Izgradnja uglovnice Zajčeva/Lisinskog 1929. -

Na fotografijama vidimo izgradnju uglovnice Vatroslava Lisinskog 2 – Zajčeva 8, koju je za svoje namještenike 1929. – 30. – te podigla karlovačka „Munjara“ (Elektra). 
Jedan od stanara bio je najistaknutiji član Hrvatskog sokola, hrvatski nacionalist i knjigovođa gradske munjare Vladimir Bogović (1896. – 1933.). Rođen je u kući Banija 104, novi broj Obala Trnskog 2., u kojoj je 1833. godine bila postaja kočije, „dostavnika“, koja je dva puta tjedno prometovala odavde do Jelačićevog trga u Zagrebu. O postaji i kočiji u svojoj „Autobiografiji“ piše Mijo Krešić. 
Kako se režim odnosio prema hrvatskim nacionalistima i istaknutom članu Hrvatskog sokola pokazuje nam članak u „Hrvatskoj slobodi“ 30. lipnja 1922.: „Učitelj Hrvatskog Sokola g. Vladimir Bogović, je na nalog Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, 27. lipnja navedene godine dobio famozno rješenje od ravnateljstva kraljevske velike realne gimnazije u Karlovcu (broj 283 / 1922.) kojim ga potpisano ravnateljstvo (g. Hugo Sedlaček v. r.) „odrješuje od daljeg službovanja u navedenom zavodu sa danom 30. juna 1922.“ 
Od čega je narednih godina živjela obitelj Bogović može se saznati iz „Karlovačkog glasnika“ 10. III. 1933. u kojem Bogovićeva udovica Zora r. Pfeffer izjavljuje da je njezin pokojni suprug Vladimir Bogović kratko prije smrti nabavio svu potrebnu manufakturnu robu kod firme „Narodni Magacin“ d. d. – sveopćeg tekstilnog poduzeća Beograd – Zagreb – Ljubljana. Kako je navedena firma svojim mušterijama davala kao bonifikaciju osiguranje za slučaj smrti (na kupovni iznos), ona ovom prilikom „dragovoljno potvrđuje“ da joj je iznos „najkulantnije isplaćen“. 
Vladimir Bogović je 10. 02. 1933. godine pod zagonetnim okolnostima izgubio život ispred „munjarine zgrade“. 
Navodno se toga dana pred svojim stanom sukobio sa jugoslavenskim oficirom i odvjetnikom Nikolom Badovincem, istaknutim režimskim političarom. Nakon kraćeg verbalnog sukoba Bogović je smrtno ranjen. Bio je to jedan od najdramatičnijih događaja u Karlovcu u razdoblju od 1918. – 1939. Režimski listovi su pisali da je Bogović počinio samoubojstvo. („Stari Karlovac ulice kuće ljudi“, R. Radovinović) 
Karlovac je od proglašenja diktature 6. I. 1929. do 1941. godine bio siromašan političkim listovima. 
U to su vrijeme zakonom za „krivična dela učinjena štampom“ odgovarali „zajedno: pisac, urednik, izdavač, štampar i rasturač.“ Nakon 1934. godine obnovom političkog života u novinstvu se nije mnogo toga promijenilo. Jedino jasno politički opredijeljeno društveno glasilo u Karlovcu bio je Sokolski vjesnik (karlovačka knjižnica ga ne posjeduje), ostale novine bile su kulturno – prosvjetni tjednici: Karlovačke novine, Karlovačke novosti i Karlovački novi list, a održale su se od studenog 1931. do osmog broja 1932. g. Ilustrirani karlovački tjednik izlazio je u Zagrebu od 1931., ali već 1932. izostaju karlovačke stranice, a time i karlovačko tržište. 
„Karlovački glasnik“ iz tog vremena, vlasništvo izdavača i odgovornog urednika Dragutina Fogine, nije komentirao uzrok smrti Vladimira Bogovića, nego je 17. veljače 1933. u rubrici „Domaće vijesti“ u jednoj rečenici objavio da je „pogreb Vladimira Bogovića obavljen 14. ovog mjeseca na rimo – katoličkom groblju na Dubovcu.“ Iza Bogovića ostala je supruga Zora r. Pfeffer i troje nejake djece. 
U Državnom arhivu grada Karlovca nisam našla dokumente iz godine izgradnje uglovnice, nego kasniju, iz godine 1955. kad Kućni savjet zgrade Lisinskog 2 moli Stambenu upravu Karlovca dozvolu za adaptaciju i nadogradnju stambenog prostora. U molbi se spominju imena stanara: Jakovljević Bižić, Drobac, Bagar, Brozović. Odjel za komunalne poslove je u veljači 1956. godine odobrio navedenu adaptaciju i napomenuo da je potkrovlje kuće i terase po specijalnoj komisiji predviđeno za nadogradnju. 
Desno od gradilišta vidi se secesijska kuća Matije Sladovića ml. izgrađena 1907. prema projektu Vjekoslava Bastla. „Hrvatska sloboda“ je objavila da je u Karlovcu 15. rujna 1923. u 49. – toj godini života umro Matija pl. Sladović vlastelin u Modrušpotoku kraj Karlovca. Ostavio je iza sebe četiri djevojčice, a oplakuju ga brat Tadija – vlastelin u Novigradu i tri sestre.
Prema knjizi R. Radovinovića „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“ kuću su 1926. godine kupili Jozefina i Pavao Hoffman. 
Kuća bračnog para Hoffman je do izgradnje „munjarine“ uglovnice 1929. – te bila samostojeća u ulici. Zatim je do nje 1936. – 1937. god. izgrađena kuća Boška Vukovića, pa uglovnica sa Tyršovom (Ulicom kralja Tomislava) u vlasništvu Držić Franje 1938. i 1939. kuća Dr. Bože Huzjaka. (Biserka Fabac)

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.