Crkva sv. Barbare

Crkva sv. Barbare
Napisala Biserka Fabac

Drvenu crkvu Sv. Barbare sagradio je puškarski ceh  1684. g. na uglu Riemer Gasse i Ulice sv. Barbare.
Na nekoliko godina korištenja dobili su je 1765. godine redovnici Piaristi. Izgorjela je u požaru 1775.¹
Godine 1780. pučki tribun Ivan Koosz (Joannes Koosz, m (anu propr)ia, Tribunus Plebis) moli Poglavarstvo sl. i kr. grada Karlovca da primi njega i građane općine za koju je zadužen  i raspravi s njima pitanja koja se tiču njihovih potreba i gradskih prihoda. Pitanja za raspravu naveo je po točkama, pa pod točkom 9 stoji pitanje groblja oko kapele sv. Florijana, njezina izgradnja nakon požara, ali i  podignuće izgorjele crkvice sv. Barbare u Predgrađu:
„Deveto: Tak y za Czemeterium, y kapellu S(zvetoga) Floriana proszim P(lemenitoga) Mag(ist)ratussa dabi doztojal zobchinom dokonchati, da jedno y drugo zkakovem nachinom bisze moglo podignuti, tak takai y za capellu Sz(vete) Barbare dabisze napraviti mogla y kade?“²
Nova crkvica sv. Barbare  izgrađena je 1787. g. od drvene građe u stilu barokne rustične arhitekture.³

Uz nju je bilo groblje za karlovačka predgrađa: Gazu, Židovsku varoš i Šrangu. Dok je postojala pred njom su, u sajmene dane na petak i na godišnje sajmene dane, klobučari, opančari, postolari i remenari držali svoje štandove.

Uz glavnog zaštitnika - sv. Barbaru, u ovdje se slavilo svetog Florijana - zaštitnika vatrogasaca i sv. Nikolu - zaštitnika putnika. Kasnije je štovanje sv. Florijana premješteno u crkvu sv. Ćirila i Metoda.

U spomenici iz 1831. g. župnik Nikola Hanzić napisao je da su iz kapele sv. Mihaela ispod starog grada, prenesena dva veća zvona u crkvicu sv. Barbare. (4)
Bez obzira na vjeroispovijest stanovnika karlovačke tvrđave i Predgrađa, crkvica sv. Barbare omiljena i svima draga, već trošna i trula,  početkom 20. st. postaje i pretijesna.

U svibnju 1902. g. dubovački župnik i gradski zastupnik  Alojzije Hegedić predlaže izgradnju nove crkve u Domobranskoj ulici, s namjerom proširenja svoje župe tik do granice župe franjevačke.
Radovi su započeti u travnju 1906., izgradnja nove crkve sv. Ćirila i Metoda završena je početkom 1910.

Krajem siječnja 1910. u crkvu je smješten privremen, pomno i ukusno izrađen drveni žrtvenik (5), a iz crkvice sv. Barbare, „bez ikakve svečanosti“ preseljena su dva zvona i monstranca. (6)

Jedno od zvona preneseno iz crkve sv. Barbare u crkvu sv. Ćirila i Metoda imalo je natpis „Opus Gaspari Franchi, anno Domini MCDXCII“ (Djelo Gašpara Franki godine Gospodnje 1692). Sada  se nalazi u kapeli Ranjenog Isusa. Slika sv. Barbare preseljena je u crkvu Blažene djevice Snježne u Dubovac. (7)

Nova crkva u Domobranskoj ulici posvećena je 20. veljače 1910. godine. (8) 

Tri dana prije njene posvete, lokalni tisak objavio je glasine iz građanskih krugova da župnik Hegedić, odmah, sutradan - 21. veljače počinje s rušenjem crkvice sv. Barbare u Predgrađu. (9) 

Nova crkva u Domobranskoj promijenila je karlovačkim purgarima uobičajeni tijek slavljenja omiljenog blagdana Uskrsa. Tako „Narodni glas“ 31. ožujka 1910. piše da je na Uskrs „bilo prekrasno vrijeme“, da je mnogobrojni nabožni svijet u ovo gradskim župnim crkvama“ sudjelovao u „svečanim ophodima i službama božjim.“

Nažalost, „izostao je prastari crkveni ophod na Veliku subotu iz starinske kapelice sv. Barbare koji je uvijek privukao skoro čitavi Karlovac. Umjesto toga obavljena je procesija iz novosagrađene Hegedićeve crkve u Domobranskoj ulici. Nekadašnji ophod oduvijek se vodio iz crkvice sv. Barbare, Gundulićevom  ulicom preko Zrinjskog trga, pa u ulicu sv. Barbare i natrag u crkvicu. Ovogodišnji ophod, ljudi su očekivali da će iz nove crkve ići sjevernom stranom Zrinjskog trga, te ulicom sv. Barbare okolo, makar i napuštene, pa se Gundulićevom ulicom i južnom stranom Zrinskog trga vratiti natrag u crkvu. Ali velečasni g. Hegedić poveo je procesiju lijevom stranom Domobranske ulice samo do kuće g. Reissa,“ (na kružnom toku u Mačekovoj, op. b. f.) „ovdje zaokružio, te ju s desne strane iste ulice vratio u crkvu.“ (10)

Devetog lipnja 1910. „Narodni glas“ je objavio da se prodaje gradilište crkvice sv. Barbare. „Izklična cijena bila je 7000 kruna.“ Pismene ponude trebalo je dostaviti župnom uredu na Dubovcu.

Prema pripovijedanju starih župljana crkvica se kako tako održala za vrijeme Prvog svjetskog rata, u njoj nije bilo bogoslužja, već je upotrijebljena kao magazin za živežne namirnice vojske. (11)

Izvjesni „susjed sa sela“ koji je često znao navratiti u Karlovac, poslao je članak u „Slogu“ objavljen 3. prosinca 1916. u kojem piše: „Zgrada katoličke kapele sv. Barbare je pusta i nijema, osamljena, bez ograde, kao siroče. Bila je crkva topnika i karlovačkih ladjara u koju se nedjeljom slietao narod iz svih susjednih župa, svi su je štovali, i pravoslavni i izraelite. Na posmrtnom krevetu ostavljali bi legate u njenu korist, kao što i pokojni građanin Jovan Barako….“

Pisac članka smatrao je da crkvicu treba obnoviti jer je Karlovac na domak žumberačkih gora i njihovih uskoka, pa „ako ništa a ono za grko – katoličke vjernike kojih ima sve više u gradu Karlovcu…..a  ima i vojnika unijat i njihovih obitelji“.  Nadalje,  „susjed sa sela“ saznaje da zgradu sv. Barbare žele kupiti privatnici „pa ovdje sagraditi novu za stanovanje, razizemno ljekarnu….navodno i štedionica tu kani izgraditi zgradu……………“

Iz zapisnika skupštine gradskog zastupstva od 4. studenog 1919. g., kojom je predsjedao gradonačelnik Gustav Modrušan, saznajem da je gosp. Bela Leicht predao molbu za kupnju gradilišta i zgrade bivše kapele sv. Barbare, u svrhu izgradnje dvokatnice na tom mjestu. Molbi nije udovoljeno. (12)

Moram ovdje spomenuti da su u ratne svrhe, gore već navedene 1916. godine, skinuta mnoga zvona s karlovačkih crkava:   
Dva zvona s tornja pravoslavne crkve sv. Nikole, manje teži 207 kg, a veće 856 kg. Dva zvona s kapele sv. Križa. Dva zvona s tornja crkve sv. Trojstva. Tom zgodom skinuto je i najveće zvono sv. Juraj od 1205. kg i sv. Nikola  847 kg. Nije bila pošteđena niti crkva sv. Ćirila i Metoda, s njezinog zvonika skinuta su dva zvona. (13)

O jednom vrlo starom zvonu piše povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi „Karlovac poviest i mjestopis grada i okolice“: „Iz crkve sv. Mihalja  jedno zvono preneseno je u crkvu sv. Barbare u karlovačkom predgradju, najstarije je dobe, potiče ili iz trinaestog ili iz četrnaestog stoljeća. Napis pisan starim latinskim pismom nije se mogao dosele pročitati.“

„Kako saznajemo to zvono nije još otpremljeno, budući da se čeka na  rješenje, da li se takova starina mora ili ne mora predati. Dubovački kapelan dr. Žunić za pokus je na bugačici otisnuo slova, koja se nalaze na zvonu“. (14)            

Crkvica sv. Barbare srušena je do temelja u travnju 1923. g. „Sada bi samo trebalo,  da Prva hrvatska štedionica, koja je to zemljište kupila od gradske općine, počne što prije sa zidanjem zasnivane svoje palače.“ (15)      

          

Podružnica Prve hrvatske štedionice u Karlovcu, do izgradnje nove u Gudulićevoj ulici, nalazila se na Zrinskom trgu, što dokazuje objava u listu „Karlovac“ od 28. veljače 1920.: Izmjena novčanica: posljednji rok 15. ožujka, poslije toga novčanice bivše Austrije nemaju nikakve vrijednosti, izmjenu hiljadarka obavlja Kr. državi porezni ured u Karlovcu, Rakovačka ul., a izmjenu ostalih novčanica obavlja Prva hrvatska štedionica, podružnica Karlovac na Zrinskom trgu.

Prilikom kopanja temelja za novu zgradu štedionice, jer je i dio groblja prenamijenjen u gradilište, iskopani su hrastovi ljesovi, već pocrnjeli, ali još zdravi. Kupio ih je jedan stolar i upotrebljavao za izradu pokućstva. Mnogo lubanja i kostiju odvozili su kolima i pohranili na drugom mjestu.

Na desnoj strani pročelja zgrade Prve hrvatske štedionice iznad terase bila je niša i u njoj kip sv. Barbare u naravnoj ljudskoj visini. Bio je ovdje od 1923. do 1947., poslije rata kip je uklonjen, a niša zazidana. (16)

U kući na katu, dio svog djetinjstva proživio je književnik Stanko Lasić: „Prije mog polaska u pučku školu k nama je došla živjeti stara mama i mi smo se preselili u „Prvu hrvatsku“. Rekao sam,  ona je imućna, ima apanažu, nije se moglo ostati na Gazi. Sada smo u velikom stanu u kojem stara mama ima poseban „apartman“. S nama stalno živi sluškinja u „služinskoj sobici“. Tu su zatim dvije sobe, jedna mojih roditelja,  a druga je vrlo velika: salon s glasovirom, tu živimo i spavamo brat i ja. U salonu su se održavali koncerti ne samo đaka moje majke nego i nekih pijanista koji su posjetili Karlovac. Tako to traje do 1941….Talijani su nam konfiscirali dio stana. U njemu su spavali visoki časnici. Naravno jeseni 1943. taj nam dio stana nije vraćen. Uselila se druga vojska.“ („Autobiografski zapisi“).

U zgradi je od 1952. – 1971. bila Gradska knjižnica, poslije Ljubljanska banka, a danas Privredna banka Zagreb.

Na fotografiji lijevo od crkvice sv. Barbare  nalazi se visoka jednokatnica, oko 1905. – te u vlasništvu  Vilima Klešića i Hermine Huterer,  danas dvokatnica Gundulićeva 7,  u kojoj je 1854. - 1887. bio poštanski brzojavni ured. Kasnije,  1930. – ih u posjedu  je  Vlatković dr. Danila koji 22. rujna 1933. ( broj spisa 13193 / 33) dobiva gradjevnu  dozvolu za izvedbu dviju kancelarijskih soba iz postojećih prostorija u dvorištu  njegove kuće. Prema nacrtu ing. Branka Petrovića 9. rujna 1941. Vlatković Petar i Dane  dobivaju  dozvolu za gradnju priključka kućne kanalizacije na gradsku mrežu.

Desno od crkvice nalaze se četiri historicističke jednokatnice koje imaju dobro očuvane oslike veža i reljefne dekoracije na pročeljima.

Prvu kuću do crkve, nakon što je požar poharao cijeli blok, izgradio je 1880. godine kraljevski nadinižinir Ljudevit Eisenhut. Oko 1920.-ih kuća je u vlasništvu velikana hrvatskog problematskog šaha Isidora Grossa. Šahovski majstor je 1909. godine objavio prvu hrvatsku knjigu o šahu pod nazivom  „Šahovska abeceda“. Bio je kantor u karlovačkoj židovskoj općini.

Na mjestu slijedeće zgrade, a do požara 1866. godine, bila je kuća gradskog kapetana, savjetnika Magistrata, gradskog suca (od 1836 - 1838) i pristaše Gajevih preporodnih ideja, Mirka Lopašića. Tu se 20. maja 1835. rodio njegov sin Radoslav Lopašić, povjesničar koji je cijelog sebe posvetio povijesti Karlovca, karlovačkoj okolini i Vojnoj krajini. Od najranije mladosti njegova lektira bili su A. Kačić - Miošić, Valvasor i Kukuljević. Osobno smatram da bi njegova knjiga tiskana 1879. „Karlovac, poviest i mjestopis grada i okolice“ trebala biti obvezna školska povijesna čitanka.

Slijedeću kuću, Preradovićevu 3, poslije požara 1866., na pogorelini grade Mate i Kata Deak. Matija Deak bio je dugogodišnji predsjednik Lađarske zadruge. Kuća je od 1888. upisana kao vlasništvo bračnog para Deak.

Novoizgrađena  kuća, rodna je kuća i Franje Deaka, (otac Franjo st. a majka Bogumila iz obitelji Lopašić), novinara i publicista, gradonačelnika Karlovca u doba NDH, od 1941. - 1944., zbog čega je osuđen po svršetku rata na 15 godina zatvora (odslužio pet godina a kasnije prestao sa javnim djelovanjem). Pisao je o povijesti  Karlovca i objavljivao priloge u „Karlovačkom glasniku“, „Slogi“.. U člancima se često potpisivao pseudonimom.

Treća u nizu je jednokatnica Juriščević sagrađena oko 1870. – te.  

Do nje je uglovnica trgovca Bunete sagrađena 1880. - ih (danas Preradovićeva - Šebetićeva 4).

Nasuprot Bunetine, na kraju niza, vidi se uglovnica  poznatog vlasnika Mlina  na Turnju, trgovca Petra Sljepčevića, koja je izgrađena oko 1871. a srušena  zajedno sa sinagogom 1959. godine. U kući je 1892. godine odsjeo Nikola Tesla sa svojim ujakom mitropolitom tuzlanskim Nikolom Mandićem. (17)

Kazalo:

(1, 3, 7, 11, 13, 16) „Iz povijesti karlovačkih župa“, Karlovac 1979., Izdavač Rkt. župe grada Karlovca, Pripremili: Viktor Štimec, o. Paškal Cvetan, Marijan Radanović, Ferdinand Vražić, i drugi

(2) HR - DAKA: Zapisnici Poglavarstva godina 1780: Str 23, rbr dok 5, 21. veljače: jezik Horvaczki  (pravopis mađarski), Izvori za povijest grada Karlovca, V. SVEZAK, priredio: Antonio Bosio

(4) „Iz povijesti karlovačkih župa“, Klc 1979, Izdavač Rkt.župe grada Klc, Pripremili: Marijan Radanović, Ferdinand Vražić, i drugi; Mise su se u crkvici sv. Florijana prestale služiti 1788. , a 1790. je srušena

(5) „Sloga“, 30. siječnja 1910.

(6) „Narodni glas“,  24. veljače 1910.

(8) „Sloga“ 20. veljače 1910.

(9) „Narodni glas“, 17. veljače 1910.

(10) „Narodni glas“,  31. ožujka 1910.

(12) „Karlovac“ br. 40, 8. studenog 1919., str 2

(14) „Sloga“ 3. rujna 1916.

(15) „Narodni glas“, 24. aprila 1923.

(17) „Svjetlo“, 29. svibnja 1892. 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.