U siječnju 1884, umro je „vrlo uvaženi vojvoda vatrogasnog društva i najveći karlovački graditelj Ernest Mühlbauer“, glavni čovjek kod rušenja gradskih vrata i mostova, pa „Svjetlo“ 18. svibnja iste godine piše: „Nasljednik pokojnog Mühlbauera, poduzetnik Krall promašio je najljepše vrieme za izvedenje svoje zadaće, te je započeo u najnestalnije travanjsko vrijeme , valjda je po svoj prilici prije dok je liepo vrieme trajalo drugim privatnim poslom silno zabavljen bio. Akoprem je u nacrtu kod Mühlbauera, ustanovljeno bilo da se pokrajnji putevi za pješake imadu kamenom ili opekom providiti, to će kako se govori, g. Krall te puteve jednostavno poznatim žutim pijeskom nasipati, da budemo mi tako dobri, isti našimi nogami izjednačiti a prašinu i nadalje udisati. Ta promjena nacrta protivi se ne samo boljem nazoru o poljepšavanju, već se je nadati svake godine popravljanju, što uslied taraca nikako nije moguće. Nepojmivo nam je, zašto da se kamen, koji je sada pri ruci, neupotrebi odmah za koristnu svrhu, i to tim više što će se kašnje, kad ga bude trebalo, na prijašnje mjesto natrag voziti morati?! Što će svakako s troškom skopčano biti. Odstranjenje pločnika i izvadjenog kamena pri riečkih vratih, pa mjesto istog nasipavanje žutim pijeskom, ne može se nikako smatrati tehničkim i ukusnim napretkom, jer pijesak može ovdje samo kao nuždno sredstvo provizornog obstanka služiti, koji se najposlije pločnikom zamijeniti mora.“ Ulica je bila najprije grubo popločena, a prvi asfalt u Karlovcu položen je 1892., ali samo po nogostupu, najprije od Velike kavane do kuće Lach. Sredina ulice bila je ispunjena žutim pijeskom, što vidimo na razglednici. Kraj mukama s prašinom i blatom došao je 1933, kad je Radićeva postala prva asfaltirana ulica u Karlovcu. Kuću Lach i Berger smo opisali ranije. Nastavljamo s lijevom stranom ulice, s Radićevom 1 – nekadašnjom gostionicom „Putnik“. „Putnik“ se ubraja među najstarije gostionice u gradu. Prema popisu kuća u tvrđavi 1770. godine upisana je kao „gostiona udovice Klančeri.“ (Otprilike u isto vrijeme 1779. godine postojala je gostionica „K sidru“ u Haulikovoj, koja 1891. postaje vlasništvo hoteliera Ljudevita Schroifa). Na baroknom portalu (danas Radićeve 1) koji pripada kompleksu zgrade, ali u Tijesnoj ulici, upisana je godina 1789. Dvorišno pročelje ima drveni trijem nad kojim je ganjčec što je najstariji element arhitekture i građevinsko izvorno nasljeđe karlovačkih obrtničkih kuća. R. Radovinović u svojoj knjizi „Stari Karlovac…“piše da su stariji Karlovčani, čuli iz priča svojih djedova, za pivanu Hermana Hampla, koja se na prijelazu stoljeća nalazila u ovoj kući. U „Svjetlu“ 17. ožujka 1889. stoji oglas: „Vika nepomaže, čini dokazuju. U posliednje vrieme oglašeno je od više strana tako zvano Kaiser i König – pivo, Königs pivo ne obstoji! Time ponukan častim se javiti p.n. obćinstvu i pivopijcem, da se jedino kod mene toči sveopće obljubljeno Steinfeldsko ožujsko pivo iz pivare braće Reinigshaus u Gracu. Odričući se svake posebne reklame, oslanjam se na sud gospode mojih gostova, te molim i za daljnji mnogobrojni posjet uz obećanje da ću se trsiti svako povjerenje podpuno i opravdati. Velepočitanjem Herman Hampl, gostioničar u Steinfeldskoj pivani. Prema popisu iz 1902. kuća u Rakovačkoj broj 3 u vlasništvu je Antonije Kučera r. Stanišić. U Državnom arhivu grada Karlovca spis 11163 / 1917 od 22 / 9 1917. kaže: „Uslijed prijave Gradskom gradjevinskom odsjeku da se u kući br. 3 Rakovačka ulica, vlačništvo Antonije Kučera nalazi trošan i životu pogibeljan dimnjak, obnalazi gradsko poglavarstvo odrediti slijedeće: nalaže se gdji. Antoniji Kučera kao vlastnici gore spomenute kuće da imade pod prijetnjom globe od 200 kruna i zatvorenje gostioničarskih prostorija, smjesta trošni dimnjak nalazeći se na dvorištnoj strani kuće porušiti dati, te novi dimnjak načiniti dati, ujedno imade ostale dimnjake nalazeće se na kući po stručnjaku pregledati i urediti dati.“ Hamplovi vode pivanu do 1910. godine, a poslije njih vlasnik postaje Hanžek. Potom Jovo Škundrić gostionu preuređuje u „Svratište“. Od 1931. godine u kući je „Svratište i gostiona“ Janka Badovinca. Nakon II. svjetskog rata postaje popularna gostionica „Putnik“, petkom do podneva prepuna gostiju sa obližnjeg Jelačić placa. Kad je 1971. godine trgovanje preseljeno u Novi centar, Jelačić plac gubi svoju svrhu – biti trgom , počelo je sporo ali sigurno umiranje ovog dijela grada, pa tako, malo po malo i gostionice „Putnik“. U novije vrijeme na pročelju zgrade stoji crnom kredom ispisan grafit nepoznatog autora: „Vratite Putnik Seljačine“. Na „Putnik“ se nastavlja jednokatnica Radićeva 3 koju je 1870. – ih izgradio otac Janka Modrušana. Njegova kćer Ema udala se za trgovca i dobrotvora Petra Lukšića ml. (1836. – 1910.). Kuća, danas uglovnica Radićeva 3 – Banjavčićeva 7, bila je Emin miraz ali je od kraja 19.st. poznata kao „Lukšićeva“. Petar je 1856.g. preuzeo od oca najstariju i najpoznatiju trgovinu u Rakovačkoj ulici (broj 11). Sa Svjetske izložbe u Parizu 1867. donio je velociped zvan „kostotresec“. Prvi je u Karlovcu nabavio „američki petrolej“ za rasvjetu i prodavao sugrađanima. Petar i Ema imali su troje djece: slikara Hugu, istraživača Napoleona i kćer Eugeniju. Eugenija se udala u obitelj Malbohan, Napoleon je umro od žute groznice s nepunih dvadeset godina razboljevši se u Stanley-jevoj ekspediciji u Kongu. Sin Hugo je u Münchenu pohađao likovnu akademiju, ali se iz materijalnih razloga posvetio trgovini. Kako Karlovac krajem 19.st. više nije bio grad bogatih žitnih trgovaca koji bi mogli satima sjediti pred slikarom portretistom, Hugo je slikao autoportrete i portrete svojih rođaka. Tražio je neobične ljude izražajnih crta lica na kojima je bio ispisan njihov život. Poznat je njegov portret Tone Bedića 1892.g., Pretnerova raznosača oglasa u pohabanom vojničkom kaputu i kapi. Slika je bila izložena u izlogu knjižare Lisandera Reicha, nasuprot stana Huge Lukšića. Mnoge njegove slike su razasute svijetom ili izgubljene. Karlovačka galerija „Vjekoslav Karas“ posjeduje samo tri. Između dva svjetska rata u zgradi je bila smještena Gradska štedionica, zatim trgovine Mataković i Ostarčević, električarska radnja Franje Uršića, brijačnica Ljudevita Hrabrića…. Prema spisu iz Državnog arhiva od 10 / 7. 1920. u kući je držao mesnicu Ivan Luketić, koji navedene godine mijenja izlog i dućanska vrata. Danas je u prizemlju kuće knjižara VBZ. (Biserka Fabac)