Slika 1: “Hotel Central” fotografija iz obiteljskog albuma
Napisala Biserka FABAC
“Ovo je sudbina” - rekla sam gospodinu Vanji Goršiću, kad smo se sastali u njegovu domu, „ da ste mene izabrali da napišem priču o obitelji i najljepšem hotelu u gradu s kraja 19. st.“ Jer, uvijek kad prođem starim dijelom nekadašnje tvrđave, jadikujem i pitam se, nije li grijeh što je takva građevina prepuštena propadanju? Lijepi neorenesansni hotel na uglu Haulikove i Ljekarničke ulice izgradio je stranac Ludwig Schroiff, čiji su daleki korijeni u Nordijskim zemljama. Toliko se sljubio s gradom i novom domovinom, potpuno se pohrvatio, pa je svoje ime prilagodio domaćem jeziku i promijenio u - Ljudevit.
Potomci obitelji Schroiff, do kuda sežu poznati dokumenti, živjeli su u Steinamangeru i u gradu Ilmitzu u Austriji, kod jezera južno od Beča – gdje je 1857. g. rođen Ludwig Schroiff. Ludwigov otac Mihally Schroiff i majka Theresia Füchstocker bili su ugledni ugostitelji u Steinamangeru. Prema obiteljskim izvorima Ljudevit je svoja prva znanja stjecao u vrhunskim hotelima Budimpešte.
Kao mladić je došao u Karlovac i usavršio ugostiteljski zanat kao dugogodišnji zakupnik svratišta k „gradu Rieci“. Časopis “Sloga” 20. studenog 1887. g. objavljuje da je vrlo ukusna dvorana, prikladna za veća društva i zabave, u svratištu k “Gradu Rieci” uređena velikim troškom g. Šroifa. Ljudevit je organizirao različite priredbe i krabuljne plesove i u zgradi „Grad Zagreb“.
Oženio je Otiliju Zsidovitz, rođenu u Eisenstadtu, kćerku Michaela Zsidovitza i Eugenije Schroiff.
Obitelj Ljudevitova tasta - Michaela Zsidovitza, potječe iz okolice Temišvara, koji je tada bio u sastavu Ugarske. Prema starim predajama pripadala je žiteljima koji su navodno potjecali od Rimljana. Jednom prilikom kad je knez Fürst Esterhazi posjetio Temišvar, obećao je posebno nadarenom đaku tamošnje gimnazije Michaelu Zsidovitzu, studij i namještenje šumara na svom posjedu.
Po svršetku školovanja, mladi diplomirani inženjer Michael Zsidovitz dolazi u službu nadšumara kod obitelji Esterhazi, koja je živjela u dvorcu Eisenstadt u Burgenlandu. Prema obiteljskim izvorima cijela je Michaelova obitelj živjela u dvorcu obitelji Esterhazi, pa su svi imali prilike usvojiti sve vrline i blagodati koje im takav život pruža. Slika dvorca tiskana je na austrijskoj poštanskoj marci.
Mladi bračni par Ljudevit i Otilia Zsidovitz imao je tri kćerke: Otiliu, Eugeniju i Tereziju. Treća - Terezija ubrzo je umrla. Ljudevita uskoro čeka još jedna velika žalost. “Svjetlo” je 17. veljače 1889. godine javilo da je 9. veljače “umrla Otilia Šroif stara 32 godine, rođena Zsidovitz, supruga ovdašnjeg gostioničara u hotelu “Vogler” u nutarnjem gradu, te je mnogobrojnim saučešćem pokopana” 10. veljače na dubovačkom groblju. Ražalošćeni suprug je za njezin grob naručio “extra mramor iz Švedske”. Ipak prerana Otiliina smrt nije ga slomila.
Kao mlad čovjek bio je vrlo pouzdan i poduzetan, pa mu njegov otac Mihally Schroiff, a naročito tast Michael Zsidovitz s povjerenjem daruju veliki kapital za hotelijerski posao i gradnju hotela Central.
Tako Ljudevit 1891. g. kupuje poznato jednokatno svratište “K Orlu” Rudolfa i Slave Vogler na uglu Haulikove i Ljekarničke ulice, ruši ga, i 1894. gradi dvokatni neorenesansni hotel „Central“ sa krasnom dvoranom za blagovaonicu i 40 hotelskih soba na katovima. U pismu 1981. godine, gospodinu Vanji Goršiću, sestra njegovog djeda Jerka, Terezija, piše da je Ljudevit „sam zidao i nacrte pravio“, želeći naglasiti koliko je bio vrijedan, kreativan i zanesen.
Slika 2: Iste godine Ljudevit Schroiff je organizirao i pomagao izgradnju župne crkve u Krašiću
U svibnju 1905., na temelju posjedovnog lista iz rujna 1904., izvršio je upis svojih imanja u gruntovnu „vlastovnicu“:
Pod 1) kuća broj 7 na k. č. 98 i dvor „Svratište Central“ na k. č. 99 u Ljekarničkoj ulici 12 (kasnije Daničićevoj 4)
Pod 2) kuća broj 14 na k. č. 103 i vrt kod kuće na k. č. 111 - posjed preko puta hotela „Central“ u današnjoj Haulikovoj. Radi se o vrtu i kući u kojoj je sedamdesetih godina 19. st. bila popularna gostionica Ivana Vukića.
Kad je sredio upis svog posjeda s novom gruntovnom mapom krenuo je u nove poduhvate.
U dvije prostorije hotela „Central“ pružio je gostoprimstvo “Hrvatskoj građanskoj čitaonici”, osnovanoj u listopadu 1906. g. Čitaonica je ubrzo napredovala, jer je nakon zatvaranja “Narodne čitaonice” među građanstvom ipak vladala potreba za knjižnicom. S vremenom i to se članstvo pomalo osipavalo, a Ljudevit Schroiff je počeo tražiti da se plati najamnina. Za čitaonicu su nastupili teški dani. Odlučeno je da se preseli u manji i jeftiniji prostor, u novo sagrađenu kuću Gašpara Strahinšćaka u Rakovačkoj ulici. (“Glasonoša”, 1. siečnja 1907.)
Ljudevit Schroiff 1908. godine u isti prostor smješta prvo stalno kino „Royal American“.
S novim kinom, Karlovačko građanstvo upoznaje i objava u „Narodnom” glasu“ 11. svibnja 1911.: “STALNO KAZALIŠTE – ROYAL AMERICAN KINEMATOGRAF u svratištu „Central“ - predstave svaki dan, svaki drugi dan novi raspored. U subotu 13. o. mj. prikazivat će se „Opasna starost“ – Slika dugačka 1 kilometar…(..).“ Osim što su se ovdje održavale zabave i krabuljni plesovi i „SAMO u svratištu „Central“ nudilo Plzenjsko pivo iz gradjanske pivovare u Plzenju“, hotel je bio važno mjesto za karlovačku kulturnu povijest. Ovdje su se održavale kazališne predstave, a u ljetnom periodu i preko puta „Centrala“, u vrtu nekadašnje Vukićeve gostionice. Ljudevit je bio glumac diletant na daskama „Zorin - doma“. Glumio je u izvornom narodnom igrokazu „Graničari“ Josipa Freudenreicha, čiju je premijeru režirao učitelj Bach, a kostime zamislio i skrojio trgovac Stjepan Holjac vlasnik kuća Radićeva 20 i Haulikova 3.
Slika 3: Na fotografiji je Ljudevit Schroiff sa unucima: Jerkom Cerinićem i Lucijanom Smokvina
Kao udovac, u dobi od 43 godine, Ljudevit je 1900. godine oženio četrdeset trogodišnju, također udovicu, Elizabetu Troha iz Košica.
Slika 4: Unuke u hotelu “Central”: Terezija (gore), Elizabeta (desno), Vera (dolje), Hemma (lijevo-unuka Ljudevitove sestre Ane)
Da je Ljudevit uvijek bio spreman na akciju, svjedoči i jedna obiteljska priča. Nakon nestanka električne struje u hotelu, pa i cijelom Karlovcu, zajedno s gradonačelnikom odlazi kolima putem prema hidrocentrali u Ozlju i otkriva da se u žice sapleo orao i uzrokovao kvar. Orla je sam uklonio, a kvar je bio ubrzo saniran.
U to vrijeme, Karlovac je za hrvatske uvjete bio dobro organiziran i perspektivan grad. Iako je smrtnost novorođenčadi u to doba bila velika, higijena u hotelu “Central” pružala je sigurnost, pa su gotovo sva djeca i unuci rođeni u hotelu. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja poroda svoje kćerke sa Trsata (zbog loših uvjeta trsatske bolnice), Ljudevit je bio prisiljen dovesti je u Karlovac, kako bi dobio unuka i sa te strane.
Vrijedni i poduzetni vlasnik hotela “Central” - Ljudevit Schroiff umro je 30. siječnja 1914. u 58 – moj godini života od kapi. Sahranjen je na rimokatoličkom groblju na Dubovcu, uz prisutnost velikog broja građana, prijatelja i štovatelja. „Sloga” 8. veljače 1914. piše da je svojim odlaskom s ovoga svijeta „ostavio rastuženu udovu gdju Elizu i kćeri Otiliu Cerinić i Eugeniju Smokvina, da je „hotel vodio na obće zadovoljstvo gradjanstva i stranih gostiju, da „bijaše poznat kao dobričina i veseljak, koji se u Karlovcu posve udomio.“ i nastavlja: „da je imao više sreće, mnogo bi toga poduzeo bio na poljepšavanje grada, za što je imao osobita smisla.“
Naravno da čovjeku u životu osim radinosti, istrajnosti i snalažljivosti treba i sreće. Iz onoga što je poduzeo ne bi se reklo da nije imao sreće. Došao je pun poleta u grad koji se iz vojne i obrtničke tvrđave razvio u trgovačko središte. Kad je trgovina žitom malaksala, a gradnja željeznice odvukla promet sa rijeke Kupe, poduzetnici se okreću manufakturi i postepenom razvoju industrije. Činjenica jest da je grad gospodarski cvao u 18. st., a početkom 19. st bio najbogatiji u Hrvatskoj. Postojanje draguljara koji su u to vrijeme izrađivali stvari od pozlaćenog bakra i pozlaćene mjedi, bio je znak financijske moći žitelja. Krajem 19. st život se u gradu mijenja, grade se impozantnije zgrade, most preko Kupe, ruše se gradska vrata, spaja se središte tvrđave sa predgrađem. Gradsko zastupstvo na čelu sa gradonačelnikom Banjavčićem donosi odluku o elektrifikaciji, izgradnji nove klaonice i kanalizacije. U tako perspektivnom gradu Ljudevit je proveo svoje najbolje godine. Bio je poslovan čovjek, nije se bavio politikom, nije bio gradski zastupnik kao što je to bila većina uspješnih karlovačkih poduzetnika tog vremena. Vjerojatno je na tu vrstu „sreće“ mislio novinar Lopašić.
Slika 5: Unuci Ljudevita: Jerko, Elizabeta, Terezija, Lucijan, Eugenija, Vera
Nakon njegove smrti pravo vlasništva nad imovinom gruntovno je provedeno u srpnju 1916. na jednake dijelove između dvije njegove kćerke: Otilije udate Cerinić iz Karlovca i Eugenije udate Smokvina iz Trsata.
Hotel „Central“ nastavili su voditi Ljudevitova udovica Elizabeta Šroif, kćerka Otilia i zet Nikola Cerinić.
U novinskim oglasima pojavljuje se ime gospođe Elizabete. U „Slogi“ iz prosinca 1914. ona objavljuje: „HOTEL CENTRAL smjerno čestita sretnu Novu Godinu 1915. - uglednoj g. g. častnicima, gostima, posjetnicima i prijateljima - Veleštovanjem ELIZA ŠROIF vlasnica hotela.“ Gospođa Elizabeta je bila sposobna, okretna i popularna, naročito kod „g. g. častnika“, koji su joj pisali i s fronte. Jedan od austrijskih oficira poklonio joj je umjetničku sliku kamenog mosta u Mostaru, koju danas posjeduje obitelj Goršić. Unuci su Elizu rado posjećivali u „Centralu“, zvali su je „grosmama“ i pri susretu joj „najprije kušnuli ruku.“
O temperamentu i karakteru Elizabete Schroiff piše poznati karlovački pisac Stjepan Mihalić, u svojoj knjizi “Časkanja u suton”. Jedan primjerak knjige autor je s posvetom darovao Ljudevitovoj unuci Tereziji Reiter, rođenoj Cerinić. Terezija ili kako su ju svi zvali - Rezika, sestra Vanjinog djeda Jeronima, u stvari je najzaslužnija što su sačuvane neke obiteljske stvari i predaje, u bremenitim vremenima koja su uslijedila. Terezija se udala za Dr. Ruperta Reitera (koji je kasnije bio i predsjednik suda u Austriji), uspjela je neke obiteljske vrijednosti prenijeti u Austriju, a kasnije ih vratiti u Karlovac.
Slika 6. Na fotografiji je Terezija Cerinić – Rezika
Nakon smrti Ljudevita Schroiffa, njegov zet Nikola Cerinić (pradjed g. Vanje Goršića) preuzeo je glavnu ulogu za funkcioniranje hotela. Rođen 1880. – te u Donjem Humcu na Braču, potječe iz vrlo stare plemićke obitelji Cerinich sa otoka Brača.
Plemićka obitelj Cerinich pripadala je neizvornom bračkom plemstvu sve do uvrštenja među izvorne bračke plemiće 1677. g., a potječe od Mihovila „ser Michael flol de qu Zuanne Cerinnich“, koji je 1498. primljen u bračko plemićko vijeće. Prema natpisu iz 1570. Mihovil, praunuk Ivana Voselei Cerinicha, unuk Alberta i sin Šimuna sagradio je dvor u Škripu, obiteljski dvor u Splitskoj 1577. i dvor Anglešćinu u Milni , koji postoje i danas. U 17. st. bili su patroni župne crkve, a pridonijeli su osnivanju samostalne župe za Milnu, Bobovišće i Ložišće oko 1646. godine.
Dvorac Cerinić je najstariji renesansni dvorac u Dalmaciji.
Obitelj pl. Cerinich se tijekom vremena razdijelila. Glavna grana obitelji živi i danas na svojem posjedu u Donjem Humcu. Ta je obitelj 1752. god. dala podknezu Pallini potvrditi svoje plemstvo i grb koji datira iz 1010. g. Original se nalazi na Braču, a jedan primjerak, ustakljen i uokviren krasi dom gospodina Vanje Goršića.
Slika 7. Grb obitelji Cerinich
Slika 8. Natpis na Dvorcu obiteji Cerinić u Škripu / otok Brač
Cerinići imaju obiteljsku grobnicu s natpisom iz 1631. koja se nalazi u crkvi Sv. Duha u Škripu.
Otac Nikole Cerinića, Jeronim Cerinić, posjednik i odvjetnik iz Donjeg Humca na Braču i majka Lukrecija r. Karlovac, poslali su svog sina Nikolu Cerinića u Visoku poljoprivrednu školu u Križevce. Nikola je bio polaznik prve generacije te visoke škole.
U vezi s tim, u studenom 1905. godine Jeronimovom sinu Nikoli izdana od „načelnika obćine Sutivan – Brač“, a potpisana u Supetru od carsko kraljevskog poglavarstva svjedodžba za upis u školu, da Nikola „uživa dobar glas, da je blage čudi i sasma nepriekornog ponašanja.“
Po završetku školovanja, Nikola Cerinić dolazi u Karlovac, prema njegovim riječima najperspektivniji grad u Monarhiji i ženi Otiliu Schroiff, kćerku hotelijera Ljudevita Schroiffa, rođenu 1885. g. u Odenburgu u Austriji (danas Šopron u Mađarskoj).
Slika br. 9 Otilia Schrioff i Nikola Cerinić
Kasnije Nikola sa Brača u Karlovac dovodi i svog brata Ivu Cerinića i sestru Katarinu. Njihova majka Lukrecija, rođena Karlovac potječe iz znamenite šibenske obitelji Karlovac. Bila tako dobra i lijepa da su je zvali “Madonina”.
Slika br. 10 Lukrecija r. Karlovac iz Šibenika - majka Nikole Cerinića
Prema stvarnom događaju, koji se desio na jednom brodu pri upoznavanju, poznati Karlovčanin g. Šibenik predstavio se: “Ja sam Šibenik iz Karlovca”, a drugi uzvratio: “Ja sam Karlovac iz Šibenika”, na što se prvi ozbiljno uvrijedio, dok nije shvatio da se ne radi o šali.
Naime, dvije sestre Karlovac udale su se za dva Bračanina, jedna za Cerinića a druga za Petrinovića. Petrinovići su znamenita plemenita bračka obitelj, iseljenici u Čile, industrijalci, čiji se jedan od najznamenitijih mauzoleja u Hrvatskoj nalazi u Supetru.
Majka zaslužnog iseljenika Franje pl. Petrinovića, Marija, također je pripadala porodici pl. Cerinich.
Deset godina nakon vjenčanja sa Otiliom Schroiff, 1916. godine, Nikola za potrebe hotela Central kupuje posjed u draganičkom selu Bencetići, koji je u početku bio vlasništvo sestara iz Oborova. Daje mu ime „Brusnik“, jer je krajolik izgledom neodoljivo podsjećao na otočić Brusnik kraj Visa.
Selo Bencetići je dobilo je ime po najčešćem prezimenu „Bencetić“. Smjestilo se uz cestu prema zapadu, na prekrasnoj lokaciji brežuljaka zasađenih vinogradima i voćnjacima, gdje se nalaze obiteljske i kuće za odmor. Etno – raritet je ladanjska kuća Cerinić - Bencetić, a opisuje ju autor knjige o Draganiću Ferdo Zdelar: „Ladanjska kuća građena u rasteru poberuha s umetnutim tesanim hrastovim gredama (plankama) i laganom krovnom konstrukcijom koja je između dva rata prekrivena eternit pločama kao zamjena pokrova od šindre. Kuća je građena oko 1840. g., vanjske stijene su zaštićene žbukom, donji gospodarski dio ima podrumske prostorije, dok su u gornjem dijelu 4 prostorije sa velikim pred prostorom (forgankom). Podrumske prostorije gdje su držane velike bačve za vino zatvarala su masivna vrata od dvostrukih dasaka vel. 200 x 200 cm. Cerinići su posjedovali 35 jutara vinograda, a za obradu zapošljavali 30 – 40 ljudi.
Slika 11: Posjet imanju u Draganiću od strane Ive Petrinovića sa Brača
Nikola je na samom vrhu Brusnika planirao sagraditi novu “palaču” pa je dao izraditi nacrte. Nazvao ju je “Villa Otti”, po svojoj ženi Otiliji. No, prvi svjetski rat omeo je taj san koji se nikad nije ostvario. Originalni nacrti čuvaju se u obitelji.
U poslu mu se kasnije pridružio njegov sin Jerko Cerinić, djed g. Vanje Goršića, rođen 1908. u Leibnitzu (kod Ljudevitove sestre). Završio je sveučilišni studij za vinarstvo i podrumarstvo u Klosterneuburgu pored Beča 1932. godine. Na imanju u Bencetićima, osim uzgoja vinograda, voćnjaka i proizvodnje vina, sadio je jagode i druge posebne sorte, i tako domaćim proizvodima pridonosio uspješnom radu hotela „Central“. Zato je hoteljerka Elize Schroiff mogla u “Hrvatskoj slobodi” reklamirati domaća vina i domaću kuhinju koja se nudila u restauraciji hotela “Central”.
Jerko Cerinić oženio je Marenku (Mariju) Šalplachta rođenu 1919. i s njom imao četiri kćerke: Višnju, Dunju, Vesnu i Vlastu.
Slika 12: Jerkove kčeri Dunja i Višnja, u igri sa “Nonicom” (njihovom bakom Otilijom Schroiff) u hotelu “Central”
Napisala sam da se Ljudevit nije bavio politikom, niti njegovi nasljednici, ali se politika pozabavila njima.
Izvršni odbor Gradskog narodnog odbora Karlovac, na svojoj sjednici 3. svibnja 1948. na dnevnom redu ima raspolaganje sa nacionaliziranim objektima - imovinom naših i stranih državljana, pa donosi odluku da se svratištu „Central“ u vlasništvu Cerinić Otilije dodijeli privremeni upravitelj Šojat Albin. Inventar hotela dan je na raspolaganje gradskom hotelsko – ugostiteljskom poduzeću, a zgrada upravi stambenih zgrada ovog Narodnog Odbora. Za preuzimanje objekta bili su zaduženi drugovi: Njegovan, Šojat i Popović.
Gradski narodni odbor Karlovac, Otilii Cerinić - vlasnici hotela “Central” 4. svibnja 1948. izdaje rješenje o primopredaji hotela.
Prema rješenju o Nacionalizaciji, obitelji je oduzet hotel Central sa cjelokupnim inventarom, a ona je morala iseliti iz vlastitog hotela kako je navedeno: “Sa primopredajom se ima početi dana 6. V. 1948. u 11 sati ujutro na licu mjesta u Haulikovoj ulici u Karlovcu”.
Kad smo pripremali ovu priču, gospođa Dunja mi je rekla da se sjeća straha koji je imala kao djevojčica tijekom tih događaja, kao i činjenice da je ubrzo nakom predaje hotela, na kolima koja nisu imala stranice reznesen sav inventar.
Obitelj je dobila pravo smještaja u primjeren stan na Korzu kod “Singera”, Gunduličeva 6, no ubrzo su izbačeni i iz tog prostora. Dobili su stančić u Radićevoj ulici, u kojem nije bilo izvedivo smjestiti ormar i krevet u spavaću sobu.
Kasnije se sele u kuću Banija 65, koja je bila vlasništvo Nikole Cerinića.
Na zamolbu N. O. općine Karlovac, sekretarijata za opću upravu od 9. studenog 1956. (broj 20050 / 56) a na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća, ispostavljeno je rješenje zemljišno knjižnom odjelu za uknjižbu prava vlasništva sa Cerinić Otilie na općenarodnu imovinu od republikanskog značaja, a odnosi se na nekretnine: katastarske čestice 98 i 99 (dvije kuće i dva dvorišta). „Navedene nekretnine sada koristi i sa njima faktično upravlja ugostiteljsko poduzeće Hotel i restauracija „Central“.
Vlast samostalne države Hrvatske 16. veljače 1999. ovršno provodi pravo vlasništva nad hotelom u korist poduzeća „Korana“ d. d., uz prethodno brisanje društvenog vlasništva. Poduzeću “Korani” d. d. pravo je priznato temeljem dospjelosti, što je za nacionaliziranu imovinu, prema riječima nasljednika kriminal i apsurd.
Druge dvije katastarske čestice nekad u vlasništvu dviju Ljudevitovih kćerki, broj 103 i 111 prodane su, prema kupoprodajnom ugovoru, 5. studenog 1916. Antunu i Anki Gombač iz Karlovca. Gombači su ovdje imali „Prvu karlovačku industriju suhomesnate robe, masti i kobasica“, koja je nacionalizirana 1945.
Za vrijeme NDH obitelj gospodina Jerka Cerinića, djeda g. Vanje Goršića, izbačena je iz kuće Banija 65.
Vlasništvo nad kućom vraćeno mu je nakon oslobođenja 1945., rješenjem G. N. O. – a Karlovac. Ali 20. travnja 1948. „Stambeni otsjek“ traži od gospodina Jerka djelomično ipražnjenje stambenih prostorija, sa obrazloženjem da u gradu vlada nestašica stanova i da je prizemnica Banija 65 (tada u Ulici I. L. Ribara 67) sa svojih 77,15 kvadrata stambeno korisnog prostora prevelika za sedmeročlanu obitelj. Gospodin Jerko Cerinić ulaže žalbu sa prijedlogom da se u kuću doseli njegova punica iz Gaze broj 10, koja ionako pomaže u kućanstvu i čuva djecu, a njezin stan na Gazi nudi na raspolaganje stambenom povjereništvu Gradskog N. O. – a. Gradski N. O. prihvatio je žalbu i prijedlog gospodina Jerka Cerinića koju sam našla pod brojem 12256 / 1948., u Državnom arhivu u Karlovcu.
Od nekadašnje imovine koju su svojim radom i talentima stvarale ČETIRI generacije, nasljednicima obitelji Cerinić ostalo je imanje u Bencetićima i jedna fotelja iz hotela „Central“, koja ima počasno mjesto na podestu stubišta obitelji Goršić u Senjskoj.
Nikola Cerinić umro je u Karlovcu 1956., njegova supruga Otilia 1964. godine. Oboje su sahranjeni u grobnici Ljudevita Schroiffa na rimokatoličkom groblju na Dubovcu.
Marenka (Salplachta) Cerinić umrla je 1968., njezin suprug Jerko Cerinić , poznati nogometaš „Olimpije“ na badnjak 1973., u 66 - toj godini života.
Obiteljska priča sastavljena je na temelju sačuvanih dokumenata u obitelji gospodina Vanje Goršića iz Karlovac.
Napomena: Sve priložene fotografije, obiteljske predaje i podaci privatno su vlasništvo obitelji i osim ove objave nije ih dozvoljeno koristiti u nikakve druge svrhe, bez pismene suglasnosti vlasnika.
