Karlovačke sličice
"Mrak, park"
Piše Darko Lisac
Mrak.
U mraku park.
U parku mrak.
Snijeg više ne pada, ali Jonkeova ulica zatrpana je kao u nekim davnim godinama. Kasna je noć, pusto je, kao da si sam na svijetu.
Tamo iz šančeva uzdiže se niska magla, jedva se nazire nad snijegom, u noći koja odjednom postaje hladna.
U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz šančeva.
U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na kasnonoćnom treningu.
Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.
Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten. Svijet je napušten.
Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni ljudi u žutim mutnim svjetlima.
Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si nevidljiv.
I promatraš neki sasvim drugi život.
