BALKANSKA EKSPEDICIJA (1. dio)

BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora 
Napisao Josip ŠUT

Vojvodina i rijeka Dunav - (1. nastavak)

U kolovozu 2010. godine Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu „Braća Seljan“ (CEIK), iz Karlovca, poduzeo je još jednu od svojih znanstveno-istraživačkih ekspedicija. Cilj je bio proći dio puta kojim su prolazila braća Mirko i Stjepan Seljan, hrvatski istraživači, još u 19. stoljeću, zatim otkriti legende i junake zemalja Balkana, staviti svoju zastavu na najvišu balkansku planinu, upoznati ljude, običaje i kulturu tih naroda, osjetiti moć Dunava i obogaćenih spoznaja vratiti se kući.

Prvog su dana sedmorica članova prvog hrvatskog explorer kluba željela stići na tabor u Šarengrad. Vozimo kombijem sporednim putevima a ne autocestom, kako bismo uštedjeli na cestarini. Preko Stare i Nove Kapele, Pakraca i Požege kroz Vinkovce stižemo do Vukovara. Prolazimo Trpinjskom cestom, vozimo uz ranjenu bolnicu i pozdravljamo kustosa ispred kuće našeg nobelovca Lavoslava Ružičke. Nasuprot se uređuje teško oštećeni dvorac Eltz. Svraćamo do utoka Vuke u Dunav i kamenog križa. Stajemo ispod vodotornja. Prepun je rupa izazvanih granatiranjem teškom artiljerijom. Na groblju Dubrava smo. Vječni plamen, bijeli križevi, tišina… Sad nam uz cestu promiču kompleksi vinograda, s desna je oznaka za tužnu Ovčaru, a s lijeva putokaz za Vučedol. Skrećemo. Na nalazištu smo svjetske vrijednosti od kuda stiže Vučedolska kultura nastala tri tisuće godina prije Krista. Vučedolci su bili lovci i ribolovci, bavili se ratarstvom i stočarstvom. Uzimamo opće poznati suvenir vučedolske golubice. Neki kažu jarebice, svejedno nam je. A otkrivena je i čizmica nedavno!

U Šarengrad ulazimo u smiraj dana. Dočekuje nas kapetan Krešimir. Oči su nam pune Dunava. Razapinjemo šatore na metar od široke rijeke. Sladimo se pečenom ribom i ribljim paprikašom za dobrodošlicu. Izvanredno je ukusan, sprema se u kotliću na otvorenom s domaćim rezancima. Začinjen je crvenom mljevenom paprikom i dolično je ljut. Dugo u noć sjedili smo uz starog alasa i nazdravljali iločkom graševinom.

Budi nas sunce iznad masivnog gotičkog tornja, Dunavom plovi ogroman bijeli brod. Kupamo se a pogled nam dopire na drugu stranu prema Karađorđevu, poznatom lovištu gdje su lovili mnogi državnici i kraljevi. Sklopili smo šatore i krenuli put Iloka, grada velikog kulturnog i povijesnog nasljeđa. U prirodnom okružju ponad Dunava stari su vinski podrumi, lijepa crkva Sv. Ivana Kapistrana, a u dvoru kneževa Iločkih vrijedan je muzej. Povijesna jezgra grada mogla bi biti i na listi zaštićene svjetske baštine. Ulazimo u Srbiju preko graničnih prijelaza Ilok 2 i Neština. U dvije minute riješili smo granične formalnosti s hrvatske strane, a u nepunih dvadesetak sekundi prošli smo i srpsku granicu. Vrlo profesionalno.

Cijelim putem do Petrovaradina i Novog Sada lijevo nam je Dunav, a desno nacionalni park Fruška Gora koja dominira Srijemom. Vrlo je upečatljiva slika Iriškog vijenca prepunog grozdova i voćaka. Stajemo u srcu utvrde Petrovaradin. Prelijepa tvrđava nije zalud nazvana „Gibraltar na Dunavu“. U nju se može ući kroz sedmero vrata, a čak dvanaest tisuća puškarnica i četiri stotine topova čuvalo je prolaz Dunavom. Upiremo pogled u sat-kulu gdje velika kazaljka pokazuje sate a mala minute. Tako su brodari i alasi s Dunava mogli vidjeti koliko je sati. Podzemljem vijuga šesnaest kilometara hodnika i dandanas se otkrivaju nove prostorije. U Petrovaradinu na Uspenskom groblju počiva i Josif Runjanin, koji je na stihove Antuna Mihanovića uglazbio hrvatsku himnu. Petrovaradinska tvrđava nastala je za potrebe obrane od Osmanlija. Na obalama Dunava izgrađeno je šest utvrda. Neke su najjače, neke najveće a neke najljepše. Petrovaradinska, Beogradska, Smederevska, Ramska, Golubačka i Fetislam. Većinu ćemo vidjeti na ovom putovanju. Pozdravljamo se s brončanim Janikom Balašem i njegovim tamburašima i već se vrtimo starim centrom Novog Sada. Ulazimo u Nikolajevsku crkvu u kojoj je Albert Einstein krstio svoje sinove. U pokrajnjoj ulici na jednoj je kući visoko skriven od očiju natpis o banu Josipu Jelačiću koji je i ovdje učio vojničke vještine. Grad obiluje lijepim parkovima i prelijepim djevojkama i drugi je po veličini u Srbiji. Nalazi se na vodenom putu Rajna-Majna-Dunav. Rijeka Dunav povezuje deset zemalja i šest glavnih gradova. Petnaestak kilometara dalje su Sremski Karlovci, barokni grad u kojem je 1699. godine potpisan mir s Turskim Carstvom. Prelazimo kanal Dunav-Tisa-Dunav. Do II. svjetskog rata ovdje su živjeli i Podunavski Nijemci, Švabe naseljeni nakon protjerivanja Turaka s ciljem obnove ekonomije, sela i gradova. Smatra se da ih je na području Vojvodine uz Dunav živjelo oko 300 tisuća. Vojvodina kojom prolazimo, obuhvaća dijelove Bačke, Banata i Srijema. Sve je to nekad pokrivalo Panonsko more. Do 1989. godine Vojvodina je, kao i Kosovo, bila jugoslavenska autonomna pokrajina. Isprepliću se naselja Srba, Mađara, Hrvata, Rumunja, Roma i Rusina. Najveći banatski grad Zrenjanin rubno smo dotakli i stigli do rijeke Tamiš. Većinu oko mjesta Sečanj činili su Nijemci koji su iseljeni, a kolonizirani su ljudi iz Bosne i Hercegovine. Filmom Veljka Bulajića „Vlak bez voznog reda“ ispričana je upravo takva priča. Svuda su polja, nasadi i bušilice-njihalice kojima se crpi nafta i zemni plin. U ovom kraju i danas ima Bunjevaca. Doseljavali su iz Dalmacije, Primorja i Like od 13. do 18. stoljeća i očuvali svoje božićne, svadbene i žetvene običaje, narodnu nošnju i ikavski dijalekt.

Ostavili smo iza sebe omanji Alibunar i Banatski Karlovac i uronili u bezgranično prostranstvo Deliblatske peščare. Sunce se ubrzano sklanja iza horizonta, moramo požuriti, počinju se križati izrovani kolski putevi. Jedva vidljivi, a ni ovaj po kojem idemo ne daje sigurnost da je glavni put. U pravoj nedođiji  nailazimo na sklepanu pastirsku kućicu i veliko stado ovaca. Pred nas istrči čopor divljih pasa. Koliki su! Kese zube, gromko laju, žele nas rastrgnuti. Nigdje čovjeka. Produžujemo naslijepo u nepoznato. Već u polumraku izgubljeni u divljini, postavljamo šatore na oštru travu. Počinje vjetar, neugodna grmljavina postaje sve bliža i jača. Oprala nas kiša ali su šatori izdržali. Jutro je došlo prebrzo. Prostiremo šatore na zubato sunce, uokolo ptičji pjev, cvrkut, graktanje, klikanje i zviždanje. Deliblatska peščara je specijalni prirodni rezervat, nepregledan pijesak s plodnim lesnim površinama, grmljem, niskim raslinjem i akacijom. Smještena je između Dunava i Karpata s površinom od 300 kvadratnih kilometara. Posvuda i cijelo vrijeme čuju se pčele. Koliko li se tu meda proizvede svaki dan? Polako smo se orijentirali u pustari i pronašli izlaz iz pješčare preko Deliblata i Kovina.

Premostili smo Dunav i našli se u Smederevu. Grad se širi svim smjerovima. Svuda uokolo su stari salaši, vinogradi i poljoprivredni zasadi. Svojevremeno je k nama odatle stizalo grožđe i lubenice. Prišli smo pod same zidine ogromnih ostataka tvrđave. Podignuta je u 15. stoljeću i imala  24 kule nalik Carigradskoj utvrdi.  Razorena je snažnom eksplozijom municije 1941. godine, a pred kraj rata bombardirali su je i saveznički zrakoplovi. Ovo danas je samo ostatak njezine veličine, ali i ovakva kakva jest, osvaja nas. Sat kasnije prelazimo Veliku Moravu i krećemo se Požarevcem. Kuće i parkovi su na širokom prostoru. Opskrbljujemo se  povoljno i dobro jedemo. Odmah uz grad je Viminacium, rimski grad iz I. stoljeća kojeg su kasnije uništili Atilini Huni. Lokalitet je poznato arheološko nalazište. Uskoro čeprkamo pijesak rječice Pek. Tražimo zlatna zrnca, kojima navodno rijeka obiluje. Ništa. Odmaramo uz Srebrno jezero gdje je ulovljen šaran od 44 kg! U neposrednoj blizini su i ostaci Ramske utvrde. Tu je car Trajan postavio most preko Dunava. I danas se pronalaze oklopi, štitovi, kacige i dijelovi naoružanja rimskih legionara. U području smo nacionalnog parka Đerdap. Prolazimo vratima Golubačke tvrđave, koju su smatrali najljepšim srednjovjekovnim utvrđenjem na Dunavu.

Devet kula uzdiže se jedna ponad druge, a jedna ima izlaz na Dunav u slučaju duge opsade. Ovdje je Dunav širok dva kilometra a dubok pedeset metara. Stariji brkati mještanin uvjerava nas kako je u dubokim vodama podno utvrde nekad živjela aždaja. Nema razloga da mu ne vjerujemo. Poslije kratke vožnje prolazimo uz Lepenski vir, arheološko nalazište. Tvrdi se kako je to najstarije plansko naselje u Europi, nastalo osam tisuća godina prije Krista. Odmah uz cestu neka je obitelj spremala riblju čorbu u kojoj su mrena, štuka, šaran i som. Glavni začini su luk i crvena mljevena paprika i ljuta i slatka, uz miješano povrće. Srdačni domaćin nas je ponudio čorbom koju je trebalo čekati još sat vremena, ali mi toliko vremena na raspolaganju nismo imali, jer smo si prijelaz u Rumunjsku zacrtali za dana. Lijevo nam je Dunav a desno nacionalni park Đerdap. Obiluje divljači i velikim zvijerima. Prolazimo Đerdapskom klisurom. Uistinu je najveća i najljepša europska klisura! Davno se pri geološkim kataklizmama ovaj dio Karpatskog masiva rascijepio, razmaknuo i kroz njega je isteklo Panonsko more u Crno more. Nakon izgradnje sustava brane Đerdap I, širina Dunava je 220 m a dubina 85 m. Zbog brzine, virova i podvodnih stijena ovuda je bilo preopasno ploviti. Danas je plovidba sigurna uz pomoć brodskih prevodnica ( ustava ). Stajemo kod klisure Veliki Kazan. Dunav stiješnjen huči i stenje u svoj silnoj moći. Svojom jezivom dubinom od 90 m spada u najdublje svjetske rijeke. Ispod nas je kamena Trajanova ploča posvećena završetku probijanja puta kroz Đerdap. Car Trajan vladao je u I. stoljeću a suparnik iz Dacije, danas Rumunjske, bio mu je car Dekabal, čiji smo ogromni lik gledali uklesanog u živoj stijeni na drugoj obali.

U uredno Kladovo ušli smo opskrbiti se gorivom i probati kladovski kavijar. Pogledali smo ostatke Fetislama iz 16. stoljeća. Tvrđavu su podigli Turci kao vrata mira. Vraćamo se do brane kojom se prelazi u Rumunjsku. Od hidroelektrane Đerdap I do ušća Dunava u Crno more još je gotovo tisuću kilometara. Branu su gradili jugoslavenski i rumunjski graditelji, a po jedna centrala i preljevnica sa svake je strane rijeke. Za prevođenje broda potrebno je 70 do 90 minuta. Niže dolje kod Prahova je hidroelektrana Đerdap II. Tu ribari čekaju morske ribe koje instiktivno kreću kroz Dunav na mrijestilišta koja im je oduzela brana. Specijalitet su morune i jesetre. Jesetra dostiže do 50 kg, a moruna je bila najveća dunavska riba; obično je imala 300 kg a alasi kod Zemuna 1793. godine ulovili su morunu koja je težila preko 700 kg! Dunav obiluje kečigom, smuđem, somovima, šaranom i štukom. Nevjerojatna je ta rijeka. Samo je Volga veća u Europi. Zaljevi, sprudovi, vegetacija, guste šume, rukavci.. Njegova moć i veličina sve nas je začarala.

Uz nešto zavrzlama i na srpskoj i na rumunjskoj granici kasno popodne stupili smo na rumunjsko tlo.


 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.