Većeslav Holjevac – ratnik, vizionar i graditelj

Napisala Biserka Fabac

Malo je poznat datum  3. svibnja 1905. g. kad je gradsko zastupstvo pod predsjedanjem dr. Ivana  Banjavčića  „svojom trijeznošću i ozbiljnošću udarilo temelj novom životu u gradu Karlovcu“. Donesena je jednoglasna odluka: „Bacimo se na industrijska poduzeća, uvedimo električnu snagu za industrijske i obrtne svrhe, ali i za javnu i privatnu rasvjetu samoga grada i raspišimo natječaj za kanalizaciju i vodovod“. 

Bila je to povijesna  odluka, jer se nekadašnja skoro svjetska trgovina žitom ograničila na tjedne sajmove, Karlovac više nije bio predgrađe riječke i senjske luke, nije više bio trgovačko središte  Banovine, Ogulinske krajine, Gorskog kotara, niti bijele Kranjske. Nekad se vozila banatska pšenica bjelica, žuti kukuruz čak iz Rumunjske, sada korabi  Kupom voze nešto drva, hambari su pusti, u njima  životari pokoji obrtnik. 

Opančara, kožara i remenara više nema. Klobučarski obrt nazaduje, uništila ga strana industrija. Lončari, klesari pećari, kolari i kefari pokrivaju domaću potrebu, kućni obrt nazaduje  – svijeće su se lijevale u domaćinstvima,  prelo se i tkalo - više ne. „Sve se kupuje od najmanje sitnice do najfinije oprave“.¹

Karlovačka industrija postepeno se razvijala od druge polovine 19. st. U prvom desetljeću 20. st. –snažnije, zbog odluke gradskog poglavarstva o podjeli subvencija u gotovom novcu, višegodišnjem ustupanju prikladnog zemljišta, vodovoda, električne energije, oprostu od gradskih davanja – uz uvjet zapošljavanja određenog broja radnika.  

Gore navedene 1905. g. još uvijek rade:  60 godina postojeće remenarsko poduzeće Vilima Brajkovića s 18 radnika, 1854. g. osnovana Pivovara u Dubovcu, 1904. godine ustrojena Hrvatska dionička tvornica koža – 12 radnika, cementara Fröhlich i Bichler na Baniji – 60 radnika, Prva hrvatska parna tvornica voštenih svieća i medičarskih proizvoda Marije Lukinić – 10 radnika, Tvornica parketa Josip Rendeli osnovana 1895. –  60 radnika, Tvornica pjenice, sirćeta i soda vode Gustava Herrnsteina i na prvom mjestu po broju radnika (1050), na drugom - po modernom uređenju - Dioničko društvo predenja i tkanja u Dugojresi.

Međutim, ovo nije priča o tvornicama i njihovim vlasnicima, nego o radništvu, koje je zbog bijednih nadnica  i cjelodnevnog rada bilo prisiljeno na štrajkove i sindikalno organiziranje. I dok je  u drugim evropskim zemljama bilo na desetke tisuća radnika organizirano u sindikate, u Hrvatskoj je tek  započelo. Karlovac u mnogočemu prvi, među prvima je u Hrvatskoj organizirano okupio radništvo, tako da je 1906. godine u gradu bilo 200 organiziranih radnika na 12.500 stanovnika.

Nešto što možda niste znali, bio je neuspjeli pokušaj izgradnje Radničkog doma. Pred kraj Prvog svjetskog rata, 1918., proslava 100 – godišnjice rođenja Karla Marxa bila je povod karlovačkim radnicima da pokrenu inicijativu za izgradnju Radničkog doma,  u kojem su trebale biti prostorije knjižnice, čitaonice, pjevačkog i glazbenog zbora, ping – pong  i šah – klub. Do izgradnje doma nije došlo, ali je sama ideja bila vjetar u leđa značajnijem djelovanju radničkih organizacija  i razvoju socijalističkog pokreta uopće.

Naredne 1919. i 1920. uslijedili su događaji u kojima se, pričinjalo se glavnom junaku ove priče  Većeslavu Holjevcu, zametnuo njegov život i desilo njegovo političko rođenje. 

Bilo je to vrijeme jačanja Socijaldemokratske stranke i zahtjeva za reformom  društva, jer su socijalisti smatrali da je osnivanjem države Srba, Hrvata i Slovenaca stečeno pravo na načela društvene pravde i federacije, pod parolom: „Jednaka prava za sve“. 

Održavane su protestne skupštine i sastanci na kojima su radnici ukazivali na činjenicu da nova država nije ništa učinila da se promijeni položaj radnika. 

Na jednoj pučkoj skupštini 1919. godine, u ime radništva progovorio je Đuro Cvijić: „…Mi smo vodili borbu za nacionalno i socijalno oslobođenje. Oslobodili smo se mađarskog i austrijskog kapitala, a potpali pod nasilnu vlast mlade i obijesne nove buržoazije jugoslavenske države, koja nam dijeli batine. Mi najavljujemo novu klasnu borbu, koja će ići do generalnog štrajka…..tražimo punu zaposlenost…..nama se govori da nema novaca, ali neka se zaplijeni nagomilano bogatstvo kod pojedinaca, pa će biti novaca za nova zaposlenja…“

Skupština Socijaldemokratske stranke u Karlovcu 9. siječnja 1919. pozivala je na ujedinjenje svih socijaldemokratskih stranaka u Jugoslaviji u jednu, i potrebu da se na Balkanu osnuje Balkanska socijalistička federativna republika. 

Već 1920. u Karlovcu su djelovali simpatizeri i članovi Komunističke partije. Komunisti su u pripremama za općinske izbore 1920. istaknuli svoje kandidate, njihova lista je dobila većinu, tako da je gradska uprava izbornim putem prešla u njihove ruke. 

Za gradonačelnika je izabran Aleksandar Majder,  na balkonu Magistrata istaknuta je crvena zastava. Međutim, trajalo je svega tri dana, vlada u Beogradu obustavila je izvršenje izbora gradonačelnika, nasilno skinula Majdera i komuniste s vlasti.

Reakcija građana bila je žestoka. Redali su se štrajkovi željezničara, radnika Pamučne industrije Duga  Resa, dolazi do hapšenja i protjerivanja komunista, ne samo u Hrvatskoj, nego širom Jugoslavije. 

Obznanom je zabranjen rad Komunističke partije ali i drugih radničkih organizacija. Još djelotvorniji  bio je Zakon o zaštiti države, kojim je onemogućen bilo kakav legalni rad Komunističke partije. 

Radnici su osnovali Nezavisni sindikat koji je ubrzo imao 2000 članova, najaktivniji su bili: Aleksandar Majder, Ivo Balagović i Đuro Jovanović.

Godine 1925. kod Mjesnog sindikalnog vijeća osnovana je grupa za kulturne aktivnosti, koja je davala igrokaze i recitacije. Kazališne predstave održavale su se u hotelima „Central“, „Korana“ i Pivovari na Dubovcu. Režiseri su bili Paula Vujanović, Vojislav Mihajlović i Nikola Gagić . Među glumcima isticali su se: Ana Majzec, Franjo Gazdik, Stjepan Štalter, Dragica  Belančić i drugi. Osnovan je Pjevački  radnički  zbor Mjesnog sindikalnog vijeća koji je vodio Nikola Gagić. 

Ove grupe za kulturne aktivnosti djelovale su do 1927. g. a onda je 15 glavnih aktivista na čelu s krojačem Stjepanom Majzecom,  kao opasne po mir društva i sigurnost države, beogradski režim osudio i poslao u robijašnice. 

Uslijedio je nemili događaj smrtnog ranjavanja Stjepana Radića, a poslije je u mnogim mjestima Hrvatske došlo do štrajkova, demonstracija i oružanih sukoba naroda s redarstvom, ali i vojskom, u kojima je bilo i ljudskih žrtava. Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. raspustio Narodnu skupštinu, uzeo svu vlast u svoje ruke, a ime države „Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca“ promijenio u „Kraljevina Jugoslavija“.

Te burne 1929., „bila je oštra zima“, piše u svojoj knjizi „Zapisi iz rodnog grada“ glavni junak ove priče, Veco Holjevac. 

„Tada mi je bilo dvanaest godina. Mama je, kao i svaki dan, došla iz tvornice – Mustad -  i nakon teškog rada na brzinu skuhala ručak. Za stolom smo sjedili: mama, sestra Štefa i ja, ali brat Leon nije mogao doći. Kada smo završili s ručkom, mama mi je dala hranu da je odnesem bratu“. 

Vecin deset godina stariji brat Leon, savjestan i uredan, radio je kao kovinotokar u tvornici limenih štednjaka „Jelenc“, i već spomenute 1929. – te sudjelovao u štrajku ne napuštajući tvornički krug, ni danju ni noću. Volio je glazbu, svirao pikolo, flautu, obou i pisao manje skladbe. Poginuo je kao domobran 1945. Sestra Štefa je radila kao činovnica u uredu dr. Ivana Grahe, kasnije dr. Zdenka Longhina.  Bavila se dramskim amaterizmom, bila je šaptačica u „Zorin – domu“, umirovljena je kao članica HNK u Zagrebu. 

Kao treće dijete u obitelji Holjevac, Veco je došao je na svijet 22. kolovoza 1917. godine u Karlovcu, u skromnom stanu najsiromašnijeg dijela grada zvanom „Drveni plac“. Bio je to zapravo stan u Kukuljevićevoj broj 5. Navedena kuća bila je spoj  stare drvene i novije kuće iz 19. stoljeća, u posljednje vrijeme oronula i nastanjena beskućnicima,  srušena je 2013. godine.

Bio je tek dječarac kad je ostao bez oca, okružen siromaštvom, radničkim štrajkovima i sindikalnim novinama. Samohrana majka i sama je potekla iz siromašne obrtničke obitelji, pa se iz sveg srca trudila da joj djeca što manje osjete jaram siromaštva i neimaštine.  

Igrao se s krpenjačom, kupao na koranskom slapu i ratovao u gradskim šancima  protiv dječaka iz drugih ulica, kao što su to u vrijeme svojeg dječaštva činila i dva karlovačka Stanka: Dvoržak r. 1913. i Lasić r. 1927. godine.

Vecino osnovno školovanje počinje 1925. i traje do 1932. kad završava dva razreda gimnazije: 

„Lijepe uspomene iz gimnazijskih dana vežu me jedino za Edu Furača, njegova brata Aleksu i Vladu Hrabrića, s kojima sam dijelio ne samo isti razred i iste profesore, nego i dane neodlaska u školu, kao i loše ocjene koje sam ondje dobivao. Nas trojica bili smo nerazdruživi u igri, tučnjavama i maštanjima. Stari Furač, Edin otac, bio je majstor u tvornici „Vuna“, koja je bila na obali Korane, kraj slapa. Njihov lijepo i – za moje ondašnje pojmove – bogato uređeni stan nalazio se u samoj tvorničkoj zgradi….“ 

Kao dvanaestogodišnjak bio je svjestan svih zbivanja u vrijeme šesto januarske diktature  kralja Aleksandra i nezadovoljstva koje je tinjalo u narodu. 

Sjeća se da je Hrvatima i Slovencima bilo je zabranjeno isticati nacionalne zastave, jer je jedina legalna zastava bila jugoslavenska. Ipak u Karlovcu se ponegdje znala pojaviti hrvatska zastava, na nekom prozoru ili u izlogu trgovine. Naročito revni u isticanju hrvatske zastave bili su trgovci i obrtnici. Godine 1933. uhapšen je trgovac Drganc s Banije zbog isticanja hrvatske zastave na svojoj kući i u dućanu.

U to vrijeme obitelj Holjevac je stanovala na Baniji, u blizini Drgančeve kuće.  Veco se sjeća kad su policajci došli po dobroćudnog i nagluhog Drganca. 

Nije samo Drganc imao neprilika s policijom, i nije samo Goldstein nabavljao i davao marksističku literaturu ako je bilo potrebno, već se moglo obratiti: Balašu, Banu, Hofmanu, Legatu, Krkvariću, Strzalkowskom, Šutili, Štefanu, Trontlu, Totu, Vineu, Vukoviću, Vučetiću, Zahradki, Liscu, Mikuliću, Minisdorferu, Vejvodi i još nekima.      

Godine 1932. Holjevac počinje raditi kao pripravnik u poznatoj karlovačkoj trgovini tekstila Josipa Lulića. Osam namještenika Lulićeve  trgovine bili su veliki Hrvati i pristaše HSS – a, ali nitko nije imao interesa za socijalističke ideje i radnički pokret. Kad je fašistička okupacija dovela ustaše na vlast, niti jedan zaposlenik Josipa Lulića nije pristupio ustaškom pokretu. Rat su proveli povučeno, i kao mnogi drugi pošteni građani oslobođenje dočekali čiste savjesti. Sam Lulić  dočekao je  oslobođenje u Zagrebu, a ubrzo nakon toga otišao u Argentinu i ondje izgradio uspješan trgovački posao. 

Svakodnevni rad u trgovini Josipa Lulića nije omeo daljnje Vecino školovanje, nastavljeno je u stručnoj večernjoj školi „sa više ozbiljnosti i uspjeha“.  

Početkom proljeća 1933. postaje skaut. Ovdje će upoznati mlade ljude sličnog porijekla i svjetonazora, koji će s vremenom postati njegovi najbliži prijatelji: Ante Horvat, Vjekoslav Klobučar, Ivan Krčevski, Katica Krsnik, Maca Majstorović, Slobodan Matijević, Grga Milašinčić, Branko Priselac, Vilim Rogić, Dragec Starešinić, Mirko Straus, Slavo Weis, Matija Wohalsky …….

Uskoro je na  Vecin prijedlog osnovana nova skautska grupa kojoj je postao predvodnik. Nove prostorije u Pekarskoj ulici našao je Dragec Starešinić. Na ulazna vrata stavljena je tabla „Skautski stijeg Karlovac“, a  za predsjednika „Stijega“ izabran je u grupi najstariji, najiskusniji i Vecin najbolji prijatelj Branko Priselac.  

„Mislim da je prijateljstvo s Brankom Priselcom važan događaj u mom životu. Potjecali smo iz različitih društvenih klasa. Njegovi roditelji bili su seoski učitelji, a moji gradski proleteri. Osim toga, on je proveo djetinjstvo u selima oko Cetingrada i često mi je pričao kako kraljevski žandari ponižavaju, pa čak i batinaju hrvatske seljake, što je u djetinjstvu često gledao i zapamtio za čitav život. A ja sam odrastao u gradu, slušao priče o štrajkovima i  pamtio imena karlovačkih radničkih tribuna. Možda je upravo ta razlika u porijeklu, a također i u našoj naravi, bila jedna od spona koje su nas u međusobnom nadopunjavanju privlačile. Oko 1935. Branko se zaposlio kao činovnik u knjižari Ive Goldsteina, „intelektualca naprednih nazora“. Ondje je kao trgovački pomoćnik radio i Dragec Starešinić. U knjižari Ive Goldsteina „često su se mogle naći knjige koje su se inače teško dobivale, ili su čak bile zabranjene“.

Branko Priselac umro je 1958. kao direktor „Borbe“ u Zagrebu, bio je jedan od prvih sbotićevaca koji je postao član KP, držao je predavanja, organizirao kružoke i dijelio literaturu. 

U vrijeme diktature kralja Aleksandra partijska organizacija nije postojala u Karlovcu. Ali komunista je bilo dovoljno za pokušaj osnivanja partijskog rukovodstva 1933. Na sastanak na Senjskoj cesti,  u kuću Drage Kovačića, došli su i Drago Mikić, Stanko Dvoržak, Mića Katarinčić i Ivo Vejvoda, međutim osnivanje nije uspjelo. Pojedinci su nastavili rad na različite načine. Mate Mejašić i prof. Josip Mihovilić bili su već poznati i ugledni aktivisti radničkog i socijalističkog pokreta. Dolazili su i mlađi: Dragomir Drakulić Puba, Janko Humić i Valent Šuha. U njihovu radu pomagali su im karlovački intelektualci, naročito oni okupljeni oko HAK – a (Hrvatskog akademskog kluba). 

Godine 1935. Veco Holjevac također počinje posjećivati predavanja i rasprave u HAK – u, koja su držali lijevo orijentirani studenti i mladi intelektualci. Iste godine odlazi na druženja u karlovačku naprednu radničku organizaciju URSSJ – a (Ujedinjenog radničkog saveza sindikata Jugoslavije), gdje stječe nova poznanstva i prijateljstva. U organizaciju su ušli i mladići i djevojke iz Vecine izviđačke grupe.

Na samom početku 1937. pozvan je na odsluženje vojnog roka i raspoređen u artiljerijsku jedinicu u Beogradu do 1939. U međuvremenu, u HAK – u je 1938. osnovana  partijska ćelija u koju su ušli: Anđelko Kučišec, Oto Krkvarić, Nenad Drakulić Braco, Željko Šepić i Stevo Cvitak.

„Radnički tisak tih je dana naglašavao da radnici nisu i ne mogu biti anacionalni, jer oni nemaju razloga odreći se svoje narodnosti. Marksisti su zastupali stajalište da se radnička klasa mora boriti za sretnu i slobodnu Hrvatsku u kojoj će život biti drugačije uređen nego što je to bio dosad i u kojoj neće biti eksploatacije čovjeka po čovjeku“.

Po direktivi Komunističke partije komunisti HAK - a organiziraju prikupljanje „Crvene pomoći“ španjolskim borcima, što je ujedno bio filter za prijem u članstvo KP, jer se tu pokazala  spremnost za preuzimanje teških i opasnih zadataka.  Važnu ulogu u „Crvenoj pomoći“ odigrao je tih i uporan prof. Ivo Marinković  svojim poznanstvima s uglednim i utjecajnim ljudima u gradu i okolici. Ovdje treba spomenuti tvorničara kože Julia Jakila, koji je zbog sudjelovanja u toj akciji suđen 1944. godine od Prijekog suda i interniran u Jasenovac, gdje je i umro. 

Uz suglasnost  Partije,  članovi HAK – a Ante Marjanović i Mihajlo Ogrizović otvaraju knjižaru „Atheneum“ 1938. g., u prizemlju Radićeve 12, gdje je do tada bila popularna kavana „Aeroplan“.  Ovdje prof. Ivo Marinković održava sastanke sa članovima Okružnog komiteta Karlovac. U raznim akcijama osobito su bili aktivni skojevci i članovi Komunističke partije:

Mišo Gregurić, Ante Marjanović, Zvonko Mateljan, Maks Petrić, Zvonko Škrinjar, Ante Škrobe, Zlatko Livojević i Stjepan Mikulić. Naročitu aktivnost pokazala je Mila Perić vodeći naprednu žensku omladinu.

Većina ovih ljudi pogubljena je u logorima.  

Nakon vojnog roka Veco ne nalazi zaposlenje u Karlovcu, već u zagrebačkoj Ilici u poznatoj trgovini tekstila „Đukić i Krčadinac“. Istovremeno počinje zalaziti u prostorije SBOTIČ – a (Sindikata bankovnih i obrtničkih, trgovačkih i industrijskih činovnika) u Zagrebu, pa s Priselcem dolazi na ideju da  karlovačku podružnicu SBOTIĆ učine još aktivnijom. Našli su prikladnije prostorije u Šebetićevoj ulici pored židovskog templa, ovaj puta lakše, „jer se na svakom koraku osjećala nevidljiva pomoć već vrlo aktivne KPH, koja je osnovana ljeti 1937.“ 

Zajednički izleti pretvarali su se u komunističku agitaciju i svojevrsnu školu marksizma. Kad je na vrata Europe stigao rat, sindikalisti su pod utjecajem komunista započeli s ozbiljnim pripremama za otpor fašizmu. Duboko u šumi Kozjači vježbali su gađanje pištoljem, rukovanje bombom i osnove ilegalnog djelovanja komunista u gradovima. 

U prostorije karlovačkog SBOTIČ – a  sve je češće dolazio visok, povučen i nenametljiv prof. Ivo Marinković, rođen u Sutivanu na Braču, jedan od predvodnika KPH zbog čega je osuđen na dvije godine zatvora. Nakon izlaska s robije 1938. doselio se  u Karlovac  k sestri Marici, profesorici na gimnaziji. Bio je pod zabranom rada na bilo kojoj školi, pa se uz pomoć Ive Goldsteina i njegove supruge Lee zaposlio kao činovnik u upravi tvornice kože Aleksandra Veličkovića na Baniji. Marinković je radio na učvršćenju i proširenju partijskih organizacija u Karlovcu, a prilike u gradu išle su mu na ruku, jer je osim uvjerenih komunista bilo mnogo naprednih ljudi i simpatizera KP. U zimi 1939. osnovan je Okružni komitet KPH za okrug Karlovac.

Uspješan rad u prikupljanju „Crvene pomoći“ bio je posljednja provjera za Vecu Holjevca i njegovo članstvo u KPJ. Jedne ljetne večeri 1939. godine prof. Ivo Marinković pozvao je  Vecu i Branka Priselca (kasnijeg dugogodišnjeg direktora „Borbe“) u šetnju karlovačkom alejom kestenova, da bi im rekao: „Drugovi postali ste članovi KPJ“. Veco je napunio 22 godine, i tu počinje njegova ilegalni partijski rad. Na preporuku Ive Marinkovića  postao je  i član OK KPH Karlovac.

Kao organizator štrajka, gubi posao u tvornici tekstila u Ilici, novi posao pronalazi u Karlovcu kod trgovca Balaša, a početkom 1940. obitelj Holjevac seli u Senjsku ulicu. 

Iste godine u Karlovac se vraća španjolski dobrovoljac Ivo Vejvoda sa suprugom Verom, Čehinjom iz Praga. „Društvo za prosvjetu žena“ prosvjetnog i kulturnog značenja, osnovano 1937. godine, korisno i  Partiji,  vodila je Štefa Haslinger, supruga uglednog karlovačkog liječnika, a nakon nje povratnica iz španjolskog građanskog rata Vera Vejvoda. 

U ožujku 1941. pritisak fašističke Italije i Njemačke na nezavisnost Jugoslavije dostigao je vrhunac. Jugoslavija se našla u obruču između sila osovine i fašizmu priklonjenih država svojih susjeda. U takvim okolnostima kraljevski namjesnik knez Pavle i vlada Cvetković – Maček  nastojat će sačuvati državu i otkloniti ratnu opasnost, tako što će potpisom 25. ožujka 1941. pristupiti Trojnom paktu. 

Veco Holjevac nije izbjegao djelomičnu mobilizaciju u jedinicu protuavionske artiljerije, našao se u uniformi kraljevske vojske u predgrađu Zagreba (Vrapču), a onda u selu Sv. Nedjelja kraj Samobora. Bio je sretan što je u jedinici upoznao mlade radnike  koji su bili članovi KPH.

Već 27. ožujka 1941. komandant jedinice Anić, obavijestio je vojnike da je pala vlada, da je knez Pavle najuren, da je general Simonović postao novi predsjednik vlade, da će mladi prestolonasljednik Petar biti okrunjen za kralja, da Jugoslavija više nije u Trojnom paktu ali i da „više nismo prijatelji Hitlera i Mussolinija, a čiji smo prijatelji – to ćemo tek vidjeti!“  Ulicama glavnog grada Kraljevine Jugoslavije kretala se gomila ljudi uzvikujući „Bolje rat nego pakt“…..

Što sada učiniti?,  pitao se  Većeslav Holjevac. 

„Istina, mi jesmo bili protiv režima u Jugoslaviji, ali je Hrvatska bila tu, u toj kraljevini, i braniti Jugoslaviju od neprijatelja, značilo je braniti i Hrvatsku“. 

Partija je već u to vrijeme dala upute za obranu zemlje. 

Već istog popodneva, 28. ožujka 1941., Veco je bio u Karlovcu. Zvali su ga na sastanak rukovodstva koji se održavao u Jerinićevoj gostionici na „Drvenom placu“. „Obično smo se ondje sastajali jer je gostionica imala pogodnu zasebnu sobu, a ponekad smo sastanak održavali i gore na katu, u Jerinićevu stanu. Ondje su već bili: dr. Puba Drakulić, Tone Grdešić, Rade Grković, Viktor Koričan, Nikola Kukić, Raša Stanisavljević, Fanika Štengl i Herta Turza“. Marinković je kao mobilizirani oficir bio u Dalmaciji. „Sastanak u stanu obitelji Jerinić imao je za cilj ojačati politički utjecaj na ljude vezane za KP i održati organizaciju spremnu za svaku situaciju“.

U to vrijeme Zagreb je već bio sjedište Banovine Hrvatske, uspostavljene sporazumom Cvetković – Maček 26. kolovoza 1939. Za hrvatskog bana postavljen je dr. Ivan Šubašić, advokat, rodom iz Vukove Gorice kraj Karlovca. Time je Hrvatska dobila stanovitu autonomiju, a na važnija mjesta u državnoj službi došli su Hrvati. Već u proljeće 1940. moglo se osjetiti da djelovanje Pavelićevih ustaša u Hrvatskoj postaje sve osjetljivije.  

Tri dana nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941., u grad je stigao poglavnik NDH Ante Pavelić s pratnjom, smjestio se u stanu predsjednika Kotarskog suda  i prijeratnog člana Jugo – sokola Ante Nikšića, zadrtog unitarista koji je pokušao uvesti ćirilicu u službeni rad suda. Pavelić navodno nije tri dana izlazio iz Nikšićevog  stana, jer su se talijanski i njemački predstavnici danonoćno smjenjivali u dogovorima o podjeli interesnih sfera i o uvjetima pod kojima će zajednički dopustiti Paveliću da postane njihov namjesnik u okupiranoj Hrvatskoj i Bosni. 

Građani nisu mogli ni naslutiti što se događalo u stanu Ante Nikšića. Država se stvarala tajno, a već u nedjelju prije podne 13. travnja 1941., nekoliko karlovačkih ustaša počelo je hapsiti uglednije građane i istaknutije ljevičare. „Nisu još imali ni uniforme, samo su preko civilnog odijela metnuli „U“ i „kukasti križ“. Uhapsili su Branka Priselca, Ivu Vejvodu i pravoslavnog svećenika i profesora na gimnaziji Milana Radeku. Poznati ustaša Augustinović uhapsio je inženjera Ivu Goldsteina, simpatizera komunista, advokata Nikicu Badovinca, trgovca Kozomarića s Banije, profesora Sabljića i dr. Reinera. 

Bila su to prva hapšenja u gradu Karlovcu sa 25.000 stanovnika i  samo 18 organiziranih ustaša, koje je štitilo nekoliko tisuća naoružanih njemačkih i talijanskih vojnika.

Zaduženja za prve zadatke Veci Holjevcu povjerio je prof. Ivo Marinković. Na sastanku u mjesecu svibnju 1941., u sjedištu OK, u vili Banovinskog električnog poduzeća u koranskom parku, gdje  je bila kancelarija inžinjera Bartola Petrovića, kasnije Vojno – operativnog rukovodstva, bili su: Marinković, Petrović, Herta Turza i „jedan nepoznati čovjek, četrdesetih godina, koji je izgledao kao kakav dobro stojeći karlovački obrtnik“. Bio je to delegat CK Josip Kraš. Ivo Marinković je predložio da Holjevac, zbog stečenog iskustva, preuzme rukovodstvo nad svim omladinskim i udarnim grupama koje su osnovane ili će se osnovati.  Slijedeći zadatak bio je dočekati sekretara CK KPH Radu Končara na željezničkoj stanici i odvesti ga u Petrovićevu vilu. Za sastanke je kasnije služio i stan Antona Matka, kraj groblja u Dubovcu, u kojem je najčešće prebivao Josip Kraš. Petrović je u tim danima održavao veze sa Zagrebom, Nadom Dimić, Hertom Turza i Maricom Pataki. 

Kao član OK za rad „po vojnoj liniji“ Veco postaje član Vojnog komiteta pod rukovodstvom Josipa Kraša, kojemu pripada velik dio zasluga za uspjehe karlovačke i kordunske partijske organizacije u prvim danima ustanka. Končar je ulijevao sigurnost i unosio dobro raspoloženje, ali je smatrao da će rat biti dobiven u gradovima, gdje će radnička klasa odigrati najznačajniju ulogu. Ispostavilo se da je ustanak imao partizanski karakter, i da će glavne baze postati najzabačenija sela, a rat se voditi po šumama i brdima.

U vrućim danima 1941. Veco je stanovao u Ulici Obala Trnskog. Bilo je to opasno vrijeme za ilegalca u vlastitom gradu, kojeg je netko mogao prepoznati, vrijeme prvog otimanja oružja iz vojnog magazina sagrađenog u vrijeme Austro – Ugarske u Jamadolu, kad je vrebala opasnost i kad su sitnice odlučivale o životu ili smrti. Oružje po koje se vratio u grad tri dana nakon odlaska iz njega, spremljeno je u jedan grob na obližnjem gradskom groblju. 

Jedna od najbolje organiziranih i izvedenih bila je akcija 3. srpnja 1941. - prekidanje električnog voda Ozalj – Karlovac između Drežnika i Hrnetića, grad lišiti električnog osvjetljenja, a onda soboslikarskim četkama i kantama boje ispisati parole na zgradama i plotovima: „Smrt okupatoru“, „Živjela komunistička partija“, „Živjela sloboda“. Drugog jutra, na sajmeni petak, seljaci iz Pokuplja, Korduna, Žumberka, Banije i Like dolazili su u grad, zastajkivali pred šarenim fasadama kuća, čitali poruke karlovačkih komunista i dugo prepričavali u svojim selima. Ustaške vlasti nisu uspjele cijelu 1941. g. ukloniti parole sa gradskih fasada.  

Skoro svake noći redale su se akcije udarnih grupa sastavljenih od tri do četiri čovjeka.  

Naravno, ni okupator nije stajao skrštenih ruku. 

Kao odgovor na diverziju prekida struje, uslijedila su masovnija hapšenja, pa je tako uhapšena Lea Goldstein i njezina pomoćnica Jaga Đerek, aktivna članica URSS – ovih sindikata. U kući su ostala dva sina: Slavko i Daniel. Daniela je uzeo k sebi trgovac Trontl, a Slavko se snalazio hraneći se kod nekih obitelji i spavajući sam kod kuće. 

Prvo utvrđeno ubojstvo u blizini Karlovca izvršeno je 5. svibnja 1941. Uhapšeni su advokat i funkcionar Samostalne srpske stranke Mladen Vujičić i istaknuti aktivist Seljačko – demokratske koalicije student Janjanin. Trebalo ih je sprovesti u Zagreb. Pratnja su im bila tri mladića iz malobrojne grupe predratnih ustaša: Augustinović, Gombač i Šantić. Prema uputama karlovačkog „Velikog“ župana Ante Nikšića, osobnog Vujčićevog neprijatelja, mladići su na rubu rečičke šume zaustavili auto i  dvadesetak metara od ceste izrešetali obojicu. 

Nakon akcije u Mrzlom polju u kojoj Vecina grupa dinamitom razara željezničku prugu prema Rijeci i Splitu, ustaške vlasti  započele su s prvim hapšenjima njegovih drugova. Uhapšena je i njegova sestra Štefa, osuđen na smrt i strijeljan Slobodan Matijević, a s njim i Herta Turza, tiha i skromna dvadeset - dvogodišnja djevojka, koja nije išla u oružane akcije, ali je sudjelovala u pripremama,  izviđanjima i opasnim pothvatima u koje se išlo bez oružja. Posebno ju je cijenio prof. Ivo Marinković. Pjesma s kojom je pošla u smrt i prkosne posljednje riječi izgovorene pred uperenim puškama dugo su se prepričavale u Karlovcu.   

Na sastanku s Marinkovićem i Krašem, u srpnju 1941. odlučeno je da Veco mora napustiti Karlovac.

Izabrao je Kordun. Već treći dan presvučen i maskiran u seoskog kovača, u društvu Opačićeve supruge Dragice i dvojice seljana na kolima dolazi u Karlovac na  gradsko groblje, uzima spremljene puške, municiju i bombe i vraća se. Bila je to akcija, uz još jednu, kojom je kod stanovništva i prvih kordunskih partizana razbijeno nepovjerenje prema Veci Holjevcu, kao Hrvatu i došljaku iz grada, i rastao njegov autoritet.

Uz pomoć Stanka Opačića Čanice organizira prve partizanske odrede. U toku osnivanja odreda, jedan grupa ustanika uhvatila je tek prispjelog, u smeđu uniformu odjevenog, ustaškog nadzornika za otkup žita u Vojniću – policijskog agenta Augustinovića. Prisutni seljaci tražili su da ga se ubije, sastavljen je neke vrste narodni sud, glavnu riječ vodio je komandant Žarko Čuić: „Ne smijemo postupati osvetnički….neprijatelj će nas ocjenjivati na osnovu naših postupaka prema zarobljenicima, nije važan onaj bijednik tamo, drugovi, važni smo mi, naš ugled…“. Veco je mislio da neprijatelja treba tuči sada, „kasnije kad pobijedimo možemo i moramo tako postupati…“ Nakon međusobnog uvjeravanja Augustinovića su ipak pustili… Dva dana poslije Augustinović je predvodio ustašku bojnu koja je spalila sva sela u blizini Crne Lokve. Tek tada Čanica je priznao Holjevcu da je učinjena velika greška, i da je Augustinovića trebalo likvidirati. 

Godinama poslije, razmišljajući o minulim događajima, o početku ustanka i narodnooslobodilačkog rata, o vremenu kad je trebalo pokazati borbenost i žestinu prema zarobljenom neprijatelju, Holjevac je shvatio svu nelogičnost i čudnovatost blagog i kolebljivog postupanja - nasuprot onom kad se približavalo oslobođenje, kraj rata, i kad je postupanje  prema neprijatelju bilo sve grublje i bezobzirnije. 

Slijedeća akcija s prvom grupom kordunaških partizana bio je napad na žandarmerijsku stanicu u Tušiloviću, kad je lakše ranjen u leđa. Ranjenog i na nosilima borci su ga donijeli u selo Koranski Brijeg. Njegovala ga je i spasila seljanka Marija Simić. Jednog dana u polutami skrovišta posjetio ga je Ivo Marinković i ispričao o hrabrom držanju Herte Turze prije strijeljanja, o dečkima koje je poznavao i koji su hrabro umirali, o pogibiji Ante Horvata u četničkoj zasjedi i Branku Priselcu koji je sigurno živ i vjerojatno još uvijek u domobranima u Otočcu.

Plamen partizanske borbe širio se i jačao u selima na Kordunu, Baniji, Gorskom kotaru i Lici. Vecu je ovo saznanje ispunjavalo ponosom, jer su prve iskre tog plamena zapaljene u Karlovcu na sjednicama Okružnog komiteta i njegovog Operativnog i Vojnog rukovodstva, ali i u sustavnom i upornom radu Josipa Kraša i Ive Marinkovića koji su živjeli i djelovali u Karlovcu.

Jedne noći borci su došli po Holjevca i na nosilima ga odnijeli u Debelu Kosu, gdje je građen partizanski logor: zemunice za noćenje dobro prikrivene travom i grmljem, skladišta za hranu i zalihe ratnog materijala. 

U rujnu 1941. dr. Savo Zlatić, jedini liječnik na Kordunu i Baniji, zahtijevao je da se pristupi gradnji bolnice na Petrovoj gori. Zemljište na kojem je izgrađena bolnica, jedinstvena u Hrvatskoj, bilo je nepristupačno i nalazilo se duboko u jarku zvanom Vrletne stijene, pod samim vrhom Petrovca. Glavna pomoć u izgradnji bolničkih zemunica bili su učesnici španjolskog rata. Njihovo iskustvo bilo je dragocjeno. 

U bolnici je bilo skriveno i po stotinjak ranjenika, dok je neprijatelj gazio preko njih, stajao na skrivenom ulazu u zemunice, a pritom nije znao da mu ranjeni borci leže na dohvat ruke. Ulaz se nije otvarao po dva tri dana, zemunice su bile opskrbljene suhom hranom i najosnovnijim sanitetskim materijalom. Bolnica je imala i nekoliko drvenih baraka: za bolesnike, za osoblje i stražu, kuhinju, operacionu  i kulturnu salu, dnevni boravak, sušionicu i praonicu rublja. Bio je tu i izvor vode, staja za krave. Sve to izgrađeno je do kraja siječnja 1942. Opskrba bolnice bila je vrlo dobra, narod je za ranjenike davao sve što je imao. Seljaci u selima oko Petrove gore znali su za bolnicu, ali nikada nije došlo do izdaje. 

Oko sredine listopada „Štab za Petrovu goru“, kako ga je nazvao Josip Kraš dobiva ime „Komanda NOB odreda Korduna i Banije“, 16. listopada 1941. u Karlovcu je uhapšen visok, lijep, uglađenog ponašanja sekretar MK KPH Marijan Čavić Grga, a 18. listopada (kad je napokon odlučio prijeći na slobodni teritorij Petrove gore) ubijen je  Josip Kraš. Na osnovu mišljenja CK KPH i CK KPJ 25. listopada 1941. održana je osnivačka konferencija Glavnog štaba Hrvatske (GŠH). Sastanak je otvorio Andrija Hebrang  u ime CK KPH, prisutni su bili: Vlado Popović, Ivo Marinković, Ivo Rukavina, Franjo Ogulinac Seljo, Stanko Opačić Čanica, Srećko Manola, Nada Dimić, španjolski borac Vlado Četković, Veljko Kovačević i Veco Holjevac…. 

Andrija Hebrang je rekao da je stvaranjem NDH fašistički okupator htio zadovoljiti vjekovne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom i time ga pridobiti za sebe. Razlog postojanja te države bilo je služenje neprijatelju, pa je njezina politika prema tome protunarodna. Vojska domobrana i ustaša nije stvorena da bi branila hrvatski narod, nego da se bori za ciljeve osvajača. Zato su komunisti u Hrvatskoj dužni da se bore za ideološke i političke ciljeve, slobodu i pravu državnost hrvatskog naroda. 

Te večeri osnovan je Glavni štab, kasnije smješten u selo Zbjeg između Slunja i Plaškog, za komandanta je postavljen Ivo Rukavina, za komesara Marko Orešković Krntija (ubijen od četničke ruke nekoliko dana prije postavljenja, što se nije znalo). Kad je iz Zagreba na oslobođeni teritorij stigao Vladimir Bakarić, preuzeo je funkciju komesara.  

Cijelo vrijeme Vecu Holjevca je morila tužna vijest o hapšenju Marijana Čavića, koju mu je priopćila Nada Dimić. Nakon sastanka OK, Nada Dimić – hrabra, lijepa i iskusna djevojka primljena je za novog člana, a Veco donio odluku o spašavanju  Čavića iz zatvora u Haulikovoj. 

Dogovorio je s Nadom Dimić da u gradu punom agenata i raznih patrola izvidi tko je još u zatvoru i kakve su straže oko zatvora. Po Nadinom povratku saznaje da je sekretar MK KPH Marijan Čavić pokušao samoubojstvo rezanjem žila i da se nalazi u bolnici. 

Okružni komitet donio je odluku o spašavanju Marijana Čavića, a Veco odlučio: dvadesetak partizana pod njegovom komandom polazi iz sela Vučkovići u domobranskim uniformama s fesovima na glavi marširajući ulicama grada Karlovca kao bilo koji vod domobrana. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, smišljenim rasporedom blokira zgradu izvana i iznutra, donosi Čaviću civilno odijelo i vraća se, možda ne istim putem, ali na isti način. Nada Dimić je trebala izvidjeti koji je način ulaska u grad sigurniji, iz pravca Mekušja ili kroz šumu Kozjaču, ispitati pojedinosti i pismeno obavijestiti Holjevca. Nada Dimić je ubrzo poslala kartu na kojoj je bio označen put kojim treba ići i kako. Akcija je dogovorena za ponedjeljak 17. studenog (1941.), a dan polaska petak - 14. studeni. Bio je to marš od preko 50 kilometara po bespuću i blatu, krijući se danju po šumama. Svaki učesnik akcije imao je svoj zadatak. Spomenut ću ovdje Grgu Milašinčića,  čiji je zadatak bio na drugom katu bolnice likvidirati stražu i osloboditi Čavića iz sobe. 

Ali Marijana Čavića Grge nije bilo, akcija nije uspjela, jer su samo sat ranije Čavića iscrpljenog i napola mrtvog zbog izgubljene krvi, odveli iz bolnice na Sudbeni stol i previjanje. Nakon pola sata traženja po bolnici, uslijedilo je povlačenje iz grada istim putem, preko koranskog mosta prema Mekušju. U  gradu je ubrzo počela bjesomučna uzbuna. Razdanilo se od brojnih raketa koje su osvjetljavale karlovačko nebo. Kod brklje pred mostom došlo je do pucnjave u kojoj je teško ranjen Ivica Gojak, a Đorđe Momčilović lakše, u ruku. Gazeći hladnu vodu do pojasa i noseći ranjenog Ivicu Gojaka borci su napredovali poplavljenim poljem Mekušanski Lug, i dalje u smjeru Cerovca. Ondje je, u toploj seoskoj kući  previjen, smrtno ranjen u pluća i kičmu, u strašnim bolovima i s osmjehom na licu preminuo Ivica Gojak. Te noći pokopan je na obližnjem groblju. 

Iako neuspjela, akcija je snažno odjeknula u Karlovcu i u zemlji.      

Krajem 1941. godine Veco Holjevac izabran je za političkog komesara Grupe NOP odreda za Kordun i Baniju. Zatim je bio na dužnosti političkog komesara, a kasnije komandanta Druge operativne zone. Krajem 1942. postavljen je na dužnost političkog komesara Prvog korpusa NOV Hrvatske. Na toj dužnosti ostao je do kraja rata. U toku rata sudjelovao je u mnogim borbama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji. 

Poslije rata vršio je najodgovornije funkcije u najvišim republičkim organima Hrvatske.

Bio je ratnik, vizionar i graditelj, jedinstvena, nezaobilazna i snažna ličnost. Živio je prekratko ali dovoljno dugo da Hrvatsku i Zagreb trajno zaduži svojim djelom. Koristio je svoju antifašističku prošlost i silnu energiju, posebno od 1952. – 1963. dok je obnašao dužnost gradonačelnika,  kako bi Zagrebu odredio format velegrada i središta Republike Hrvatske. Bio je osoba koja je vodila Zagreb u najsnažnijem razdoblju njegova procvata.

Uloga Vece Holjevca bila je osobita u početku izgradnje Tvornice parnih turbina u Karlovcu 1949. godine. Preko vojne misije uspio je iz reparacijske mase nabaviti strojeve za novu tvornicu u Mrzlom polju. Vunsko polje bilo je prepuno velikih, teških i starih strojeva, koji su osposobljavani i ubacivani u proizvodnju.  

U Gradskom muzeju u Karlovcu 18. svibnja 2017., na Međunarodni dan muzeja, predavanje povodom 100. godišnjice rođenja Vece Holjevca pod nazivom: „Većeslav Holjevac u historiografiji i povijesnom pamćenju“ održao je znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Josip Mihaljević. Pred punom dvoranom predavanju je prisustvovala Vecina kćer Tatjana Holjevac i Vecin ratni drug, suradnik i prijatelj g. Juraj Hrženjak. 

Dr. sc. Josip Mihaljević predstavio je životni put i važnost Većeslava Holjevca u društveno političkom životu zemlje, Zagreba i Karlovca, zanimljive detalje ali i kontroverze koje se vežu uz njegovo ime.

Pa smo tako saznali detalj u vezi s preseljenjem i izgradnjom Zagrebačkog velesajma: Pitanje je bilo: velesajam u Zagrebu ili Beogradu? Veco se zalagao za Zagreb, a Aleksandar Ranković priprijetio: „Ili velesajam ide u Beograd ili Veco na Goli otok!“ Nakon što je Holjevac svoju viziju velesajma predstavio Maršalu Titu, ovaj je odgovorio: „Dolazim na otvorenje!“

Josip Broz Tito otvorio je Zagrebački velesajam rujnu 1956. g.   

Dr. sc. Josip Mihaljević između ostalog je rekao,  da se Holjevca može smatrati prvim „proljećarem“, iako je umro dvije godine prije. Godine 1964. Holjevac je izabran za predsjednika kulturno - prosvjetnog društva Matice iseljenika Hrvatske, osnovane 12. veljače 1951. u Zagrebu. Kako se nije uspio izboriti za hrvatsku financijsku neovisnost, što su tek kasnije tražili „proljećari“, htio je osnovati hrvatsku banku uz pomoć hrvatskih iseljenika. Zbog toga je proglašen nacionalistom.

Godine 1967. dao je ostavku u CK KPH. Umro je u Zagrebu 11. srpnja 1970., u pedesettrećoj godini života. (Za narodnog heroja proglašen je 23. srpnja 1951.) Njegov sin, također Većeslav, drži da je otrovan, ali nije dozvolio da ga se exhumira.

Autor biste koja je 1990. – ih jedina ostala u parku kraj kina „Edison“ djelo je akademskog kipara Želimira Janeša.

Godine 2007. optužen je da je 1945. sudjelovao u likvidaciji pripadnika kolone na Križnom putu.

Isklesana spomen ploča u vrijeme predsjedničkog mandata Stjepana Mesića, posvećena akciji izvlačenja Marijana Čavića Grge iz gradske bolnice, u kojoj je Veco bio zapovjednik, do danas nije postavljena na bolnicu u Dubovcu. Čeka neka uređenija i razumnija vremena kod klesara Stankovića.

Izvori za priču:

„Zapisi iz rodnog grada“, Većeslav Holjevac

„Većeslav Holjevac“, grupa autora, Zagreb – Karlovac, 2006.

“Glasonoša“, srpanj 1905.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.