Dvorac Severin na Kupi i blijeda čarolija ostataka okolnog parka

Dvorac Severin na Kupi i blijeda čarolija ostataka okolnog parka
Napisao i fotografirao Josip ŠUT

Kad su austrijskom caru doprle do ušiju jadikovke njegovih podanika, nije se oglušio već vrlo trezveno zaključio: Karolinska cesta prema moru nije ispunila nade i očekivanja koju su u nju polagali. Suviše zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja. Pa će Njegova Visost dozvoliti da na sam dijamantni pir te ceste, započne 1803. godine gradnja nove prometnice, koja će se željom naroda a francuskom carevom milošću nazvati Lujzijana. I tako mi danas putujemo skoro neizmijenjenom trasom koju su vrijedni neimari zacrtali prije debela dva stoljeća. Od Rijeke do Karlovca dužina joj iznosi 16 austrijskih milja, oko 120 km. Biser je to hrvatski kojim prolazimo. Brda, šume jele, smreke i bukve, livade razdrljenih grudi, skokovite mrzle rječice i potoci. Izranjamo ponad Vrbovskog. Duboko u kotlini na dvije neravne terase šćućurilo se bajkovito mjesto.

Otelo je bogovima prelijep komad zemlje i da je znala, Semiramida bi ovdje dala napraviti viseće vrtove. Koji trenutak ranije zastali smo u mjesnom ateljeu Velinke Burić. Što ta žena može! Svakoj suhoj grani, svakom panju udahne dušu, život i priču. A pazite sad. Već smo u Zdihovu. Ma ima li koji putnik na četiri kotača da nije u ona „zlatna vremena“ 70-ih i 80- ih godina prošlog stoljeća odmorio svog fiću ili stojadina, zasjeo na sjenovitu terasu jedne od gostionica i u slast smazao janjetinu, poznatu i priznatu na daleko i na široko. Ne stajemo, ta su vremena prošla. Ni pet minuta niže, štrče se Lukovdol. Mirno mjestašce zastalo u vremenskom stroju. Da ne bi svake godine prvog proljetnog dana pjesničkih susreta u slavu Ivana Gorana Kovačića, malo bi tko uopće znao gdje je rođen veliki poeta i boem.

Ulazimo u Severin na Kupi. S lijeve strane ogromna zgradurina, nekad slavno stajalište autobusa. Danas prozori i vrata obiti daskama. Tko se zaželio noćnog života, dolazio je u Severin, jer između Zagreba i Rijeke ništa nije radilo cijelu noć. Izuzmimo dugoreški „Šangaj“ u kojem su carevali muškarci i žene kriminalne prošlosti i sadašnjosti  u kombinaciji srozanog morala.

U Severinu su stajali svi autobusi pola sata, vozači večerali a putnici se krijepili. Stariji još pamte konobara Marinka za kojeg predaja kaže da bi prije polaska autobusa dalje, pokupio od putnika novac za ispijeno piće a zatim nestao u skladištu iza šanka. Uzalud su ljudi čekali vraćanje ostatka novca, Marinka ni od korova. Tek kad su svi nestali jer autobus ne čeka nikoga, on bi izašao i tobože začuđeno gledao gdje su gosti. I tako, legenda dalje kaže, izgradio čovjek nekoliko apartmana na moru na nevraćenom kusuru. Ni stotinu metara iza svratišta lijepa je osnovna škola i brončano Goranovo poprsje. A još sto metara dalje i mi smo pred dvorcem.

Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Uvijek je izgovor opasnost za posjetitelje. Ta se opasnost nikada ne otklanja, povremeno se vrši, rekli