Gradonačelnik Ivan Gutterer i njegove kuće

Napisala Biserka Fabac

Karlovačka tvrđava čija gradnja je započela 13. srpnja 1579., sve do 1763. godine bila je isključivo pod vojnom upravom, što znači da je vojnu i civilnu vlast u gradu obnašao zapovjednik grada, najčešće u činu generala, uz pomoć viših vojnih časnika. Kako je jenjavala turska opasnost, uprava magistrata se postupno širila izvan zidina tvrđave.

U 18. st. grad se  razvijao  u značajno trgovačko i prometno središte, pa su kruti vojni propisi postali kočnica daljnjem gospodarskom razvoju grada. Nezadovoljni takvim položajem građani Karlovca tražili su od kraljice Marije Terezije da Karlovac proglasi slobodnim kraljevskim gradom i u njemu provede civilnu upravu.

Nakon učestalih molbi, navedene 1763. došlo je do izuzimanja grada iz sudbenosti Vojne krajine i pretvaranja u vojni komunitet s vlastitim magistratom. Prvo gradsko poglavarstvo izabrano je 6. prosinca 1763.

Za gradonačelnika je  izabran Ivan Gutterer – „trgovac i veleimućni građanin“.¹

Ubrzo se pokazalo da je ograničena samouprava kočnica daljnjem razvoju grada koji je dosezao vrhunac svoje ekonomske moći. Nakon višegodišnjih rasprava Marija Terezija je svojim otpisom od 9. kolovoza 1776. odredila da se Karlovcu dade položaj sl. i kr. grada i da se pripoji novoformiranoj Severinskoj županiji.   

Početkom rujna 1777. imenovano je kraljevsko povjerenstvo za svečanu predaju grada pod upravu građanske Hrvatske, pa su to učinili  15. prosinca 1777.: od strane vojnih vlasti general Samuel Gyulay od strane Severinske županije Josip Mailath, a od strane Kraljevskog vijeća Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije Nikola Škrlec Lomnički.  

Dokumenti iz tog vremena pisani su većinom latinskim jezikom, jer je to bio službeni jezik hrvatskog kraljevstva. Karlovac kao vojni grad s austrijskom generalnom komandom upotrebljavao je  i njemački jezik. Manji broj tadašnjih spisa koje posjeduje Državni arhiv u Karlovcu je  na hrvatskom jeziku, koji kao jezik domaćeg stanovništva također prodire u upravu grada.

Mjesne vojne vlasti izgubile su ovlasti koje su do tada imale u gradu i predgrađima, a grad je izravno podvrgnut Generalnoj komandi u Zagrebu i Dvorskom ratnom vijeću u Beču.

Karlovac praktično živi kao slobodni kraljevski grad, ali nedostatak povelje stvara mnoge poteškoće poglavarstvu i građanima.

Stanje dvostruke sudbenosti (vojne i civilne) štetilo je životu i razvoju. Poglavarstvo je moralo tražiti dozvolu vojnih vlasti u svim pitanjima javnog života. Ni sami građani nisu znali  kojoj vlasti da se priklone i koju da slušaju, što je zbunjivalo  i otežavalo  im život.

Naglim razvojem trgovine grad se širio,  a postavljalo se pitanje već izgrađenih kuća na području glasije i esplanade.

Zato:
Poglavarstvo grada Karlovca moli Kr. namjesničko vijeće da ishodi kod kraljice ukidanje naredbe Dvorskog ratnog vijeća o zabrani gradnje i rušenju postojećih kuća na području glasije i esplanade. Naredbu o zabrani gradnje nemoguće je bilo provesti zbog posebnih uvjeta razvitka grada, a naročito zbog unapređenja trgovine na obali rijeke Kupe.

Generalna komanda  pozivala  se na odredbu još iz vremena kad je Karlovac  bio zamišljen kao tvrđava, da nitko ne smije podići ili graditi kuću 25 orgija (150 stopa) od glasije i 200 orgija (1200 stopa) esplanadom bez danog jamstva utvrdi, da će u slučaju nevolje (rata) srušiti kuću  i odvesti vlastiti materijal za gradnju. Tom odredbom koristilo se Generalno zapovjedništvo za sprečavanje širenja grada na području Žitnog trga (Zrinskog).

(Glasija je čistina ispred šanca kod tvrđavskog bedema, a esplanada je slobodan ravan prostor ispred tvrđave (preko šanca).²

Nova gradska uprava konačno je i svečano je uvedena  18. veljače 1778., a Ivan Gutterer postavljen za gradskog suca.³

Tom je prilikom Ivanu Guttereru od Guttenfelda i gradskom magistratu predan Statut grada Karlovca, koji su sastavili kraljevski povjerenici: riječki gubernator i veliki župan Severinske županije Josip Mailath de Szekhely i Nikola  Škrlec Lomnički.

Novi statut nije gradu donio samo povlastice, nego i obveze koje je u početku bilo teško izvršavati, jer grad nije bio spreman na njih ni svojim ustrojstvom, ni teritorijalnom nadležnošću, ni političkim prilikama u okruženju.

U svibnju  1780. godine Poglavarstvo je predložilo gradski grb, odnosno pečat, koji je bio potreban kao obilježje u upravljanju gradom i molilo kraljicu da ga  prihvati i potvrdi.(4)

Osim toga, Poglavarstvo je upućivalo molbe na sve strane da se požuri donošenje željno očekivane povelje koju će Josip II. predati gradu 8. listopada 1781.

Povelja je omogućila da se uprava grada u potpunosti preda  u građanske ruke i riješe neka važna pitanja, kao što je definiranje granice grada, njegovo proširenje - pripojenje posjeda Jelse i Zagrada civilnoj gradskoj upravi i daljnje naseljavanje. Njome je Karlovac proglašen slobodnim kraljevskim gradom, definitivno su razgraničene vojne i civilne ovlasti u gradu. Od vojnih vlasti ostala je Generalna komanda za Karlovački generalat i zapovjedništvo Slunjske pukovnije s isključivo vojnim ovlaštenjima. Određen je opseg i površina grada. Grad je izdvojen iz Karlovačkog generalata i Hrvatsko – slavonske vojne krajine i uvršten u red slobodnih kraljevskih gradova  Kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije. Postao je kolektivna plemićka osoba s glasom i mjestom u Saboru, građanima je zajamčena osobna i imovinska sigurnost, zaštićeni su od zlorabe županijskih, vojnih, komorskih ili bilo kojih drugih viših službenika.

I prije ovih sudbonosnih godina  za naš grad, prvi gradonačelnik Karlovca Ivan Gutterer bio je vrlo uspješan i  poslovan čovjek,  naravno zato i najimućniji građanin grada Karlovca.

Iz popisa kuća na karlovačkoj esplanadi i glasiji, tj. Vanjskom predgrađu – Žitnom trgu, koji sadrži vrijednosti kuća u forintama, može se  zaključiti  da su neki građani doista bili imućni. Tu se nalazila gradska tržnica, a gradski sudac Ivan Gutterer imao je trgovačko skladište od 2.000 forinti i svratište vrijedno 20.000 for.

Tadašnja vrijednost imovine suca Guterera u Vanjskom predgrađu:

Rbr 38: Depositorium D(omini) Joan(nis) Gutterer, Mercat(oris): 2000

Rbr 39: Diversorium D(omini) Joan(nis)Gutterer, Neü Welt (…): 20.000

Rbr 139: Allodium D(omini) Joann(is) Gutterer: 1500

(Zapisnik  poglavarstva 1778.  – 1779., Izvori za povijest grada Karlovca IV. svezak, Karlovac 2013. g.,   str 59, dokument  17, godina  1778, mjesec prosinac, jezik latinski, priredio Antonio Bosio)

Iako je za osamdesetak godina, tek 1862.,  carsko  kr. vojno  ministarstvo dozvolilo da se u predgrađu mogu graditi kuće od zidane građe, naravno i dalje pod uvjetom davanja  REVERSA, „da je vlasnik pripravan u slučaju rata sazidanu kuću srušiti, što je prije vrijedilo i za gradnju drvenih kuća („Glasonoša“, 15. listopada 1862.), bogatijim građanima  grada Karlovca već prije je dozvoljena gradnja kuća od čvrste građe.  

U Državnom arhivu grada Karlovca postoji „Koncept dopisa Poglavarstva sl. i kr. grada Karlovca karlovačkom generalu podmaršalu Samuelu Gyulayu i Generalnoj komandi u kojem ih Poglavarstvo izvješćuje da su u smislu rasprave Kraljevske mjesne komisije gradski sudac Ivan Gutterer od Guttenfelda i supruga namjesnika Prelancza primili pisanu dozvolu za rušenje kuća na području glasije i esplanade. Dvorsko ratno vijeće zabranilo je gradnju kuća na tom području i naredilo rušenje postojećih. Poglavarstvo je molilo Kraljevsko vijeće Dalmacije, Hrvatske i Slavonije da kod kraljice ishodi ukidanje naredbe. Poglavarstvo novo uspostavljenog sl. i  kr.  grada Karlovca molilo je Vijeće  i da ishodi kod kraljice dozvolu gradnje kuća, sjenika, skladišta i magazina od čvrstih materijala na području glasije i esplanade, što je priječila Generalna komanda i Dvorsko ratno vijeće. Gutterer i supruga namjesnika Prelancza zatražili su od vojnih vlasti dozvolu za rušenje svojih drvenih kuća kako bi mogli podići zidane, u čemu im je udovoljeno.(5)

Za gradnju kuća u tvrđavi vrijedili su drugi propisi. Komisija Kraljevskog mjesnog dvorskog povjerenstva preporučila je građanima da u tvrđavi grade zidane kuće. Navodim primjer ugovora o pečenju cigle za potrebe grada Karlovca, koji je sklopljen između Ivana Gutterera, gradskog suca i Franje Zaverskog, podbilježnika s jedne strane, i slobodnjaka na imanju grofice Patačić Jakoba Osztenyaka i Martina Tumpaka s druge strane.:

Mi zdola podpiszani znano yveruvano chinimo, kako mi od sztrane Szlobodnoga y Kralyevszkoga Varassa Karlovechkoga  pogodili szeje&mo z Iacobom Osztenyakom, z Martinom Tumpakom Nyih Excell (enczijum) G(OSZ)pe Grofficze Iohann Patachichke pod Imanye Verbovecz zpadajuchimi zlobodnaki zaradi delanya y sganya czigla dole szledujuchem nachinom:…..

Zverhu koje pogodbe kakti goder ov contract od obodveh sztranih sze potverdyuje, tak v szakoi jeden par daje&e vu Karlovczu dan 25ti Apr (ila) (1)778.

Johann Gutterer v (on) Guttenfeld m(anu) (propria) Statt Richter

+ Jacob Osztenyak, cziglar

+ Martin Tumpak, cziglar

(Zapisnici poglavarstva 1778., Izvori za povijest grada Karlovca, II. svezak, Priredio Antonio Bosio, Karlovac 2011. g., strana 37, dok. 21, godina 1778. 25. travnja., jezik horvatski (pravopis madžarski)

U to vrijeme zablistao je jedan od najvećih graditelja grada Karlovca, Čeh Josip Stiller. „Njegovo kretanje po Hrvatskoj, gdje se udomio i naturalizirao u Karlovcu, nepoznato je, ali se može s najvećom sigurnošću pretpostaviti da ga je u naš kraj dovelo već poznato „vandrovanje“, način stjecanja prakse školovanih zidarskih palira. Poznato je da je gradio crkvu sv. Nikole i nadogradio zvonik franjevačke crkve u Karlovcu, dogradio drugi kat samostana i potpuno zaokružio franjevački sklop.  Dr. Anđela Horvat ističe Stillera kao primjer cehovskog zidara „baumajstera“ koji je u svoje vrijeme bio kadar usklađivati delikatne arhitektonske odnose na odgovornom mjestu centralnog trga starog Karlovca.“

U drugoj polovini 18. st. Karlovac prerasta u grad koji se širi van bastiona tvrđave, a u posjednja tri desetljeća postaje  grad sa izvanrednim urbanističkim programom što ga vodi graditelj Josip Stiller.

Došao je u Karlovac nakon natječaja koji je 1773. raspisala vojna uprava u gradu. Tu je primljen u službu kao zidarski palir zajedno sa Plešerom. Imao je tada 25 godina, i po svoj prilici njegov uspon počinje u Karlovcu, gdje je bila velika potreba za zidarima i graditeljima. Karlovac je tražio zidare za održavanje zgrada generalata. Godinu dana prije no što je Stiller došao u Karlovac (1772.) izašao je propis da u svaku brigadu treba staviti kvalificirana zidara i tesara za mjesečnu plaću od 15 forinti. U to vrijeme dizale su se razne funkcionalne zgrade, vojna skladišta, namjeravala se graditi nova vojarna i mostovi na karlovačkim rijekama. Pomišljalo se i na gradnju novog arsenala. Neprekidno se obnavljala tvrđava i vršili su se popravci magistratu pripadajućih kuća. Već 1774. slao se zahtjev za popravak vijećnice s planom i predračunom. Te sretne okolnosti i Stillerova spremnost pomogle su da je on nakon pet godina došao na čelo popisa građevnih stručnjaka. Iako je bio u vojnoj službi postao je samostalan građevinski poduzetnik koji se svojim nacrtima natjecao za gradnju svih javnih „erarskih“ zgrada u Karlovcu. Sagradio je ovaj grad i kao samostalan poduzetnik i kao vojni graditelj, jer je nakon smrti tesara Martina Pincnera, koji je umro 1789. bio imenovan fortifikacijskim graditeljem od glavne uprave inžinjerije u Beču. S tim je postao glavni  graditelj u gradu, a društveno je bio angažiran u tolikoj mjeri da je bio izabran za gradskog suca. (6)

Prvi gradonačelnik Karlovca Ivan  Gutterer isticao se kao dobrotvor i mecena i surađivao s Josipom Stillerom u obnovi i izgradnji grada. Uživao je veliki ugled i povjerenje građana.  Njegova trgovačka tvrtka jedina je imala pravo prodaje baruta na malo, dok je grad bio pod vojnom upravom što potvrđuje:

Koncept dopisa Poglavarstva sl. kr. grada Karlovca  kraljevskom namjesniku i Kraljevskom ugarskom namjesničkom vijeću: Poglavarstvo  se poziva na povjerljive naredbe broj 932 i 4315 od 20. travnja o zaštiti u kupnji i prodaji baruta i ističe da je, dok je grad bio pod vojnom upravom, prema naredbi Generalne komande pravo na prodaju baruta na malo imala jedino trgovačka tvrtka gradskog suca Ivana Gutterera, koja u tu svrhu ima u predgrađu i svoje skladište,  koje je sigurno  i dovoljno udaljeno od kuća. Poglavarstvo pita je li time udovoljeno postojećim propisima i moli namjesnika i Vijeće odredbe o daljnjem postupanju u toj stvari.(7)

Gdje je živio najbogatiji građanin grada Karlovca saznat ćemo u daljnjem tekstu.: 

Godine 1977., u Ulici Josipa Kraša broj 1, danas Jelačićev trg br.1, dovršavala se gradnja jednokatnice na k. č. 189 (na fotografiji žute boje), koja je zamijenila staru baroknu kuću trgovca Ivana Gutterera. Oblik pročelja, volumen i dimenzije zgrade jednake su nekadašnjoj građevini, koja je vjerojatno već u 17. st. bila trgovačka, pročeljem orijentirana prema Kraševoj ulici, pravokutnog tlocrta, s lokalima i s užim sjeverozapadnim dvorišnim krilom. Kao takva ucrtana je o tlocrtima tvrđave u 18. st. Od uglovne mansardne barokne jednokatnice broj 14  u Banjavčićevoj ulici, nasuprot Generalata, odvojena je uskom gasicom.

Kuća se nalazi u nekadašnjoj „Alttethor gasse“, koja je povezivala stara gradska vrata s  Paradnim trgom (Jelačićevim). Bila je najprometnija ulica od osnutka tvrđave, kasnije je povezivala tvrđavu s predgrađem, Gazom i Banijom preko kupskog mosta. Vjerojatno je kuća u Kraševoj ulici već u 17. st. bila trgovačka, s lokalima, pravokutnog tlocrta, s užim sjeverozapadnim dvorišnim krilom. Kao takva ucrtana je u tlocrtima tvrđave u 18. st.

U vremenskom periodu od 1770. do 1784. godine Ivan Gutterer je imao dvije kuće u tvrđavi, što  saznajemo  iz popisa  stanovništva. Njemu su pripadale zemljišne čestice broj 4 i broj 2.

Čestica broj 4  jest  ova na kojoj se danas nalazi kuća Trg bana Jelačića broj 1 (žuta). Dr. Đurđica Cvitanović u studiji o graditelju  Josipu Stilleru navodi da se Josip Stiller „udomio u Karlovcu i kupio 21. siječnja 1774. g. za 440 for kuću koja je pripadala zakladi pijarista. Bila je drvena i nalazila se među kućama trgovca Gutterera. Magistrat, tad još vojni, priznao je valjanost tog ugovora i prijenos vlasništva. Bila je to kuća broj 208. Graditelj Josip Stiller imao je mnogo djece koja su nažalost umrla. Kod kapele sv. Florijana bijahu pokopani trogodišnji sin Franjo umro  1780., sin Ksaver umro kao dojenče od pet mj., i kćerka Julijana stara tri godine umrla 1786.  Osmogodišnji sin Franjo – Ksaver umro je 1788. Preživjeli su samo sinovi Ignacio, koji je bio činovnik u gradskoj upravi i Ivan - graditelj i nasljednik očeva posla, te kći Julijana udata Veber.

Stiller je ostao udovac. Tragično je poginuo 17. V. 1804. utopivši se u pitomoj i lijepoj Mrežnici. Pokopan je pokraj svoje obitelji na groblju kapele sv. Florijana, koja je spadala pod upravu župe u Dubovcu. Bio je star tek 56. g., u najboljoj snazi i na najvišem društvenom položaju gradskog senatora.(6)

Do 1770. g. objekt je bio vlasništvo majora Bassea, pa je Stiller vjerojatno kupio kuću koja je u popisu 1770. g. bila upisana pod brojem 3. na tlocrtu tvrđave. U popisu iz 1784 / 85. g. prof. Igor  Karaman naglašava da se „ističu nekretnine trgovca Gutterera koji je posjedovao veliku kuću u unutarnjem gradu, gostionicu Neuwelt sa kućom i stajom u vanjskom gradu, te omanju kuću u Dubovcu. Iz toga proizlazi da objekt Jelačićev trg br.1, nije više zadovoljavao potrebe trgovca Gutterera, zbog skladišnog prostora i vjerojatno zbog reprezentacije, jer je u to vrijeme imao istaknutu društvenu ulogu u Karlovcu, pa je gradio veću palaču. Radi toga se 1784 / 85. zadužio kod Magistrata u iznosu od 2000 for, a 1785. g. nabavlja zemljište za preko 900  for , pa je vjerojatno tada otkupio Stillerovu kuću između svoje dvije i spojivši dvije zemljišne čestice broj 3 i 2 sagradio novu veliku kuću.

U 19. st. stara kuća Ivana Gutterera ( Trg bana Jelčića br.1) mijenjala je vlasnike. U topografskom popisu čestica 1835. g. vlasnik objekta na čestici br. 195 s kućnim brojem 170 bio je Ungvari Georgius. Njega je naslijedila njegova udovica.

Na fotografiji 19. st., lokali u prizemlju pripadali su Ivanu Jandatu (1854. – 1934.). Desni s natpisom „Trgovina mješovite robe“, vjerojatno je probijen u prvoj polovini 19. st., a lijevi slastičarna s natpisom „Conditorei Jandat“ je trgovački lokal iz baroknog razdoblja. Jandatovi su bili Bečani, a trgovačka firma „Jandat“ osnovana je 1834. g.

Vlasnik kuće 20. – tog stoljeća, gospodin Ivan Balgavi želio je 1973. godine, dozvolom Regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu , rekonstruirati oronulo krovište. U toku radova, nakon skidanja krovnog pokrova, nepredvidivo su popustili vezovi oblica, pa se zgrada počela rušiti. Nakon uvida stručnjaka iz Regionalnog Zavoda, odobreno je rušenje i ponovna izgradnja kuće uz uvjet: da se sačuva izvorni oblik pročelja, volumen kuće, visina i tlocrtna dispozicija prizemlja (prema odobrenim nacrtima), s time da se u lokalima prizemlja osiguraju suvremeni sanitarni čvorovi.

Konzervatorica gđa Marinka Mužar snimila je sve faze demontiranja kuće, konstrukcije kata i njenog pročelja. Tom je prilikom detaljno upoznala način gradnje i građevni materijal u izvornom obliku. Kuća je  u prizemlju bila zidana od opeke barokne profilacije, ukopane u temelje.

U razini temelja masivnih zidova pročelja, uz rub ulice, bile su uzidane velike školjke kamenice. Sačuvano je oko 30 nerazbijenih komada školjaka. Prilikom rušenja u sjeverozapadnom zidu u prizemlju našla se je drvena kutija s kosturom mačke i miša, dok je u jugoistočnom zidu bio ugrađen mali glineni ćup i staklena poligonalna bočica u većoj glinenoj posudi.

Pregradne stijene od lakših drvenih pritesanih oblica bile su uglavljene čepovima. Sve su pregradne stijene bile žbukane ilovačom i pljevom. Vanjske stijene prvog kata s tijesno priljubljenim brvnima bile su čvrsto uglavljene rustičnim hrvatskim vezom. Čvrsta građa, hrastove mosnice, tesane i spojene u uglovima na način hrvatskog sjeka, poznat je iz autohtone rustične pokupske arhitekture.

Prilikom rušenja krova otkrili su se na susjednoj zgradi (na koju je kuća naslonjena) tragovi, po kojima se zaključuje da je krovište mijenjano dva puta. Razlog tome bili su česti požari u Karlovcu.

Krov kuće je u baroknom razdoblju bio pokriven šindrom, kao što su i značajni objekti u tvrđavi kao vojne zgrade i franjevački kompleks. 

Po tesarskim radovima i konstrukciji, kuća je bila primjer izvornog načina gradnje, brvnara s rustičnim hrvatskim vezovima, kao najizvornijim konstruktivnim elementima starog tipa domaćeg građevinarstva, primijenjenog u izgradnji građanske barokne kuće.

Široka veža u prizemlju dijeli kuću na dva trgovačka prostora, lokali su orijentirani prema ulici, a pomoćni skladišni prostori prema dvorištu. U prizemlju dvorišnog krila su također skladišta.

U prvom katu stambeni prostor je bio barokno organiziran oko predvorja, sa pet soba i drvenim „ganjčecom“ kao komunikacijom sa dvorišnim krilom. Sobe su imale posebne ulaze, ali su bile i međusobno povezane. Na kraju „ganjčeca“ bio je nužnik i strme drvene stepenice za tavan.

U staroj kući pod prizemlja lijevo od veže bio je potaracan kamenom, a desno klesanim kamenim pločama. U veži je bila nabijena zemlja, kasnije betonirana. Stubište i podovi od hrastovih masivnih dasaka i ograda „ganjčeca“ obijena daskama.

Iz analize  konstrukcije i građevnog materijala dokazuje se da je kuća građena u zadnjoj trećini 17. st.

Tip trgovačko stambene kuće sa vežom u sredini i pet prozorskih osi gradio se na vedutama fortifikacije već u 17. st. u stambenim blokovima. Kuća je jedan od rijetkih primjera koja se sačuvala poslije katastrofalnog požara u Karlovcu 1692. g. Tokom 18. st. njezino prizemlje je adaptirano, vjerojatno ju je uskladio svojim potrebama veletrgovac Gutterer, što dokazuju stilski elementi na fasadi, kao i klesani dovratnik veže koji je iz 18. st.   

Kuća Ivana Balgavia, Jelačićev trg br.1 bila je jedna od posljednjih kuća građenih od drvene građe na rustičan tesarski način. Prije nje srušena je jedna starija i rustičnija na čestici u Ulici 6. Maja broj 9 (danas Haulikova). Zbog toga je šteta što se nije uspjelo konzervirati taj posljednji unikatni primjerak u konstrukciji autentične kuće 17. st. Tim više, jer je vlasnik bio sklon rekonstrukciji kuće. Zatajila su sredstva kojima je trebalo sufinancirati zaštićeni objekt u toku istraživanja i rekonstrukcije, i sudjelovanja  stručnjaka u svim fazama demontiranja. Od građevnog materijala hrastovi su oblutci stare kuće korišteni za improvizirani privremeni boravak u dvorištu, pa kao podatak o građevnom materijalu još postoji. (Izvor: Kopija studije od 13. studenog 1977. koju mi je poklonila  konzervatorica u mirovini, gđa.  Marinka Mužar)

Na uglu Generalske i Viječničke ulice, na spojenim zemljišnim česticama u tvrđavi, broj 3 i 2, a prema projektu graditelja Josipa Stillera, gradonačelnik  Ivan  Gutterer krajem 18. st. gradi novu veliku palaču u kasnobaroknom stilu, danas Banjavčićevu 14.

(Radi toga se 1784 / 85. zadužio kod Magistrata u iznosu od 2000 for, a 1785. g. nabavlja zemljište za preko 900  for (Igor Karaman, „Stanovništvo i Magistrat grada Karlovca potkraj 18. st. (1785. – 1787.), Historijski Zbornik, God XVI. Zagreb, 1963. br. 1 – 4, str 219),  pa je vjerojatno tada otkupio kuću Stillerovu između svoje dvije i spojivši dvije zemljišne čestice broj 3 i 2.

Nakon Ivana  Gutterera kuća postaje vlasništvo obitelji  Tschopp. Prvi od njih bio je Jakov, veletrgovac  i član prve gradske uprave za vrijeme Francuza.

Evo pričice o jednom dokumentu vezanom za Jakoba Tschoppa:

Gradski povjerenik Matija Perinchich izvješćuje Poglavarstvo sl. kr. grada Karlovca o desetini od utrška s plesova održanih u svratištu „Neu Welt“ u predgrađu. Prilaže račun iz kojega se vidi da desetina u korist gradskog gostinjca iznosi 17 for i 42 novč. Iznos je Perinchichu predao Jakob Tschopp. (Mathias Perinchich m(anu) proppr(ia).(8)

Ipak najpoznatiji  Tschopp bio je Antun st. (1782. – 1854.) časnik, geometar i saborski zastupnik. Na dubovačkom groblju nalazi se njegovo poprsje koje je izradio kipar Dominik Fernkorn.

Antunov sin,  Antun ml. (1827. – 1887.) bio je građevinski inženjer i mjernik, za kojeg Ivan Ott ml. kaže da je „jedan od najštovanijih građana i animatora društvenog života“. Bio je suosnivač i glavni član Društva za poljepšanje grada Karlovca. Imao je tri  kćeri:

1)Maru Lenger  -  Marlet umrla 1910.,  književnica i etnologinja, smatra se utemeljiteljicom hrvatske etnologije, Emeriku Czirka i Miru Golubović, učiteljicu. Dok je Mara putovala svijetom, u Karlovcu su ostale Emerika i Mira od kojih je  Antun Strzalkowsky st. kupio kuću. Bio je njihov susjed u Vijećničkoj 26. („Stari Karlovac ulice kuće ljudi“ R. Radovinović)

Prema popisu kuća koji u svojoj knjizi „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“ iznosi R. Radovinović kao vlasnica kuće 1902. .g. javlja se Leonkadija Strzalkowsky, a 1951.: Bašović Olga i Antun Strzalkowsky ml. 

Antun Strzalkowsky st. bio je potomak plemićke poljske obitelji iz okolice Krakowa. Rođen je 1866. u Ludinama, u Poljskoj, a umro u Karlovcu 1922. („Svjetlo“, prosinac 1992 broj 3 / 4)

U „Karlovačkom glasniku“ 10. prosinca 1899. oglašava da su „Dućanske prostorije Ivana Hrske, u kući nasljednika pokojne Emerike Czirka od 1. siječnja 1900. za iznajmit“, a u „Glasonoši“ 10. rujna 1905. reklamira:  Bojadisani sjajni lak i čisti sjajni lak za podove“.

„Godine 1850. preselila se glavna tridesetnica iz kuće Matije Sladovića u tvrđu u kuću Cirkinu (sada Strzalkovskovu) gdje je ostala do godine 1862, te se je zvala glavna carinara 2. razreda (k. k. Hauptzollamt 2. Clase), piše Rudolf Strohal u svojoj knjizi „Grad Karlovac opisan i orisan“.

Godine 1906. u kući Antuna Strzalkowskog, Generalska ulica broj 3, nalazilo se skladište dalmatinskih vina na veliko,  iz vlastitih vinograda Cerinića i Šimunovića sa otoka Brača. („Narodni glas“ 19. siječnja 1906.)

„Glasonoša“ 27. rujna 1908. objavljuje: Prije 25. g. otvorio je sada već pokojni brijač i vlasuljar Janko Drganc u kući tada Cirkinoj, a danas Antuna Strzalkovskoga svoju brijačnicu i vlasuljarnicu, a taj posao obstoji i danas u ruku sina pokojnikova g. Janka Drganca, koji se mnogo trsi da uzdrži dobar glas svog otca. Nežaleći truda ni troška g. Drganc je baš ove dane kao u proslavu 25 godišnjice posve s nova elegantno i moderno obnovio svoj lokal, tako da izgleda upravo velegradski i da odgovara svim zahtjevima komforta i higiene.

Slijedeći vlasnik kuće bio sin Antuna st., Ivan Strzalkowsky (Karlovac 1899. – 1949.) trgovac i veleposjednik, koji nasljeđuje očevu trgovinu i sve do konfiskacije 1946. vodi poznatu trgovačku radnju u obiteljskoj kući u Banjavčićevoj 14.

Ivanova kćer Olga, supruga doktora prava Save Bašovića, bila je „poslijeratna prvakinja Hrvatske na 100 m u trčanju“, piše Danko Plevnik u svojoj knjizi „Moja povijest Karlovca“.

Ivanov sin Antun ml. rođen u Orehovici 22. veljače 1924., maturirao je u karlovačkoj Gimnaziji (1943.) i  diplomirao povijest umjetnosti i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U mladosti je bio sportaš, bavio se atletikom i hokejom na travi. Neko vrijeme je bio glumac u Zadru. Optužen 1950. za protudržavnu djelatnost proveo je četiri godine u Staroj Gradišci i na Golom otoku. Bio je član karlovačkog profesionalnog kazališta u kojem je od 1955 odigrao 31 ulogu u 368 predstava. Od 1964. do 1967. kustos u Gradskom muzeju, potom referent za program u „Zorin – domu“. Bio je poliglot, zaljubljenik u kazalište. Sudjelovao je u stvaranju repertoara a i cjelokupne kazališne i kulturne klime u Karlovcu 1970. – ih. Vodio je studentsku grupu „Žabari“, pisao pjesme i režirao predstave. Bio je suradnik „Fašničkog ričeta“ Karlovačkog tjednika.(9)

Evo što o  Antunu Strzalkowskom ml. piše Draženka Polović u „Svjetlu“ br. 3 – 4 / 1992.:

Antun Strzalkowsky: ušao je u prvi gimnazijski razred, već mi je prezime zvučalo čudno (uvela ga prof. Olga Perišin), iz njega je izvirala prošlost, odisalo je nekom starinom i patinom, a pratio ga je lik koji je samo pojačavao taj dojam. Bio je malen, sitan, pravilnih crta lica izbrazdanih s nekoliko dubokih bora, malim starinskim naočalama i grmom sijede kose, odijelo starinsko kao prezime i naočale. Mi smo ga gledali zainteresirano.

Rekao je: „Zamislite, jednoga dana dođete kući sasvim normalno, raskomotite se, malo šećete po stanu, otvorite ormar i iz njega ispadne – mrtvac“. Mi smo naravno, vrlo marljivo zamislili moguću situaciju, odglumili je kao najbolji učenici Stanislavskog, s Einfühlungom takvog intenziteta o kojem su maštali Herder i Novalis. Takozvana „crtaona“ odjekivala je od histerične vriske, glasnog plača, ali i hladnog muškog pitanja: „Što je sad ovo?“

I tako je nas nekoliko više znatiželjnih, a manje talentiranih, odškrinulo vrata kazališne iluzije i kao što smo brzo saznali, ljudske dobrote i veličine. Posvećeni prostor „Zorin – doma“ postao je mjesto našeg svakodnevnog prebivanja, mi sami članovi kazališne grupe „Žabari“, a tajanstveno i čudno ime pretvorilo se u toplo i okruglo – Tonček.

Počeo je dugotrajan rad na predstavi. Tonček je izabrao tekst nama nepoznatog pisca Valentina Katajeva „Dan odmora“, satiričnu priču o novostvorenoj socijalističkoj birokratskoj mašineriji i nemoćnom pojedincu koji traži osobnu, a ne zajedničku sreću. Tekst nije bio presmion, ali prepoznatljiv. Nama nije značio mnogo, a Tončeku sve. Tek smo dugo poslije njegove smrti saznali zašto.

Za nas neposlušne i neodgovorne gimnazijalce, prijekori zbog neredovitog dolaska na probe bili su preblagi, a pogled suviše dobroćudan, pa je tako premijera bila tek nakon godine dana (ne) rada. Iako bez vidljivih rezultata, to je za nas bilo vrijeme koje smo kao i Proust tek kasnije pronašli. To je bio vrijeme kada su u „Zorin – domu“ gostovale sve veće kazališne kuće, njihove glumačke i redateljske zvijezde, a za svaku predstavu tražila se karta više. Neprijepornom erudicijom i izoštrenim kriterijima, obično na propalim probama, Tonček nas je uvodio u tajne umjetničke i teatarske čarolije.

Sjećam se njegovog istinskog uzbuđenja prije svakog gostovanja (…). 

Potomak Poljaka koji su s Napoleonom doselili u ove krajeve, s finoćom i manirima Evrope ispraćao je i dočekivao  svakog tko je ušao u hram karlovačke kulture.

Karlovačke dame obavezno je pozdravljao na francuskom, uglednike s naklonom, ali je u džepu uvijek čuvao i nekoliko gratisa koje je dijelio „neposlušnim fakinima“ iz Kineske četvrti. Činio je to s gestom pravog ilegalca. Svakom od njih gurnuo je kartu u „slučajnom“ sudaru u predvorju, ni ne pogledavši ga, s nadom da nitko neće primijetiti te njegove, vjerojatno, najveće životne prekršaje.

Približavao se i kraj rada na našoj predstavi „Dan odmora“, prekršili smo sve zadane rokove, našeg Tončeka skoro doveli na rub živaca (…) uslijedila  je velika premijera, svi smo bili uzbuđeni, skoro smo srušili kulise, poneseni punom dvoranom naših prijatelja, profesora i znanaca, uživali smo pretjerano u našem uspjehu, sretno mahali publici i dio te nedisciplinirane radosti prenijeli i na Tončeka.

Uživao je u našoj igri radi igre same, sa strašću djeteta i samozatajnošću askete.

Ta je bipolarnost njegova bića za nas tada bila neotkriveni misterij. Mi nismo razumjeli njegovu pretihu ljutnju, pretjeranu revnost i samozatajnost, kada smo znali da je „mogao biti jak, da je mogao biti drag“.

Mi nismo ništa znali o golom otoku i inim kazamatima, niti o tome kako  jedan duboko apolitični i senzibilni intelektualac može postati državni neprijatelj i politički zatvorenik koji ne razumije svoju političku optužnicu. Mi smo, doduše, tada već čitali Solženjicina, ali zaboga, to je literatura, mi je nismo prepoznavali u životu.

Taj je nepravedno marginalizirani genije obilježio naše mladenačko doba. Tek smo danas možda svjesni kakvu smo istinsku privilegiju  imali sazrijevajući u njegovoj blizini i koliko je ta činjenica determinirala naše misli, osjećaje, umjetničke i ljudske kriterije. Sa zebnjom i strahom smo pratili njegovu bolest koja je nezadrživo napredovala, sve do onog tužnog ožujka 1977. , kad je Baša iz auta mahnuo, ne zaustavivši se. Znali smo da našeg Tončeka više nema. Otišao je tiho, bez pompe kao što odlaze usamljenici, ranjivi i samozatajni velikani nesretno smješteni na ovom svijetu. Sjećanje na čovjeka čiji je cijeli  52 – godišnji

život, od prvih glumačkih pokušaja u amaterskom kazalištu, do posljednjeg proljetnog dana, vezan uz „Zorin – dom“, o Totaču kako su ga zvali, sigurno bi više mogli reći njegovi intimni prijatelji i kolege (…) a ja vas mogu samo, s puno emocija i ljubavi, upozoriti da nije samo Pariz imao svog dobrog duha, imao ga je i „Zorin – dom“.

On je bio garderobijer, vratar, inspicijent, on je noću zalijevao tulipane oko zgrade, a za one koji su ga poznavali bio je divinizirani duh kulture, umjetnosti,  znanja i ljepote.

Bilješke:

 1 - (Igor Karaman, „Stanovništvo i Magistrat grada Karlovca potkraj 18. st. (1785. – 1787.), Historijski   Zbornik, God XVI. Zagreb, 1963. br. 1 – 4, str 218)

2 - (Koncept dopisa Poglavarstva  sl. i kr. grada  Karlovca  Kraljevskom vijeću kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“, Zapisnici pogl. 1778. – 1779. IV svezak, dok. broj 6 od 21. rujna 1778, str.39., priredio gosp. Antonio Bosio)

3 - (Igor Karaman, „Stanovništvo i Magistrat grada Karlovca potkraj 18. st. (1785. – 1787.), Historijski Zbornik, God XVI. Zagreb, 1963. br. 1 – 4, str 218)

4 - (HR-DAKA, zap.pogl 1780., V. SVEZAK , Karlovac 2013, A. Bosio)

5 - (Zapisnici poglavarstva  1780. – 1781. Izvori z povijest grada Karlovca VI. svezak , priredio Antonio     Bosio, Karlovac 2014. g. str 40, dok 8, 13. listopada 1780., jezik latinski)

6 - (Đ. Cvitanović, „Parohijska crkva sv. Nikole u Karlovcu i njezin graditelj Josip Stiller“, Matica  Srpska, Zbornik za likovne umjetnosti 10, 1974. str 160, ćirilica)

7 - (HR-DAKA: ZAPISNICI POGLAVARSTVA GOD. 1780. (Izvori za povijest grada Karlovca) V. SVEZAK, priredio: Antonio Bosio, lektura: Antonio Bosio, nakladnik: Državni arhiv u Karlovcu, Recenzija: Dragica Gršić, Fotografije: Marica Basar, Crtež na naslovnici: Nevenka Nekić, Likovni urednik: Marijan Goršić, Karlovac 2013.g. str 81, rbr. dok. 22, god 1780., 19. lipnja, jezik latinski)

8 - (HR-DAKA: ZAPISNICI POGLAVARSTVA GOD. 1780., Izvori za povijest grada Karlovca, V. SVEZAK, str. 20, rbr dokumenta 3, god. 1780., 21. veljače: jezik latinski, priredio Antonio Bosio)

9 – Karlovački leksikon

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.