Karlovačke sličice
"Krijes"
Piše Darko Lisac
Prva godina vjerojatno je 1980. Mislim tako, jer u sjećanju nema mame i brata, vjerojatno je to onda baš ta 1980. godina, kada je brat imao tek dva mjeseca. Svijet je bio velik, a mali dječak, držeći tatu za ruku, raširenih je očiju gledao gužvu, tolike ljude, štandove sa šarenim slatkišima, šećernom pjenom, balonima napunjenim helijem i igračkama, a poslije sjedio na zidiću, udisao miris rijeke i čekao da potpale ogromne krijesove na obalama Kupe.
Ljeto je 1991. i u sjećanju više nema ni starog. Dječak je sa svojim prijateljima, pomalo se skrivajući pije jednu od svojih prvih piva, sjedi na zidiću i priča o stvarima o kojima se priča kad imaš petnaest godina. Pomalo razmišlja o djevojčici s najzelenijim očima u gradu koja je, umjesto da bude tu s njim, bila kod bake u nekom selu na Kordunu. I pomalo mu se činilo da osjeća miris sijena kako putuje zrakom s kordunskih polja.
Godinu kasnije, ne pale se krijesovi. On šeće banijskom obalom, zamišlja svijet kojeg više nema, a negdje na kraju svega nailazi na neeksplodiranu granatu pretvorenu u mali spomenik na kojem piše "Hoću mir budale!". Sjedi na zidiću, oči su mu mutne, prevelik je i premlad da bi plakao. Otresa rukom oči, ustaje i s rukama u džepovima ide natrag, šutira kamenčić, sve do mosta.
Prve godine kad su ponovno organizirani krijesovi danima su padale velike kiše i noć prije Kupa je poplavila krijes na jednoj obali. I 23. lipnja padala je jaka kiša cijelo poslijepodne, ali ljudi su se ipak polako okupljali na obalama rijeke, hodali po mokrom asfaltu ili u fazama jakog sunca koje se izmjenjivalo s pljuskovima, sjedili na vlažnom zidiću i vjerojatno razmišljali o danima kada je svijet bio jednostavniji i kada su ih šećerna pjena, baloni ispunjeni helijem i muzika s krckavih zvučnika vraćali u djetinjstvo i stavljali im nenamještene osmijehe na lica.
Te godine, u 22 sata, dok su pod sitnom kišicom na obje obale palili krijesove koji su se odmah raspali, ljudi su šutke stajali na mostu ili pored zidića i u očima im je blještala vatra. I svatko je u svojoj glavi ponovno zapalio stotine malih krijesova, tako da u grad dođe ljeto, onakvo kakvo je bilo nekada.