BALKANSKA EKSPEDICIJA - RUMUNJSKA

BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora 
Napisao Josip ŠUT

Rumunjska -  (2. nastavak)

Na rumunjskoj strani Dunava, upravo tu kuda prolazimo, nekada je postojao veliki Sipski kanal. Danas je ostala samo uspomena na stijenje i brzake koje nisu mogli nadvladati ni najbolji brodograditelji, peljari niti kapetani brodova. Još su Rimljani prokopali kanal dužine preko tri kilometra kojim su robovi uzvodno vukli galije. Austro-Ugarska je 1878. godine angažirala najbolje radnike, stručnjake i mehanizaciju čitavog Carstva. Kanal je pušten u promet osamnaest godina kasnije. Brodove je prolazom na čeličnoj sajli vukla teglenica, a kasnije su Mađari postavili parne lokomotive. Kanal je neposredno uz rumunjski grad Orsovu, i danas je na dnu Đerdapskog jezera nastalog podizanjem brane. Sada je plovidba laka i sigurna. Na tom je kanalu radio i naš istraživač Mirko Seljan. U gradiću Orsova je lijepa marina načičkana brodicama. Izdižemo se malo više do manastira Svete Ane. Sav je izgrađen od drveta i okružen vrtovima i rascvjetalim grmovima. Službenice Božje dočekaše nas četveroglasjem crkvenih napjeva. Zvučalo je nestvarno, bili smo opijeni tamjanom u šarenilu ikona i fresaka. Glavna vrata manastira okrenuta su ka zapadu, a oltar je na istoku. Kod katoličkoh crkvi je obratno. Kruno napomene:- A jesi li primjetio kako su minareti džamija uvijek na jugu a ulazi se sa sjeverne strane?-  Iskreno govoreći, nisam to primjetio. Najstariji član naše skupine Vlade poučio nas je:- Dečki, sada smo duboko na području pravoslavlja. Skupina kršćanskih crkvi za svog je poglavara prihvatila patrijarha iz Konstantinopola, i odvojila se od Rimske katoličke crkve 1054. godine. Takva je Grčka, Srbija, Rusija, Bugarska, Rumunjska, Armenija, Etiopija i još nekoliko zemalja.- Za mlađe članove ekspedicije to je vjerojatno bilo novo saznanje, a mi stariji o tome nešto znamo.

Nakon dva sata vožnje širokim valovitim ravnicama ulazimo u Caransebes. Grad je veličine Đakova, vrlo je prostran, uredan i prepun zelenila. Naše ure pokazuju 19 sati, ali u Rumunjskoj je jedan sat više; dakle, sada je 20 sati. Načinili smo nekoliko fotografija mjesta kojim su i braća Seljan šetala i brzo nastavismo do prvoga kampa. Zaprepastila nas je obavijest da do njega treba još 40 km! Razgovaram na njemačkom s taksistom. Želimo povoljno kampirati negdje, on odmahuje glavom a onda se dosjeti:- Pođite za mnom, znam gdje ćete besplatno noćiti.- Slijedili smo ga nekoliko minuta dok nas nije doveo na prostrano polje prošarano grmljem. Tu smo trebali razapeti šatore. Osvrnuli smo se uokolo i vidjeli više automobila skrivenih u grmlju. Doveo nas je na mjesto gdje parovi dolaze radi erotskih užitaka! Takvih mjesta ima i svaki naš grad. Sad mi odmahnemo glavom govoreći da nam se ne slušaju uzdasi. Taksist nas uputi do svoje prijateljice koja drži pristojan pansion. Ovaj smo se puta sporazumjevali na engleskom jeziku i dogovorili tri sobe za nas sedmoricu. Konačno smo se domogli vode i tuša. Bilo je i vrijeme pobrinuti nam se o higijeni. Taksist ostaje s vlasnicom pansiona, peku se kobasice, grije plamen s roštilja a hladi nas dobro rumunjsko pivo. Ujutro nam gazdarica zaželjela dug život i zdravlje, viata lunga si sanatate, i odosmo put Brašova.

Povijesna Vlaška najbogatije je rumunjsko područje. Nepregledna prostranstva obiluju pšenicom, raži, kukuruzom i suncokretom. Dodirnuli smo Južne Karpate koje ovdje zovu Transilvanijskim Alpama. Rumunjska je mnogoljudna zemlja, u njoj živi 24 milijuna ljudi. Većinom su Rumunji a desetak posto čine Mađari. Hrvata ima oko 15 tisuća. Ovim su prostranstvima jezdili Rimljani, Huni, Tatari, Avari pa Turci. Početkom II. svjetskog rata sovjetske su snage okupirale Besarabiju, tada dio Rumunjske koji se danas zove Moldova. Kako bi vratila to područje, Rumunjska se udružuje s Njemačkom i pridružuje invaziji na Sovjetski Savez. Poslije rata Sovjeti su okupirali Rumunjsku i decenijama joj se svetili strahovladom. Nezadovoljan narod smaknuo je na Božić 89. godine diktatora Ceausesca, čije pogubne posljedice vladanja zemlja osjeća još i danas.…

Zbog cestovnih radova polako napredujemo, čas nas usmjeravaju na blatnjave zaobilaznice, čas vozimo po vrućem asfaltu iz kojeg se još puši. Ušli smo u grad Sibiu. Velik je i prostran poput naše Rijeke. Iznenađuje nas njegov moderan izgled. Do početka 20. stoljeća važio je glavnim gradom Transilvanije, osnovali su ga njemački doseljenici rudari i nazvali Hermannstadt. Zbog svih vrsta muzeja, srednjovjekovnih tornjeva, zanatlijskih kuća i drugih vrijednosti, 2007. godine proglašen je europskim gradom kulture. Kroz nepregledna polja suncokreta jurimo plodnom pokrajinom koja se iz pitomih polja i oranica pretvara u brdovito gorje pa u prave balkanske gudure. Sad već sve sliči na naš Gorski Kotar i to onaj viši, planinski dio. Zahvatilo nas ljetno nevrijeme, strijele paraju prostranstvom, počinju se kotrljati prljave bujice uz rub ceste, uskoro se vozimo poplavljenom cestom. Nasmiješena djeca brčkaju se polugola u tim kanalima. Kroz lijepu vazdazelenu šumu prelazimo nekoliko brzih rječica i provalija i ulazimo u gradić Bran. Kiša je stala, bujica se valja cestom a mi stajemo pred Drakulinim dvorcem. Ulazimo i šećemo dvoranama, penjemo se uskim hodnicima i stubama, zavirujemo u podrume i katakombe. Dvorac ću najbolje dočarati ako kažem da je ovdje Roman Polanski snimao film „Bal vampira“. Pa ako ste gledali, znat ćete. Ne mogu ga usporediti ni s Trakošćanom, ni Velikim Taborom, ni s ijednim našim dvorcem.

… Smatra se kako je tu živio Vlad III. Tepeš Drakula. Tijekom svoje vladavine grof je bio na glasu  po okrutnosti i nemilosrdnosti-ništa više od svojih suvremenika. Ulovljene protivnike nabijao je na kolac, što je u ono vrijeme imalo služiti za zastrašivanje neprijatelja. U više bitaka pobjeđivao je Turke i zadavao im teške udarce. Po jednom predanju poginuo je na ratištu i njegova je glava predana sultanu. Druga legenda govori o dvorskim spletkama i borbi oko prijestolja koja je i grofa uvukla u igru, dok ga konačno plaćeni ubojica 1476. godine ne ubija na spavanju. Prati ga zla reputacija, ali za Rumunje on je nacionalni junak. ….

Razapeli smo šatore u kampu znakovita imena „Vampir“. Prije spavanja svatko od nas je pojeo glavicu češnjaka a isprepletene vijence od glavica objesili smo nad šatorske ulaze. Neće Drakula na nas. Jutarnja magla nisko je plazila kao u hororu. Prebrojali smo se i pregledali. Svi smo tu i nitko nije imao dvije rupice na vratu. Dobro je, češnjak je moćan čuvar. Nastavljamo putovanje. Poslije tri kišna dana konačno je zasjalo sunce, dan će doseći 30* Celzijusa. U srednjem smo dijelu Rumunjske, u Transilvaniji. Okruženi smo Karpatima. Krećemo se velikim pšeničnim pojasom koji prolazi Bugarskom, Rumunjskom, Rusijom pa preko gorja Urala do Sibira. Ulazimo u ogromni Brašov. I njega su izgradili saski rudari u 12. stoljeću. Poslije I. svjetskog rata Transilvanija postaje dio Rumunjske, a nakon II. svjetskog rata Nijemci su protjerani. Zastajemo kod protestantske Crne crkve, najveće u Rumunjskoj. Kratko se opskrbljujemo i zamalo smo u planinskom Busteniju. Prepuno je hotela, kao preslikana Kranjska Gora. Kupujemo kruh izvrsne kakvoće. Pokraj trgovine postarija žena jede iz glinene zdjele. Prišao sam i upitao što jede. Nije me razumjela. Nekako smo se našli na mješavini njemačkog, talijanskog i francuskog  jezika. Kaša je od grubo mljevenog kukuruznog zrna s dodatkom papra i masti i, koliko sam razumio, zovu je mamaliga. Mora se jesti vruća. Ponudila me i prihvatio sam. Zaista nešto posebno. Mi takvo što ne spremamo nigdje. Samo malo nalik tome, hajdinsku kašu, probao sam u Međimurju.

Već žurimo dalje. Izmjenjuje se kraj pun suprotnosti. Pretičemo konjske zaprege a nas pretiču automobili najnovijih modela. Brojimo lijepa mala naselja, potom romske potleušice pa opet bogata sela. Odjednom stop! Nasred ceste gomila ljudi, ne možemo proći a oni se ne razmiču. Okružuje nas veseli narod nomada, šatora, kola i neba. Žgoljavi krezubi starac sa šeširom i crvenom trakom na obodu prozbori:- Zemljaci, kamo ste se zaputili?-

Ništa čudno kad pitanje ne bi bilo upućeno na našem jeziku. – Vidim odakle ste, imam ja tamo rodbine.- Nasmijao se i kroz rijetke brke nastavio:- Naišli ste na sklapanje braka. Onaj niži s vrećicom u ruci platit će ocu mladenke onoliko koliko je otac uložio do sada u nju. Cjenkat će se ali će se na kraju dogovoriti.- Gledali smo taj šareni bučni skup naroda za kojeg neki tvrde da su indijskog porijekla. Druga je teorija da su došli iz Babilona i Asirije. Na europsko tlo stupili su prije osam stoljeća prošavši preko Afganistana, Irana, Armenije i Turske. Odjednom stari poviče:- Evo ih. Dogovorili su se!- Vidjesmo kako očevi ispijaju palisku i jedan stavlja djevojci ogrlicu oko vrata. Sjajna ogrlica je od niske dukata! Gotovo. Sad je zauzeta. Više nije bilo nikakvoga rituala. Javila se violina pa harmonika. Svi su samo pili i pili. Dobili smo debele staklene čaše i stari nam je natočio dobro crno vino. Naš nas vozač nije posramio i dobro je potegnuo, Vlade je zagrlio punašnu babu, Antonio se zagledao u prelijepu mladu Ciganku nemoćan promijeniti kotač povijesti.

 … U II. svjetskom ratu pogubljeno je više od 1,5 milijuna Roma. Oni taj holokaust zovu porrajmos, tj. tamanjenje. Danas ih u Europi ima između 8 i 15 milijuna, nitko to sa sigurnošću ne zna. Najviše ih je ovdje u Rumunjskoj, potom u Španjolskoj. Pred neku godinu put me nanio u Makedoniju, a tamo kraj Skoplja, u naselju Šutka, najveća je romska zajednica. Ima ih preko 50 tisuća! …

U Ploesti nismo ni ulazili, već smo si prištedjeli gužvu tog ogromnog grada. Spuštamo se niz planinski lanac. Počinje bjelogorična šuma. Trećina Rumunjske je pod šumom. Sunčan je dan, odlična cesta. Prolijeću nam nepregledne površine pšenice, kukuruza, suncokreta, šećerne repe i krumpira. Borimo se s mnogo zaprega koje vuku magarci i konji. Na kolima nepregledna brda lubenica. Pred nama izranjaju predgrađa Bukurešta. Uredna su i smislena, široke ulice, trgovi i hoteli, palače, kavane i parkovi. U grad prilazimo širokom lijepom alejom. Veleposlanstvo do veleposlanstva, zatim rumunjski Parlament, druga najveća građevina na svijetu, od nje je samo američki Pentagon veći. Parlament ima desetak ulaza i tri tisuće prostorija. Impresivne je veličine 270x270x90 m. Prolazimo trijumfalnim vratima, na svakom uglu crkva i muzej. Kažu kako u gradu ima preko trista crkvi i stotinu muzeja. Vidjeli smo i tri Akademije i pet,šest kazališta. Više je pravoslavnih i katoličkih crkvi, tu je i židovska sinagoga. Grad je još pod utjecajem francuske kulture i umjetnosti i dičio se naslovom „Mali Pariz“ . Složim ono nešto francuskih riječi koje znam i upitam prolaznika gdje je kazino. Odgovorio mi je na čistom francuskom i to tako brzo i dugačko, da ga uopće nisam razumio. –Mercy-  rekoh zahvalno. Bukurešt je treći grad na svijetu po broju kazina, ako niste znali. Nevjerojatnom lakoćom uz trolejbuse i autobuse izlazimo iz tromilijunskog velegrada i krećemo za Bugarsku. Gledamo opet siromašne zaselke, dvokotačna prijevozna zaprežna kola, uredne parkove i nasmijane vedre ljude. Nakon sat vremena stigli smo u pogranični Giurgiu. Skrivamo neke sitnice za koje mislimo da bi nam pravile problem na granici. Promatraju nas policajci, mi promatramo razne prevarante, prilaze nam prijetvorni tipovi, nude se žene sumnjiva morala, klinci prose novac, dajemo im preostale leje. A i što bismo s njima dalje? Male, zaista kratke formalnosti na objema granicama. Mostom prelazimo Dunav po treći puta. Ne mogu ni izreći koliko me opčarala ta rijeka. Ne zove se uzalud prema njoj riječni bog Danubius. Takvo je moje viđenje Rumunjske: Dunav, suncokreti, kukuruz, polja, šume, Transilvanija, Karpati i radost življenja što izvire iz svakog sugovornika. Mercy Rumunjska. 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.