Pripremila i napisala Biserka Fabac
Ulica Ivana Gorana Kovačića projektirana je Regulatornom osnovom sastavljenom 1925. godine, za vrijeme gradonačelnika Božidara Vinkovića. Osnova za parcelaciju gradskog zemljišta na Kranjskom bastionu dovršena je 1926.
Prvo ime joj je bilo: Ulica vojvode Stepe Stepanovića, srpskog vojskovođe iz Prvog svjetskog rata. Za vrijeme NDH nosila je ime „Kralja Krešimira“, a poslije Drugog svjetskog rata pa do danas, ime pjesnika i partizanskog borca I. G. Kovačića.
Četiri građevine: dvije privatne (Muc i Heinrich) i dvije javne (pošta i Karlovačka banka) podignute su u periodu od 1932. do 1940. – te godine na mjestu srušenih bedema Kranjskog bastiona, djelomično i na vrtovima kuća koje pripadaju Strossmayerovom trgu, nakon što su riješeni imovinsko pravni odnosi s vojnim erarom u Beogradu, odnosno Zagrebu.
Ivan Goran Kovačić, hrvatski pjesnik i pripovjedač, rođen je u Lukovdolu 21. ožujka 1913. godine. Svoje drugo ime - Goran, uzeo je kao znak pripadnosti zavičaju.
Crte njegovog lica nisu bile pravilne, po nekima i grube, nos preširok i malo prćast. Imao je neobično lijepe, svijetlo plave izražajne oči, u kojima se ogledala otvorenost karaktera i djetinja dobrota. Davale su licu čudesnu produhovljenost. Goranova kosa bila je gotovo zlatna, podulja, prirodno valovita. Njome se ponosio. Boja njegova lica bila je mliječno blijeda, po tome se moglo zaključiti da nije sasvim zdrav. Bio je dobro građen, ovisok, dugačkih nogu i snažnih ruku.
Osnovno obrazovanje završio je u rodnom selu. U Karlovac je stigao Lujzijanom, radi pohađanja Velike realne gimnazije u Rakovcu. Kolima i zaplakan, pred jesen 1923. godine, kad ga je očeva smrt duboko potresla i naglo uozbiljila.
Umro je voljeni otac koji je majci za vrijeme Prvog svjetskog rata slao kratke pozdrave s fronte, na poleđini blijedo smeđih fotografija. One su odraslog književnika inspirirale za „Novelu s ratnih dopisnica“. Umro mu je neprežaljeni tata, od tuberkuloze, obiteljske bolesti kojoj ni Goran neće izmaći. Umro je „ostavivši svoga Ivota (kako ga je zvala majka Ruža) s nezacijeljenom ranom“, koja će se kasnije izvrći u kompleks: nemajući kraj sebe nikog jačeg od majke.
Goran će u životu uvijek tražiti društvo jačih, izgrađenih ličnosti, starijih od sebe, u kojima je osim prijatelja podsvjesno tražio rano izgubljenog oca. Zato se u Karlovcu tako vjerno priljubio uz Feliksa Aubeka.
Kuća u kojoj je stanovao podvornik Aubek je prizemnica, danas Rakovac 6, odmah uz Veliku realnu gimnaziju.
Gimnazijalac Goran uživao je stan i hranu kod Aubeka, s privilegijom na kojoj su mu svi zavidjeli: mogao je ući u školsko dvorište, u zgradu i sve prostorije kad god je htio. Nekim kolegama je, iako su zakasnili, zagovorom uspio pomoći da ih strogi Feliks pusti: ili prije nego što je bilo dopušteno, ili poslije početka obuke.
Feliks Aubek je bio zanimljiva figura: nekadašnji atlet, cirkusant, omalen, ali zbijen, snažan, s kratko ošišanom kosom podsjećao je na đake Džingis Kana. Dječaci su ga se bojali, voljeli ga i svi odreda zapamtili za čitav život; kao Goran, kao pjesnik Oto Šolc, koji je tada također pohađao školu i družio se s malim Goranom.
Feliks je znao Gorana i Ota natovariti na sebe – jednoga na jedno, drugoga na drugo rame – i tako ih nositi da su pocikivali od veselja i straha da ne padnu.
Gorana je hranio i pazio, primajući za to od njegove majke redovito mjesečne novčane svote, koje su se kasnije pretvorile u naturalno plaćanje. „Svakoga petka dolazili bi naši konji s punim kolima u Rakovac. Napokon – i to prestade“. Majka Ruža ostala je sama s tri sina i više trošila nego privređivala. To se brzo osjetilo - i osvetilo.
„Umjesto novih hlača, kaputića i lijepih cipelica nosio sam odijelo zakrpano kao školjka u kornjače. Tješio sam se tamburicom, koju mi jednoga dana razbije na glavi ljubomorna luckasta kći gazdaričina.“
O danima provedenim uz Aubeka, pisao je u autobiografskoj prozi „Kraljevstvo zlatnih brežuljaka“: „Ne srči tako zvučno juhu, ti seljačko prasence. Sad si gimnazijalac! - opominjao me (…) potpuno gluhi stanodavac Feliks Aubek, gimnazijski podvornik u Karlovcu, strastveni čitač i obožavalac kralja Alkohola (…). Bijaše onizak, plećat, snažne šije, dugih mišićavih ruku, a hodaše raskrečeno, naširoko, kao da nosi na pognutim plećima veliki teret. Taj hod mu je zacijelo ostao iz dobe njegovih cirkuskih nastupa kada je žderao vatru, prevlačio oštrimice ljutu britvu preko gola jezika, dopuštao gledaocima da ga udaraju gvozdenim mlatom po nabreklim miškama i držao zubima, stojeći vrh postolja, dva burenca pive, spojena čvrstom kožom, dok je trećom bačvicom iz sve snage o njih udarao (…). Pročitao je čitavu karlovačku gimnazijsku biblioteku od nekoliko tisuća knjiga. Ali najviše uživaše u romanima, gdje se prikazivao život na plemićkim dvorovima nasuprot siromašnom životu, pa se najednom otkriva da je neki siromašak grofovski sin.“
„Feliks Aubek bijaše nezakoniti sin nekoga grofa, što mi često suznih očiju pokazivao u svom krsnom listu (….). Imao je zadaću da otvara ulazna gimnazijska vrata, kad bi stizala gospoda profesori, i da čuva ulaz od nasrtljivih đaka, koji bi htjeli silom ući prije reda. U tim časovima padaše njegova strahovita pesnica po učeničkim glavama, dok sam ja već sjedio u razredu i gledao ponosno kroz okno na drugove. Kući bi mi donosio more olovaka, pera i tintarnica koje su ostale po klupama (…). Osim strasti čitanja i rakijanja (…) neobično je volio ribariti. Odlazio sam s njime noću na Koranu, da hvatamo iz čamca grgeče, šarane i somove“…...
Karlovac je u to vrijeme bio prilično zapušten: kanalizacija nije bila potpuno provedena, pa su nosnice imale širok izbor „mirisa“, od onog po nečisti, do onog po plijesni. Kiše bi osvježavale zrak, ali je troskot na ulicama pridonosio da se voda dugo zadržavala i teško otjecala iskopanim šančevima. Jedino su jablani davali polet oku, a vrbe uz rijeku oživljavale maštu dječarca, koji je često zagledan sjedio na obali, sjećajući se svoje bistre Kupe kraj Lukovdola.
Goranova obitelj je, na temelju predispozicije u djetinjstvu, očekivala da će postati glumac, kasnije i crtač. Ipak, presudan je bio književni talent, koji je Goran naslijedio od djeda Ivana Kovačića, pametnog, iskusnog i rječitog starca. Vlastelin Vranyczany je Goranovom djedu, kao bistru dječačiću, omogućio da se školuje u Križevačkoj poljoprivrednoj školi, a potom ga imenovao upraviteljem svog velikog imanja u Severinu. Nakon godina rada i relativno sretnog života, djed Ivan je trošio čitavo svoje preostalo vrijeme na unuka Gorana, upućujući ga u tajne prirode i ljudskih odnosa.
Goran je, osim djedovog, često tražio društvo strica Vlade, rukodjelca, koji je u Lukovdolu smatran pravim narodnim pjesnikom.
„U trećem razredu morao sam uzeti instrukcije, da si nabavim knjige i odijelo.“
Idlični dani gimnazijalca Gorana brzo su prohujali. Nakon završenog trećeg razreda odselio se s majkom u Zagreb. Tamo više nije bilo Feliksa Aubeka, ni kraljevstva zlatnih brežuljaka, tamo više nije uživao nikakve privilegije koje bi godile njegovoj taštini, nisu ga kolege zatjecale kako sjedi na pragu gimnazije kao važna, iza Feliksa, najvažnija osoba, i iz punih grudiju pjeva radostan što je živ, što uživa zaštitu jednog jakog, starijeg čovjeka, koji toliko zna, toliko toga može.
U Zagrebu, Goranova majka je jedno vrijeme kuhala za stalne mušterije, studente i siromašne namještene samce. Kupovala je najkvalitetnije meso i obilato dijelila obroke. Bilo je tu premalo računice. Siromaštvo je zakucalo na njihova podstanarska vrata.
„Nije se ustručavao da prizna, kako je prodao knjigu dragih pjesama, da bi utišao – krulenje želuca, dapače bilo je u tom priznanju i primjesa gorkog zadovoljstva, što svoj nezavidni položaj prevladava snagom duha.“
U pismu Tadijanoviću 9. svibnja 1933., otkriva bolno ojađeno srce, pričajući o majci koja je „momentano namještena služavka = 400 dinara“, o tome kako brat, mama i on stanuju u jednoj podrumskoj sobi, vlažnoj, mračnoj (..). A onda „majci otkazaše stan u Matoševoj ulici, gdje nam je gnjililo siromaško pokućstvo i buđavjela rubina u iscrvotočenim škrinjama.“
Goranova zagrebačka „selenjejada“ trasirana je brojnim adresama sirotinjskih stanova: Marulićev trg 2, Streljačka 7, Ilica 91, Freundenreichov 3 (…), napokon Mlinarska 16.
Pisati je počeo u ranoj mladosti. Već kao učenik VI. razreda gimnazije objavio je 1929. prvi književni sastav, kratki zapis „Ševina tužaljka“ u zagrebačkom časopisu „Omladina“ (ondje je surađivao od 1933. i 1935. – 37.).
Mnoge druge crtice i pjesme objavio je u nizu omladinskih i zabavnih listova („Anđeo“ čuvar“, „Budućnost“, „Danica“, „Hrvatski list“, „Mladost“, „Vihor“, „Zora“). Za enigmatske kutiće navedenih časopisa sastavio je bezbroj zagonetki u stihu, palindroma, anagrama i likovnih ilustracija.
U Zagrebu je 1932. završio gimnaziju i ujesen upisao studij slavistike na Filozofskom fakultetu, koji je pohađao do 1935. Navedene 1932. počinje i njegova suradnja s „Hrvatskom revijom“, koja će s manjim prekidom, kad se odlučio „ozbiljnije posvetiti književnom radu“, potrajati sve do konca 1939.
Premda je od 1936. bio profesionalno vezan za tek pokrenuti „Hrvatski dnevnik“, prvo kao korektor, zatim kao urednik kulturne rubrike, čini se da mu je baš „Hrvatska revija“ pružala onaj istinski osjećaj neovisnosti i slobode. U „Hrvatskoj reviji“ je zrelošću i snagom talenta pokazao da suvereno vlada svim književnim vrstama.
Javio se pjesmom „Krčma“ (kraj 1932.) a zatim se žestokom kritikom obrušio na priređivača Anthologie de la Poesie Yougoslave des XIXe et XXe siecles zbog kronološke nedosljednosti i očiglednog favoriziranja srpskih pjesnika. Paris 1935., pisao je o Tadijanoviću, Starčeviću, Kolaru, Rilkeu, vratio se kajkavskom poezijom (kasnije dio zbirke „Ognji i rože“), ponovo se ogledao u novelama, započeo roman „Brod na potoku“.
Njegujući kulturu jezika, stil i rječnik, piše na štokavskom i kajkavskom narječju.
Prevođen je na njemački, engleski, francuski, talijanski, ruski i mnoge druge jezike, čak i esperanto. I sam je prevodio s engleskoga, francuskoga, ruskoga i slovenskoga jezika. Prevodeći prepjevao je stotinjak pjesama četrdeset petorice pjesnika (s francuskog Milosza, Rimbauda, Semaina). Približio je čitateljstvu najnovija izdanja engleske literarne scene, čak i neobjavljena djela Oskara Wildea. U partizanima je, prema sjećanju prepjevao i Danteov Pakao.
Bio je suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936. – 40.) i Novostima (1939. – 41.).
Iz pisma Tadijanoviću, 4. prosinca 1934., saznajem da je svratio u Karlovac, u prolazu, umjesto radosti - u srcu mu se ugnijezdila tuga. Nigdje ništa od zlatnog sna djetinjstva: „Došao sam u Karlovac, ali nijedan dan nije mi se činio tako žalostan i pust. Prolazim turskim šancevima kojima teku smrdljivi potoci, drveća su puna vrabaca kao lišća, a putovi blata sajamskog. Stari oderani cimeri i zlatne oguljene ploče, kasarne, zatvorene, vlažne crkve i ulice što mirišu po katranu“……
Neko je vrijeme djelovao kao pristaša HSS – a . Održao je jedan javan politički govor pred crkvom i rodnom kućom na prostoru koji izgleda kao mali seoski trg. Seljaci su ga tada - u kolovozu 1935. – zamolili da evocira uspomenu na Radićevu smrt: „Ivo, ti boš jutre nam divanil na crkvenem zidu potlje naše zadušnice za Radićem!“
Goran je tu zgodu prikazao u pismu Dragutinu Tadijanoviću, 15. ožujka 1935., i poslao mu koncept svog govora: „Mnogo prije Stjepana Radića, dok je Hrvatsku gazila turska vojska…(..), živio je veliki hrvatski sanjar i naučenjak Juraj Križanić. Ovaj veliki čovjek, kojega se ne bi stidjele najveće zemlje svijeta, želio je da sjedini sve Slavene u jednu ogromnu državu sa središtem u Moskvi, protiv krvožednih tuđina. Stvorio je i jedan sveslavenski jezik i napisao na njemu mnogo učenih knjiga. – Ali i on je za te svoje svijetle ideje odležao u carskom Sibiru 15 ledenih godina, a od Rima, čiji je bio svećenik, bijaše odbačen, pa je tako zgažen poginuo pod turskim kopitima kod Beča kao neznani junak kome se među stotinama palih izgubilo ime…… Ime Stjepana Radića osvjetljuje sve te velike hrvatske duhove, koji su poklanjali svoje veliko hrvatsko srce iskreno i pošteno, a zato su bili plaćeni užarenim krunama, sibirskim tamnicama i revolverskim mecima. Drugi veliki značaj Stjepana Radića leži u tome, što je seljaku govoreći mu jednostavnim jezikom, pokazao da je čovjek koji ima pravo da traži svoj udio u čitavom narodnom životu….. Prvi je dao seljaku svijest, političku svijest“…..
Nakon opjevanih boli zbog osobnih nesreća, nakon idiličnih pričica o rodnom kraju, uslijedio je niz književnih radova: pjesama, novela i većih proza, natopljenih osjećajem gnjeva.
Brzo je prešao granicu gdje dijete postaje čovjek, a daljnje sazrijevanje obilježeno je spoznajom, da osim vlastitih nevolja postoji i OPĆI JAD, iz kojeg proizlazi OPĆI JED – socijalni revolt.
Goran je revoltirani čovjek čvrsto stegnutih pesti i vilica. Nije ga mučio nikakav apstraktni životni bol. Bio je npr. zabrinut za zdravlje brata Zvonka, pa moli prijatelja da ga tako reći na silu odvede liječniku (ako to već ne može majka), jer Zvonko neće htjeti ići zato što je - poderan. Bilo je to 1936. kad u mu je knjiga „Dani gnjeva“ krčila put prema literarnom uspjehu. Ipak, slava ga nije opila.
Tridesetog lipnja 1936. piše Dragutinu Tadijanoviću: „Čemu da se žderem? Nije li bolje ovako živjeti u miru, pisati – i spremati se za ispite. Pišeš mi za natječaje. Hvala! Gospoda su postigla ono što su htjela – nisu mi više ljestve potrebne. A da to budem dalje, pa makar i za 1000 din. – nisam glup; ili bolje - nisam takova mizerija. Kaniš li se ti natjecati…?! Zanimaš se za moj rad. Dosad sam plandovao, lutao šumama, ležao i čitao – nastojeći, uglavnom, da ne mislim; jer misliti u našoj miloj Hrvatskoj znači žderati se, bjesniti, a to skraćuje život i poziva Smrt u goste“.
No, ipak je bjesnio…Polemizirao je nepoštedno s Dončevićem i Kozarčaninom, netrpeljiv do krajnjih granica, služeći se niskim udarcima, a gotovo bez rezerve je u isto vrijeme primao i suradnju, i savjet, i blizinu nekih starijih književnika (Nazora, Antuna Barca). Najdulje je prijateljevao s Tadijanovićem, vjerojatno zato što je Tadijanović imao dovoljno samozatajnog takta u blizini eksplozivnog, ne toliko puno mlađeg prijatelja.
Godine 1938. osjetio se tuđincem u rodnom selu, jer nije mogao odsjesti u rodnoj kući: „Upravo su izišli iz moje sobe seljaci, koji su dovukli pisaći stol i ormar. Naime kako sam Ti rekao, brat je našu veliku kuću iznajmio, pa sam se u vlastitom i rođenom selu našao beskućnikom. Da sam bio tužan i pomalo neraspoložen kod dolaska, možeš zamisliti. Nema više u meni one eruptivne, svijetle snage, a i prilike u selu su dosta rastvorene, jer nema jačega čovjeka, koji bi znao sve skupiti……..Nalazim se sam u jednoj malešnoj kućici, koja ima tako dražesna vrata, da često kod ulaženja, kad zaboravim prignuti šiju, udarim glavom o vratnice, a u prozorcima malo da ne uškripim glavu.“ (u pismu Jurju Gašparcu)
Nakon uspostave NDH, Goran je imenovan upraviteljem pošte u Foči. To je uspio izbjeći, gorko zaključivši da su ga Ustaše željele „podmetnuti četnicima pod nož“. Ostao je kao suradnik u zagrebačkom HIBZ – u.
Potkraj 1942. otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane i intenzivno se bavio pisanjem, unatoč fizičkim naporima.
Još 1937. napisao je dalekovidan vlastiti epitaf. Pjesma „Moj grob“ potvrđena je njegovim tragičnim svršetkom 1943.
„MOJ GROB“
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon.
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnoviti grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –
I kada se vrati, nek poravna trag.
(Hrvatska revija, 1937.)
U „Jami“, vrhuncu svog pjesničkog opusa, prikazao je ustaške zločine - a pao je žrtvom četničkog, ipak u blizini Foče, nakon što se bolestan sklonio u istočno bosansko selo Vrbnicu. Ondje je u to vrijeme boravila, a da on to nije mogao ni slutiti, jedna žena - kratkotrajni zanos iz dana njegove bolesti. Dogodilo se Goranovo konačno i potpuno fizičko iščeznuće, bez groba.
Spomenici su mu postavljeni: U Lukovdolu 1958. i Zagrebu 1964.
Dio pronađenih posmrtnih ostataka položen je 1996. u memorijalni spomenik u Lukovdolu.
Na pjesničkim susretima pod nazivom „Goranovo proljeće“ utemeljenim 1964. dodjeljuju se nagrade: Goranov vijenac od 1971., Goran za mlade pjesnike od 1977., a od godine 2003., u književnoj razmjeni i suradnji s francuskom pjesničkom manifestacijom „Proljeće pjesnika“ objavljuje se dvojezični zbornik Mars poetica.
Gradska knjižnica u Karlovcu nosi njegovo ime.
(Dio ove priče je prepričani tekst iz knjige Vlatka Pavletića, „Goran njim samim“, dio iz Goranove autobiografske proze „Kraljevstvo zlatnih brežuljaka“, a neki podaci iz Hrvatskog bibliografskog leksikona.)
