Karlovačke sličice
"Najbolje ljeto (2)"
Piše Darko Lisac
Grad gori. Sredina je ljeta. Crni smo. Svi su već bili na moru. Punat. Nin. Zukve. Samo Mario ostaje cijelo ljeto. Ližemo sladolede. Svi su kupili kod Crnog. Samo ja kod Piršićke. Skrećemo prema Radićevoj. Kod Borova puca pogled. Usijani asfalt. Treperenje u zraku. Ulica je pusta. Narančaste tende kao da gore. Nema nikog. Samo sunce. I mi. Imamo petnaest. Imamo šesnaest. Dovoljno da budemo veliki navečer. Dovoljno da budemo djeca poslijepodne. U Zlatnoj jabuci miriše pizza. Svi vole pizzu. Osim mene. Džafer. Boro uzima još jedan sladoled.
Zoka traži malo pa odgrize skoro do korneta. Trče jedan za drugim preko Vunskog. Kod hotela je gužva. Imam dojam da su svi stariji od nas. Martina izlazi iz vode. Cijedi kosu. Sunce joj zapada točno za grudi. Osjećam se kao u onom talijanskom filmu. Osjećam se kao da imam 10. Toliko je odraslija od mene. Od nas.
Skačemo. Ne volim skakanje. Više volim ući. Ali skačem i ja. Osjećam hladnoću na ramenima. Na bokovima. Na čelu. Poznati miris. Ronimo skoro do slapa. Tamo prvo sjedimo. Pričamo. Šta dolazi u Edison. Šta u Luxor. U subotu je Dan grada. "Do kad ti pjeva teta". Pita Marko. Smijemo se. Josipa Lisac je u Šancu. Poslije neki rock bend. Lorelei. Ili tako nešto.
Sjedimo na slapu. Pričamo. Malo gledam prema mostu. Prema Foginovom. Prema drvu ispod kojeg sam naučio plivati. Prema drvu do kojeg sam naučio hodati. Jedini sam s Rakovca. Meni je ovo dom. Oni su mi prijatelji. Oni su ekipa. Ali samo ovo je dom.
Boro se baca na leđa niz slap. Viče Geronimoooo. Mi se ipak okrećemo prije spuštanja. Uzimam Jelenu oko boka i povučem za sobom. Čepi nos prije vode. "Jebo te nos" kažem.
Bacamo se u pjenu turbine. Puštamo da nas voda nosi. Pa se vraćamo. Mama bi me ubila da zna da sam na turbini. Tata bi me ubio da nisam. Joco grčevito maše rukama. Gledamo ga. Razmišljamo da li da skočimo. Onda se sjeti. Pušta se. Otplovi i lagano ustaje kod slapa. Maji izvire grudi. "Zato smo stalno na turbini, jel". Jelena me pita. Pa gurne. Ronim. Ronim. Ronim.
Vraćamo se tiho. Umorni. Sunce pada iza Zelenog nebodera. Prolazi vlak. Za 15 minuta bit će sumrak. Za 15 minuta bit ćemo u ulici. Djeca igraju nogomet. Voze bicikle. Kradu šljive i trešnje. Gledamo ih dok dolazimo. Opet smo, nekako, veliki. To su naši klinci. Balkoni. Veš. Zvukovi TV-a. Dozivanje djece.
U haustoru pijem vode. "Pa sad smo doma", kaže Jelena. Smije se. "Tu je hladnija", kažem.
Pred mojim vratima zastanemo. Udari me šakom o rame. Ulazim u stan. Ulazim u sobu. Gledam kroz prozor. Brat i drugi klinci sjede na rubnom kamenu. Smiju se na glas. Legnem na krevet. Gledam postere. Smijem se tiho. Bez razloga.