Kip “Flore” između kina Edison i Zorin doma

Prvi zadaci „Društva za poljepšavanje grada Karlovca“ osnovanog u ljeto 1886. g.,  bili su usmjereni na uređenje i ukrašavanje već postojećeg karlovačkog šetališta, koje je u to vrijeme bilo „bez pomladka drveća, bez svake njege, ljeti puno pijeska i praha, zimi pogibeljno radi poledice, s nekoliko klupa i grbavih svjetiljaka.“

Osnovu za uređenje šetališta izradio je poznati mjernik Ante Čop. Počelo se s pomlađivanjem drvoreda, sadnjom cvijeća, postavljanjem klupa i uređenjem „ronda“ – središnjeg mjesta šetališta, gdje je vojna glazba dvaput tjedno izvodila svoje koncerte.

A onda su aktivni odbornici „Društva za poljepšavanje grada Karlovca“ počeli razmišljati o dodatnom ukrašavanju promenade. Pala im je na pamet ideja o ukrasnom kipu, „nekakvoj statueti“, pa se „Društvo“ obratilo gradskom poglavarstvu.

Međutim grad nije imao dovoljno novca za skuplju skulpturu. Stoga su se Karlovčani morali zadovoljiti jeftinim proizvodom od pečene gline bečkog građevinskog poduzeća „Wienerberger“, koje je srpnju 1887. uz cijenu od 70 for isporučilo „Društvu za poljepšavanje grada Karlovca“ kip božice cvijeća „Flore“ ili „Cvjetane“, kako su ga neki suvremenici radije nazivali.

Bez velike pompe Flora je postavljena u sredinu ronda, podija  muzičkog života grada, u blizini još drvenog „Pjevačkog hrama“ Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“.  Suvremenija i zidana zgrada  „Zorin – doma“ bila je  tek zasnovana  na papiru.

Flora je isporučena u prirodnoj izradi, pa je kip svojom rukom i  uljenom bojom oličio karlovački  ličilac  Faczi. Za taj posao Faczi je trebao dobiti 5 for i 50 novčića, ali je novac velikodušno dao u korist društva, zbog čega je imenovan podupirajućim članom.

U želji da se Flora vidi i noću „Društvo za poljepšavanje grada Karlovca“ odlučilo je postaviti petrolejsku svjetiljku iz vlastitih sredstava, a karlovački poduzetnik i prijevoznik Josip Belli obvezao se da će snositi  troškove za gorivo. Grad je u to vrijeme osvijetljen petrolejskim svjetiljkama, a gradsko poglavarstvo je svake godine raspisivalo natječaj  za nabavu petroleja, kao i za čišćenje i svakodnevno paljenje uličnih svjetiljki. Te godine brigu o gradskoj uličnoj rasvjeti vodio je trgovac Hochsinger. Pošto navedena svjetiljka nije bila u gradskom proračunu rasvjete, troškove njenog gorenja i paljenja moralo je snositi „Društvo za poljepšavanje grada Karlovca“.

Engelbert Hajek koji je 1. lipnja 1894. stupio u službu za gradskog vrtlara,  izradio je na šetalištu pred kipom Flore „vrlo liepi sag od cvijeća, a pred „Zorin – domom“ košaru cvijeća za nasade. Hajekov uradak je  upravo umjetnički izradjen, a cijeli prostor ispred „Zorin – doma“ uredit će poput kakova parka.“ („Svjetlo“ 28. listopada 1894.)

Kad su Karlovčani odlučili spomenikom Ive Rendića odužiti se povjesničaru Radoslavu Lopašiću, Flora je, nakon četrnaest godina s ronda preseljena ispred desnog krila tada novo izgrađenog „Zorin – doma“, da bi tamo krasila mali ružičnjak, tzv. „gajbicu“ gradskog vrtlara Josipa Koprive. 

Na Florinom mjestu iskopani su temelji na kojima je 14. VII 1901. otkriven spomenik povjesničaru Lopašiću.

U svojoj knjižici „Kroz grbave ulice“ Stanko Tomašić piše: „Ne znam ali kad god prolazim pokraj  njega ja svagda podignem sve i nehotice oči k njemu i gledam ga nekim poštovanjem, nekom spontano sinovskom odanošću kao i da nije kamen, već uistinu živi starac, koji je pobijedio smrt i stao ovdje, da bude vječni simbol svojeg rodnog grada. I čini mi se: u onim oštrim crtama nepomične glave ispisana je sva kronika ovih bedema, šanceva i grbave kaldrme (…)“.

Na  svom novom mjestu Flora je bila još punih 50 godina, pišu uglavnom svi izvori. Nigdje ne nalazim  točnu godinu, ali računam do 1951.!

A onda se jadnica bez jedne ruke, radi dotrajalosti počela osipavati i rušiti. Jednog  dana ranojutarnji rijetki prolaznici, što su prelazeći šetalište sebi kratili put žureći na posao,  ugledali  prazno postolje i Floru obješenu žicom o granu  obližnje breze. Bilo je to djelo nestašnih mladića omamljenih alkoholom.

Flora je potom neprimjetno nestala u hrpi  glinenih krhotina na smetlištu  gradskog vrtlara.

Nakon skoro jednog ljudskog vijeka, Lopašićev spomenik  krenuo je 1955. g. stopama Flore, na njezino mjesto pokraj Zorin – doma, „ustuknuvši“ pred novim reprezentativnim spomenikom palim borcima i žrtvama fašizma akademskog kipara Vanje Radauša,  postavljenom 1955. g. nasuprot preko šanca, na Banskom bastionu.

(Ivo Ott, Bilješke uz početak djelovanja „Društva za poljepšavanje grada“, „Svjetlo“ 1967.) 
Priredila Biserka Fabac

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.