Bijele i Samarske stijene – strogo zaštićeni rezervat

Napisao Josip Šut
Listopad je, bliži se kraj 2018. godine. Za nama su dva dana puholova u Gorskom kotaru. Nije ovo godina puhova i mi na njihovu radost ne vidjesmo ni jednoga. A ni nama nikakva žalost; ionako se srećemo zbog druženja a ne ulova. Iz Mrkoplja se vraćamo preko Tuka i Matić poljane. Pred nama u krivudavoj koloni posijano 26 stijena kao sjećanje na ratni vihor prije sedam desetljeća. Ulazimo u bogatu vazdazelenu šumu i nastavljamo Mlečikovim lugom. Povremeno nailazimo na oznake Kapelskog planinarskog puta, ali ne pratimo ga. Predugo bi trajalo jer taj put spaja smjer od Tuka, Bjelolasice pa preko Bijelih i Samarskih stijena vodi sve do Klenovice. Za to bi nam trebala dva do tri dana napornog hoda. Ostavljamo automobil i nastavljamo lošim makadamom Begove staze, prolazimo Rusov jarak i pratimo markaciju. Na šestom kilometru odvajamo se usponom za Bijele stijene. Trebalo nam je nešto preko sat i pol ugaženom stazom uz stijenje i kroz mješovitu šumu bukve i smreke, dok nismo izbili na omanju zaravan. Dočekala nas u osami planinarska kuća Dragutina Hirtza. Nesvjesno se osvrćemo ne bi li ugledali lisicu Ružicu. Tu smo liju godinama viđali oko doma. Znala bi se približiti bez straha i oteti nam zalogaj s klupe ili ruksaka. Danas je nema. Niti pedeset metara dalje nalazi se planinarsko sklonište Miroslava Hirtza.

U njemu zatičemo četvero Karlovčana. Jutros su stigli do doma starom Rudolfinom kroz Ogulin i Jasenak pa preko Begove ceste. Zaposlenici su JU „Natura viva“, koja brine o svim zaštićenim područjima KŽ. Danas vrše višestruki monitoring. Tri znanstvenice i spretni čuvar prirode rado nam pokazuju o čemu sve vode brigu. Doznajemo da utvrđuju popis rijetkog bilja, uspoređuju stijene, staze i tragove živog svijeta s prošlogodišnjim stanjem. Rado nas ispituju o našim zapažanjima i unose zabilješke. Lijepo je znati da se o ovom području vodi briga. Iduće godine brigu o strogom rezervatu preuzet će ustanova Primorsko-goranske županije. Bijele i Samarske stijene 1985. godine proglašene su strogo zaštićenim rezervatom. U toj najvišoj kategoriji zaštite prirode sve se odvija po prirodnim zakonima bez utjecaja čovjeka. Kreće se isključivo označenim stazama, a sve je namijenjeno znanstvenicima za istraživanja kojima se ne mijenja biološka raznolikost i izvornost prirode, i ne ugrožava se odvijanje prirodnih procesa. Takvu visoku zaštitu u Hrvatskoj imaju još samo Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu. Bijele i Samarske stijene su u masivu Velike Kapele, a pod zaštitom je 1175 ha. Većim dijelom pripadaju u PGŽ, a  Karlovačka županija skrbi o 87 ha ovog bogatstva. Iznose nam se podaci o rijetkom dragušcu, kranjskom ljiljanu, planinskom kotrljanu, mahovini i runolistu. Hvalimo se ljubaznim čuvarima prirode s dva mjesta gdje smo ugledali busen runolista. Oni unose točkice u svoje priručnike i zadovoljno potvrđuju kako su na tim mjestima uočeni i prošle godine. Da ovuda prolaze divlje zvijeri znamo i sami, ali znanje proširujemo da osim medvjeda, vuka i risa ovdje caruju divlje mačke i kune. Rijetke i stoga prevažne su ptice troprsti djetlić, alpska lještarka, alpski kos, crna žuna, sova ušara i zidarčac, ptičica prekrasnog perja. Svoje mjesto u ovim vrletima našli su crni daždevnjak, planinska gušterica i crna riđovka.
Planinarskom kućom upravlja HPD Kapela iz Zagreba.

Drvena je s kosim alpskim krovom, u prizemlju je blagovaonica, kuhinja i mala spavaonica, a u potkrovlju više ležajeva. Pred kućom cisterna s kišnicom. Obližnje sklonište je otvoreno cijelu godinu, ima šparhet na drva i tridesetak ležaja. Mislili smo da je neka greška pročitavši da se planinarska kuća zove po Dragutinu a planinarsko skrovište po Miroslavu Hirtzu. Ali, ne. Poznati znanstvenik, istraživač, botaničar i tko zna što još sve ne, Dragutin Hirtz jedva je uz sva svoja lutanja stigao imati samo šesnaestero djece; deset djevojčica i šest dječaka. Jedan od njih bio je i prirodoslovac Miroslav, koji je nastavio očevim putem. Kad smo predahnuli, odlučujemo se za uspon na vrh Bijelih stijena. Imamo dvije ili čak tri mogućnosti kako stići do vrha. Odabrali smo nešto teži ali zato najljepši pravac. Uspinjemo se stijenama, smjer je na pojedinim mjestima osiguran čeličnim sajlama i klinovima. Nije li to ljudsko zadiranje u strogi rezervat? Da, bilo bi kad ovi klinovi i sajle ne bi bili postavljeni puno prije proglašenja područja strogim rezervatom. Pužemo, hodamo i penjemo se uskim otvorima među stiješnjenim stijenama, promatramo Prste, skupinu vapnenačkih stijena koju tvori pet visokih kukova. Nastavljamo prolazom Slonova brada i evo nas na vrhu. Trebalo nam je pola sata. S visine od 1335 m lijep je pogled na Bjelolasicu i stijene svih oblika i čudesne građe.

Gore je i planinarski žig. Golica nas Klanac kostura i Mjesečeva glava, ali nije nam usput. Neka, bit će drugi puta. Veselimo se visokim okomitim stijenama bjeljim od snijega. Štrče pedesetak metara, ispod zjape ponikve i ponori. Svojom atraktivnošću mame nas Ljuske. Taj je splet skoro za sve pa tako i za nas danas ostao neprohodan. Nije još sve ni istraženo, to je carstvo labirinta, šume, krša i provalija s vječitim snijegom. Svuda uokolo iskonska romantika i divlja prašuma. Vraćamo se uz tornjeve, kupole, isklesane figure, ravne stolove i opasne šiljke. Sjeverno od vrha je nevjerojatna Slonovska vrtača. U očima nam ostalo more, Lika s Velebitom i zeleni Gorski kotar. Oduševljavaju nas uski prolazi, skriveni prostori, šumarci, trava, provalije i snježne ponikve. Uistinu je lako zalutati. Upili smo pretplaninsku šumu bukve i jele, nagledali se vitkih smreka i gorskog javora i opijeni svime vratili se do planinarskog doma. Čuvara prirode više nije bilo, već su imali novi iskorak prema Samarskim stijenama.

Noć smo proveli u zdravom snu, a ujutro jako rano odosmo za Samarske stijene. Bijele i Samarske stijene bilo bi najatraktivnije spojiti „osmicom“, smjer koji je postavilo HPD Bijele stijene iz Mrkoplja. Ali, to se ne prolazi niti sam, niti ako ti je prvi puta. Za taj smjer treba vam iskusan planinar i vodič. Ako ste se tu izgubili, možda nikada nećete biti pronađeni, toliko je to još divlje i neistraženo. Sinoć nas je domar upoznao da je na poticaj Ivana Krajača, predsjednika HPS (Hrvatski planinarski savez), 1928. godine izgrađena Hirčeva kuća, da je porušena u II. Svj. ratu i ponovno podignuta 1968. g. A godine 1974. otvoren je Vihoraški put koji povezuje Bijele i Samarske stijene. Njime mi hodamo. Mnogi taj put uz Premužićevu stazu na Velebitu smatraju najljepšom planinarskom stazom, ali ovaj i zasigurno najzahtjevnijom. Hodamo sve do općepoznatog „13. kilometra“ na Begovoj stazi. Već smo duže od četiri sata u kretanju. Još će nam do Ratkovog skloništa trebati oko sat vremena. Tko li je samo prvi uspio pronaći put kroz ovo neprohodno prostranstvo? Bijele i Samarske stijene međusobno su udaljene samo dva kilometra, ali predstavljaju dvije zasebne planinske skupine. Dijeli ih Crna draga, skoro nemoguće teško prohodna udolina. Tu ne vrijedi kilometre i udaljenosti pretvarati u vrijeme i sate. Ovdje ponegdje za prijeći 100 m treba i do pola sata. Stazice se uspinju vrletima i silaze istima, put obilazi zasnježene vrtače, priječe nam se jele, smreke, bukve, javor, bor i klekovina. Iza svake stijene može naići medvjed koji slobodno luta, siguran u svoj teren. Dodirujemo likovac i skupinu kranjskih ljiljana, na nekoliko mjesta zapažamo čuperak runolista. Dragutin Hirtz je 1899. g. vođen lugarom Jakobom Mihelčićem stigao do vrha Bijelih stijena, a prvi poznati uspon na Samarske stijene uz pomoć lugara Ivana Karlovića, izveo je 1912. g. Ivan Krajač. Krajačev je život skončan 1945. g. negdje oko Maribora na križnom putu za Bleiburg. Ta su dva lugara iz Begovog Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj, otkrili put u Bijele i Samarske stijene. Slijedili su trag medvjeda koji ih je vodio kroz, kako se dotad mislilo, nemoguće i za prolaz neprohodno područje. Medvjedu ostaje vječna zasluga za to. 

Poodmakla jesen je divna, vazdazeleno raslinje, rascvjetano bilje, lišće usplamtjelih boja, bjelina stijena i život u njima. I eto nas do Ratkovog skloništa. U sjevernom smo dijelu Samarskih stijena. Ispod ogromne stijene Šerpas uvuklo se jedino uporište za obilazak rezervata. Sad smo 1200 m nad morem. Sklonište nosi ime po Ratku Čapeku,  kojeg su Alpe zauvijek prigrlile i kojima je prerano podario život. O skloništu brine HPD Velebit iz Zagreba. Svo ovo područje nema ni jedan površinski izvor vode, svu kišnicu proguta kamen. Voda se skuplja u poveću cisternu. Na redu je duži predah. Vadimo iz naprtnjača suhi obrok. Od Bijelih stijena do Ratkovog skloništa trebalo nam je pet napornih sati. Vrijeme nam je oba dana idealno. Nismo sustali jer ovo što viđamo putem, vrijedi svakog koraka. Od skloništa se uspinjemo prema Dvorcu. Gledamo gomilu šiljatih oblika kako se izdižu poput kula na dvorcu. Preko lijepe doline počinjemo kraći uspon i na vrhu smo južne skupine stijena. Divimo se Velebitu, Risnjaku, slovenskom Snježniku i Krku. Uokolo je pravi botanički raj, biljke koriste svaku pa i najmanju pukotinu. Svuda škrape, zavjese i raspucalo kamenje obgrljeno korijenjem smreka i jela. Na vrhu Samarskih stijena (1302 m) vidik nije osobit. Pogled nam zaklanja šumski pokrov i neravan teren. Tu i tamo izviruju kamene glave i bijeli kukovi. Smreka raste visoko, visoko a borovica polegla po stijenama. Poželjeli smo do Amfiteatra jer je to pravo čudo prirode. Okruženi smo slikovitim tornjevima i izbrazdanim stijenama. Južnije od Amfiteatra je Medvjeđa dolina s mnoštvom špiljica i pećinica. Uz poveću špilju je usamljena kamena skulptura od vapnenca nalik na egipatsku sfingu. Posvuda visoke jele i smreke. Drveće raste u svim zamislivim položajima. Teren je krševit s vrtačama i razbacanim kamenim blokovima. Uokolo je nekoliko špilja, a na zapadnoj strani vrtače uski prolaz na kojeg je nalegla velika stijena i napravila most. Čvrsto se drži alpska pavitina, pakujac, bijeli pelin i trava iva. Ugodno i opojno miriše. Ovamo sjekira i pila nikada nisu doprle. Teško je samom sebi objasniti što se to dogodilo u velikom kanjonu i kako su se mogle posložiti ovakve stijene i prolazi između njih?

Spuštamo se natrag do Begove staze. Trebalo nam je ukupno 10 sati hoda dok smo opet sjeli u automobil i odvezli se Rudolfinom do Ogulina pa Jozefinom za Karlovac. Mrak nas je već davno uhvatio, ali mi smo zauvijek ponijeli svjetlost koju su nam podarile Bijele i Samarske stijene.                                               
U Karlovcu, prosinac 2018. godine  
Josip Šut
Foto: Ratomir Draganjac, Jadranko Jagodić i Josip Šut

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.