DVORAC BOSILJEVO I PERIVOJ OKO NJEGA

Napisao i fotografirao -  Josip  ŠUT
Za pola sata iz Karlovca stižemo do Bosiljeva. Prolazimo Lujzijanom a potom Karolinom, djelomično slijedeći tok rijeke Dobre. Općina Bosiljevo u svoja 43 naselja broji oko 1300 žitelja, a mi smo osvanuli u jedinoj gostionici Bosiljeva. Mjesto ima sedamdesetak stanovnika. Srdačni su nas mještani primili s dobrodošlicom. Kad su čuli razlog našeg dolaska, rezignirano su odmahnuli rukama. Toliko su se već nagledali raznih delegacija i naslušali praznih obećanja o revitalizaciji obližnjeg dvorca i parka, da su nas doživjeli kao još jedne od onih činovnika iz kancelarije koji samo odrađuju statistiku. A baš se vrijeme našeg dolaska poklopilo s predizbornim aktivnostima. Evo još jednih što će obećati med i mlijeko, nevješto prihvatiti lopatu i zaliti kamen temeljac nečemu čega nikad neće biti. Krivo nam je bilo što su nas s toliko nevjerice ispratili put dvorca.

 Uz crkvu i groblje stižemo do raskrižja gdje se Karolina odvaja i jednim svojim krakom vodi do toplica u Lešću i Generalskog Stola na Jozefinskoj cesti. Zdesna nam se ukazala bajka kao da smo kročili u svijet Trnoružice. Okružen i prekriven golemim zelenim šumskim sklopom, otvarao nam se dvorac rijetko viđene krasote. Dugom alejom lipa približavamo se glavnom ulazu. S lijeve nam se strane ponad dvorca serpentinom uvijala Karolina, a na njezinim travnatim obroncima zlatio se jaglac i polegla svjetlomodra čestoslavica. Zdesna nas je u busenima razgaljivala nevina tratinčica. Tratina nam je oku činila ugodu. Plesali su leptiri i čuo se zuj stotine kukaca. Ostavljamo dva prestarjela smrčka i uz već prolistalu grabovu živicu i još uspavani bukov pomladak stižemo do predstraže dvorca. U tom je zdanju nekad stanovao zapovjednik straže a u prizemlju su spremno čekali stražari i konjušari. To je izvanredno očuvana i odskora djelomično obnovljena građevina gdje se vidi ruka zaštitara starine, ne računamo li krov kojem je dvorcu usporeno propadanje, ali ne i vraćen život. Sama utvrda polegla je na stijeni koja se ruši do malog izvora i potočića što vijuga sat vremena hoda do sela Korenići. Spominje se da bi taj potočić  Pećina mogao biti povezan s ogulinskim Đulinim ponorom. Desetak metara dalje je Petrovac, drugi izvor. Sama utvrda nastala je vjerojatno početkom XV. stoljeća, a prvi joj je vlasnik Bartol IX. Frankopan. Već u XVI. stoljeću stižu dominikanci. Krajem XVII. stoljeća izgrađen je gospodarski majur s konjušnicom, kovačnicom, štalama, sjenicima i bunarom. Utvrda nikad nije pala u turske ruke, dok su okolna mjesta u više navrata doživjela pogrom. Najveće stradanje ovom se kraju dogodilo krajem 1582. godine, kad su karlovački konjanici izvojevali veliku pobjedu nad Turcima, a potom uletjeli u tursku zasjedu gdje su hametice potučeni i sasječeni.

Prilazimo dvorcu i njegovom glavnom ulazu. Zaključan je i pristup unutra nije moguć. Stojimo na mjestu gdje je nekad stajao hrastov most koji se podizao lancima. Sa strane je bila tamnica a malo dalje pivnica i štale za konje. Između drugih i trećih gradskih vratiju smjestile su se gospodarske zgrade i konak za putnike. Ničeg više nema. Ne želeći odustati, obilazimo oko zidina dvorca s namjerom proviriti u njega. Posrećilo nam se! U visini grudobrana poredano je nekoliko prozora. Svi su obijeni daskama, ali kod jednog je ta zaštita razvaljena i omogućen je ulaz u podrum dvorca. Il se tim oknom služe kradljivci, il društvo s ruba zakona. Poput tatova uskačemo u utrobu zdanja. Znamo da zadnjih desetak godina o dvorcu brine općina Bosiljevo preko Ministarstva kulture RH. Iz prve ćemo ruke provjeriti kako se provodi zaštita. Nalazimo se u polumračnoj prostoriji koja je očito služila kao kuhinja. Šparet ogromnih dimenzija, pločice na zidu i ručka lifta kojim se jelo slalo na kat, upućuju nas da smo na mjestu restorana koji je kratko živio šezdesetih godina prošlog stoljeća. U blizini je i ostatak konstrukcije stare perilice, iz koje su povađeni dijelovi, a ona sama nije mogla biti iznešena kroz preuske prozore. Sve što je moglo biti iznešeno iz kuhinje, pokradeno je, a ostalo je porazbijano do neuporabljivosti. Već u startu naišli smo na uobičajenu „brigu“ prema starinama i kulturnom nasljeđu. Podrumskim labirintom ispod svodova od stare pečene cigle kroz raznorazne novovijeke pregradnje, izlazimo na danje svijetlo. Svuda uokolo nekad uredno zasađeno ukrasno grmlje, zapušteni ružičnjaci i ostarjele smreke. Mora da je ovo svojedobno prekrasno izgledalo. Krećemo se hodnicima i odajama kojima je koračala Ana Katarina Frankopan, ovdje rođena 1625. godine. Najučenija žena onog doba udala se za Petra Zrinskog i time okončala sukobe i razmirice dvije najmoćnije porodice u Hrvata. Koju li je Golgotu prolazila ta hrabra žena! Više od dva stoljeća u ovom su dvorcu živjeli Frankopani. I ovdje se kovao otpor spram tlačitelja i zatiratelja hrvatstva. Glavosjekom u Wiener Neuestadtu 1671. godine sva imovina Zrinskih i Frankopana temeljito je opljačkana i prisvojena. Poslije glavosjeka, Ana Katarina Zrinski je prolazila pakao. Sin Ivan IV. Antun morao je promijeniti prezime, a potom je kao časnik optužen i utamničen, da bi nakon dva desetljeća u okovima umro pomračena uma. Kćer Jelena udavala se dva puta i izgubila sva prava, a kćeri Judita i Aurora završile su u samostanu. Sama Ana Katarina je nakon zavjere uhićena i zatvorena u samostan pokraj Graza, gdje i umire dvije godine kasnije.

Carska vojska pod zapovjedništvom J.J. Herbersteina zaplijenila je sve što je mogla. Svoj prilog grabežu dali su i žumberački kapetan Paradeiser kao i vicegeneral barun Saurer. Kratko vrijeme dvorca se domogao ban Nikola Erdedy, zatim grofovi Auerspergovi, dok konačno dvorac nije 1820. godine prodan maršalu Nugentu. Ali, do tada su odnijete već sve vrijednosti iz dvorca. Nestala je vrijedna zbirka starog oružja, više stotina knjiga, trofejne kože obrubljene dijamantima, skupocjeni šatori, unikatno pokućstvo, predmeti od slonovače i srebra, zlatom urešene kočije, svetačke relikvije, konji, goveda i žito. Povrh svega, naplaćena je ogromna otkupnina za zarobljene viđenije Turke, koji su u dvorcu čekali dukate iz Stambola.   

Osupnuti propadanjem dvorca, prolazimo trokatnom branič kulom. Ta četverokutna kula služila je i kao tamnica i stražarnica. Danas je svoje mjesto pronašla u grbu Bosiljeva. Stižemo do najstarijeg jugoistočnog tornja i promatramo žalosne ostatke kapelice svete Ane. Još se naslućuje raskoš salona čija je ljepota primjetna u tragovima ispucalih portala i iščupanih sobnih vrata. Zidovi su popucali, drvo truli i gnjili razjedano vodom. Posvuda guano šišmiša. Ne pretjerujemo kazavši kako bi se lako bilo izgubiti u stotinu soba, hodnika, stubišta i odaja ovog začaranog dvorca. Nekako nalazimo izlaz i vraćamo se na prostrano dvorište unutar zidina. Dobro se uočavaju smisleni gajevi, pojedinačna stabla i ostaci grmlja. Odozgora nam pogled miluje nekad uređeni barokni francuski perivoj, koji se skladno dopunjuje engleskim romantičarskim stilom. Ali, za sve nam je to potrebna mašta kako bi vidjeli kako je to nekad izgledalo. Okruženi smo livadama, stazama i puteljcima. Ispod nas je potočić i ostatak jezera. Zamišljamo mostiće, stojimo kraj porušenog paviljona i nestalih skulptura koje su resile dvorac. Izvlačimo se kroz podrumski prozor van i ulazimo u nekad raskošni park. Perivoj oko dvorca 1974. godine zaštićen je kao spomenik hortikulturalne arhitekture i o njemu brine Javna ustanova „Natura viva“. Sam perivoj pripada kasnoromantičarskom predlošku s kraja XIX. stoljeća. Gazimo debelim slojem lišća koje se polako pretvara u humus. Nekoliko plamenih daždevnjaka lijeno se vuku zaraslom stazom. U zraku se osjeća miris medvjeđeg luka, srijemuša, zaobilazimo truli panj u kojem odmaraju dva mlada sljepića. Ispred nas prelijeće crvenrepka a za njom sjenica pa pastirica. U šikari proviruje visoka krasuljica, preskačemo na putu nepreglednu mravlju kolonu, u grmlju šuškaju kosovi. Hodamo zatravljenim puteljcima uz izvaljenu željeznu ogradu. Razmičemo podivljalo grmlje i divovsku izraslu paprat, pridržavamo se za lijane na stablima. Uranjamo čizmom u tepih mahovine, oprezno opkoračujemo sklisko kamenje i izrovane krtičnjake u visokoj nikad košenoj travi. Suha i natrula stabla oko nas čine osnov prehrambenog lanca, dom su i skrovište pticama dupljašicama i kukcima, a trpeza mnogim stanovnicima šume. Povremeno u pravilnim razmacima čujemo neumornog djetlića kako se nadvikuje s tajanstvenom kukavicom. Kad bi vjeverica htjela, gustim bi sklopom mogla ne silazeći s drveća prijeći put od Bosiljeva do mora.

U podnožju dvorca susrećemo gospođu Danicu Boljkovac. Ona se vratila rodnom pragu i tu provodi umirovljeničke dane. Prepuna je znanja o dvorcu i perivoju. Govori nam o jeli koja leži prevaljena preko puta. Već je sigurno tu petnaestak godina i nitko je nije ni pokušao maknuti. Malo niže je izvaljena ogromna lipa. Perivoj je potpuno neodržavan i zapušten, mnoga su stabla nagrižena štetnim nametnicima. Oko nas nebogledne smreke i jele, razgranat crni orah, ariš, lijeske, nekoliko breza, izvale od snijega, vjetra i starosti. Bršljan obgrlio dobar dio arboretuma. Gospođa Danica staje pred dva stara hrasta lužnjaka i otkriva nam legendu kako su ispod dvorca pokopana trojica članova roda Zrinskih i Frankopana. Na grobu su im zasađeni hrastovi, od kojih su ova dva preživjela do dana današnjeg. Oko nogu nam se plete velika smeđa žaba. Probijamo se kupinovim trnjem uz ukrasni javor, johu, topolu i rascvjetali mirisni bagrem do izvora iz kojeg vijuga potočić Petrovac. Uokolo njega pajasmin, klen, jasen, trepetljika, divlja trešnja i bijela vrba. Kako potok zavija, tako ga prati poljski brijest, crna joha, tulipanovac, močvarni taksodij i bazga. Kod korijena gledičije ostaci jazavčeve lubanje iz koje proviruje bjelouška. Nije li malo prerano za nju? Valjda je izmamilo sunce koje divno grije već nekoliko dana. Poviše potoka polegla stara tisa, oko nje bukve, malo podalje svib, kurika i katalpa. Zagraktala vrana a mi kroz paprat jetrenjarke ispruženih listova po tlu, produžujemo. Na putu sad ostaci perja i kostiju neke ptice koju je vjerojatno iznenadila lisica. Odmah koji korak dalje lupine kokošjih jaja ukradenih iz obližnjeg kokošinjca. Otvaraju se ljubice spremne za puni cvat, žure se procvasti prije nego im gusti šumski sklop zakrije svjetlost i sunce. Potok klizi dolinom koju je nekad ispunjavalo jezero. Sad je to cret kojim bi se moglo hodati u visokim gumenim čizmama. Šaš se zanjiše i učini nam se da je to šmugnula smukulja. Dublje u kutu livade jedna roda gaca plitkim tresetom i istražuje kljunom.  Skidamo sa sebe fino istkanu srebrnu paukovu mrežu i stajemo na prevrnutu rovku, koju je zbog njezina neugodna mirisa ostavio neki mesojedni grabežljivac. Uz potok izrastao cecelj s bijelim cvijetom i zelenim listićima nalik ginku. S lijeve i desne strane potočića cvate bijeli sunovrat, širokolisni kaćun, ljekovita krvara i srčenjak. Izlazimo na čistinu koja je nekad bila voćnjak. Čistina je prošarana prestarjelim voćkama bez roda, a tlo se žuti od žabnjaka i maslačka. S drveća visi mala pavenka a uz put grmoliki ostaci šimšira.

Danica Boljkovac: - „Današnju relativnu očuvanost dvorca dugujemo grofu Nugentu. Laval Nugent kupio je stari grad Dubovac iznad Karlovca, zatim dvorac Sušicu u Gorskom kotaru i gradinu Trsat kraj Rijeke. Odlučio se i na kupnju dvorca Bosiljevo i u njega uložio ogromna sredstva ne bi li mu vratio negdašnji sjaj. Maršal Nugent rodom je iz Irske, a ženidbom se indirektno povezao s Frankopanima i zapovijedao je Krajinom. Svim srcem staje na hrvatsku stranu u vrijeme Ilirskog pokreta i gorljivi je zaštitnik Ljudevita Gaja. U dvorcu je bila postavljena nevjerojatno vrijedna privatna zbirka umjetnina. U njegovo doba oblikuju se zidine i unutrašnjost dvorca koji poprima neoromantičarski izgled. Zbog izuzetnog podržavanja Hrvata uklonjen je iz Hrvatske i premješten na službu u unutrašnjost Austrije i Tirola. Maršal je promišljao o parku i vjerojatno donio prve sadnice u taj budući zemaljski raj. Pri kraju života vraća se u svoje Bosiljevo i tu umire 1862. godine.  Nešto kasnije pod mladim grofom Albertom Nugentom dvorcu se vraća sjaj i u njega pristižu europski umjetnici, glazbenici i slikari. Bosiljevo na duže vrijeme postaje središte kulturnog i domoljubnog života hrvatskog plemstva. U više navrata u dvorcu odsjeda austrijski kipar A.D. Fernkorn i izrađuje vrijedni kip brončanog zmaja, kojem se zamaglio trag. Čest gost je i budući ban Josip Jelačić, kojem Fernkorn kasnije radi znameniti spomenik na zagrebačkom glavnom trgu. Početkom XX. stoljeća dvorac kupuje riječki trgovac Kozulić i postupno uništava tragove srednjovjekovne gradnje. Pretvara grad u romantični dvorac i stvara park u podnožju dvorca. Današnji se park prostire na nešto manje od 10 ha površine. Zaštićen je kao spomenik parkovne arhitekture a starost mu se procjenjuje na 120 godina. Tako grad prestaje biti obrambena utvrda, što mu je bila prvotna namjera. Već je otprije sva okolna zemlja rasprodana ili razdijeljena, tako da je nakon II. svjetskog rata kad je dvorac zaplijenjen, nastavljeno s devastacijom koja traje do današnjih dana.“

Poslije Domovinskog rata, dvorac „slavnom“ pretvorbom kupuje Siniša Križanec, zagorski tajkun. Ubrzo su izgorjele preostale gospodarske zgrade i tako poslije nekoliko afera i sudova, dvorac pripadne 2008. godine općini Bosiljevo. Evo dvorca gdje zapušteno stoji u ostatku ostataka perivoja. Još se naziru i prepoznaju ostaci skupina stabala, uočava se crnogorični gaj i red grmlja. Razlučujemo stari odnos visokog i niskog grmlja, ali zbog zapuštenosti više ne možemo jasno odrediti granice i spoznati kako su i koje vrste izvorno sađene. Zbog malog prostora pojedinačna stabla ne bi došla do izražaja, ali naslutiti možemo izvorni mikroambijent, kojeg ponovno valja otkrivati.  Parku je potrebna rekonstrukcija i konzervacija. Perivoj mora proći revitalizaciju, obnovu šetnice, proredu samoniklog bilja i drveća. Sve bi to valjalo uklopiti u nekadašnju kompoziciju kako bi perivoj zasjao opet u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Težak i stručan posao slijedi, ali ono što bi u konačnici bilo vidljivo, zavređuje svaki gram truda i svaku kap znoja kao i svaku kunu uloženu u obnovu sjaja dvorca i perivoja.

U Karlovcu, lipanj 2017. godine

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.