Karlovačke sličice
"Kula"
Piše Darko Lisac
21. 6. 1991.
Bio sam sav od ljeta.
Sjedio sam na ogradi petice, dolazila je zora, a ja sam gledao u svoju staru kuću, u prozore iza kojih sam živio jednom davno. Ili ne tako davno, ali bilo je to ljeto odrastanja i sve iza njega činilo se kao u prapovijesti.
Bila je ona savršena tišina i uzeo sam ispražnjenu vrećicu čipsa, napuhao je i udario, tako da je zvuk otputovao daleko, sve do slapa, Stare Korane, drvenog mosta...
Nisam mogao dočekati da vidim i osjetim sve što će ovo ljeto donijeti.
I bio sam onako slatko nervozan.
28. 6. 1991.
Bila sam onako slatko nervozna.
Sjedili smo na kuli, a negdje daleko, na crkvi je tri puta lupilo malo zvono i nisam znala da li je petnaest do dva ili petnest do tri.
Iz mraka su dolazili glasovi i nekako sam znala da su to oni, da se vraćaju s cugom i da će ubrzo biti ovdje.
Nisam željela gledati u tebe, ali nisam više mogla biti nepomična i glumila sam da se namještam, samo da se na par sekundi mazimo, makar leđima, makar vratom.
Mrzila sam što će doći, mrzila sam što nećemo biti sami. Mrzila sam nju što plače zbog tebe, mrzila sam njega što me voli.
Mrzila sam taj petak navečer.
6. 9. 1991.
Mrzio sam taj petak navečer.
Nikada nije onakav kakvog zamišljam od onog trenutka kada izađem iz Gimnazije u još uvijek zelenu ulicu, osjetim želju da potrčim, vičem, plešem, smijem se.
I ipak idem polako, da vidim sve, da pričam, dogovaram se, gledam djevojke, osluškujem muziku iza poluotvorenih prozora, gledam u crveno nebo nad zelenim neboderom, vlak u prolasku za Rijeku, odsjaj zalaska sunca na krovovima automobila.
I kad dođem kući, otvaram prozore u sobi, bacam ruksak, sobu preplavljuju mirisi, boje i zvukovi grada i očekujem tako puno.
A nikada ne dobijem sve.
14. 9. 1991.
Ne, nikada ne dobijem sve.
Iza tebe je slap, žut od reflektora, iza tebe je kafeterija, smeđa od drva, iza tebe je Foginovo, crno od mraka. Na licu nemaš tragova.
Čudno, ali kada je Korejac rekao da ste se potukli odmah sam pomislila kako su vas istukli, kako ćeš biti krvav, ili tako nešto.
Gledam te u oči, pričam neke gluposti, izazivam te da me zezaš, samo da te, kao u šali, udarim po ramenu ili leđima.
Želim te poljubiti, želim te zagrliti.
U zraku je jesen.
4. 10. 1991.
U zraku je jesen.
I nije kao druge, iako znam da će od sada do kraja svijeta sve biti ovakve.
Kasno je, više se ne puca, ali već se čini kao da je rat trajao oduvijek.
U mraku blješte vreće pijeska na bunkerima, iza njih je rijeka, kao neki drugi život, neki drugi svijet.
Kad otvorim limenku piva pritisak se oslobađa i pjena mi se preljeva preko ruku i pada dolje na starke, na ploču izrovanu gelerima.
Ako pitaš jesam li mislio na tebe – nisam.
Ako ne pitaš – onda jesam.
Kako bilo, samo sam hodao. Ništa drugo nije mi preostalo.
Gledao sam u pod, da ne vidim svijet koji više nije nalikovao na sebe.
Gledala sam u pod, da ne vidim svijet koji više nije nalikovao na sebe.
Gledala sam u pod i starke koje su podrhtavale od brujanja autobusa.
Ako pitaš jesam li mislila na tebe – jesam.
Ako ne pitaš – onda nisam.
Kako bilo, samo sam gledala u taj pod. Ništa drugo mi nije preostalo.
Baš ništa.
