Prva školska prostorija Dječačke pučke škole bila je prizemno desno od ulaza u samostan, gdje je kasnije bila drvarnica samostanskih stanara. Škola je u samostanu bila do 1758. dok su je vodili franjevci, a od 1765. godine vode je pijaristi u Velikoj pješačkoj vojarni zvanoj Schulkasärne. Odatle je nakon odlaska pijarista 1783. ponovo preseljena u franjevački samostan. Nadogradnjom samostana 1786. smještena je u nove prostorije na drugom katu. Sredinom 19. st. nalazi se u gradskoj kući kraj rakovačkih vrata, danas Radićeva 30. Nakon 1865. godine na Dječačkoj školi se postepeno ustaljuju svjetovni učitelji i ravnatelji. Prestankom uprave svjetovnog ravnatelja Antuna Kovačića (1865. – 1867.) samo kratko školu je vodio gvardijan franjevačkog samostana Đuro Novak (1867. – 1869.), a od 1870. – ih škola trajno prelazi u ruke svjetovnih učitelja i seli u Školsku ulicu (Prešernovu 17). Tu je bila do 1874. kad se u zgradu smješta Niža i Viša djevojačka škola, a dječačka se seli u Oružničku 6 (danas Frankopanska 2). Ravnatelj postaje Vinko Blažeković koji ju vodi skoro 20. g. Od njega ravnateljstvo koje traje i u vrijeme Prvog svjetskog rata preuzima Josip Schneider.
Učitelji na Dječačkoj školi bili su mahom istaknuti prosvjetni radnici: Antun Kovačić, Vinko Blažeković, Janko Tomić, Ljudevit Tomšić, Andrija Hajdenak, Antun Suppan – učitelj crtanja, Vinko Knapp – učitelj pjevanja.
Poznati učitelj na Dječačkoj školi bio je Đuro Bach, od 1875. do svoje smrti 1907., vrlo aktivan u muzičkom i društveno – političkom životu grada. Sa banijanske škole premješten je u grad 1894. i tu radi do 1902. Stjepan Širola – učitelj, pisac dječjih priča, prevodilac, publicista, organizator učeničkih priredaba i školskih proslava, urednik pedagoških i omladinskih listova („Škola“, „Ljiljan“ ) društveni i javni radnik.
Godine 1884. na dječačkoj školi počinju raditi učiteljice Ana Orešković i Jelka Pacel, a škola se ponovno seli u franjevački samostan, ali ovaj puta u prostorije gimnazije na II. katu. Gimnazija se preselila u novu zgradu na Rakovac. Pitanje rada učiteljica na dječačkoj školi bit će regulirano zakonom tek 1888. g., i to tako da učiteljice mogu voditi samo I. i II. razred, dakle niže razrede osnovnih škola, čime se ne priznaje ravnopravnost učitelja i učiteljica. O preseljenju škole u franjevački samostan piše Spomenica franjevačkog samostana na str. 313: „Dne 13. listopada zaključio je ovogradski uži odbor na sjednici svojoj da se otvore u I. i II. razred paralelke pučke dječačake škole, a pošto ne bi za nje mjesta u bivšoj zgradi dječačke škole (Oružničkoj 6 op. B. F.), smještena je ista u drugi sprat franjevaca 15. listopada 1884. No ni to nije bilo sretno rješenje, pa u Izvještaju šk. god. 1889. / 90. piše: „Tuj ( u franjevačkom samostanu) imade 4 školske sobe, jednu sobicu za podučavanje učenika grčko – iztočne vjere i jedna za školsku knjižnicu…jedna za ravnateljevu pisarnu…Prema tomu mora se iskreno reći da školske prostorije dotiču samo za nuždu. Godišnje izvješće Obće pučke dječačke škole u Karlovcu šk. g. 1889. / 90. kaže: „Ova konstatacija je opetovani poticaj da bi se jedared mnogi liepi zaključci o gradnji ovogradskih pučkih škola stvoreni na sjednicah slavnog zastupstva do svog oživotvorenja priveli.“
Kada je 1893. godine izgrađena djevojačka škola na „konjskom placu“, preseljena je dječačka škola iz samostana ponovo u bivšu zgradu djevojačke škole u Školskoj ulici. Time je definitivno prekinuta veza između škole i franjevačkog samostana. O tome piše franjevačka Spomenica: „ Ove godine (1893.) zbila se velika promjena u samostanu. Pošto je bila ove godine dograđena nova djevojačka škola na Senjskoj cesti i 4. oktobra svečano po dubovačkom župniku Vjekoslavu Hegediću blagoslovljena - izselili se 11. i 12. listopada iz drugog kata u samostanu dječačaka pučka škola u ispražnjenu staru djevojačku školu kraj vojničke bolnice u Školskoj ulici, te je tako samostan izgubio svaki trag školstva.“ O tome piše i „Svjetlo“ od broja 24 – 34 1885. g. Gradsko poglavarstvo je godine 1895. ostvarilo svoja dugogodišnja obećanja i sagradilo dječačku školu u ondašnjoj Jelačićevoj bašti. Nova školska zgrada je za ono vrijeme bila vrlo moderna i usklađena sa svim pedagoško – higijenskim zahtjevima. Predana je na korištenje 1896. O čemu iscrpno piše Spomenica Obće pučke dječačke škole koja se čuva u današnjoj OŠ „Dragojla Jarnević“ u Karlovcu. Iz školskih godišnjih izvještaja može se saznati da je školska zgrada imala 14 učionica, knjižnicu, dvije zbirke, zbornicu i ravnateljsku pisarnicu. To obilje prostora bilo je do tada neviđena raskoš u Karlovcu. Dalje piše u izvještaju da je namještaj „moderan i skroz nov“ i da uz školu postoji i školski vrt koji mjeri 3 , 64 ara, a njime upravlja vrtlar Englbert Hajek.
Školske godine 1897. / 98. Učenici karlovačke dječačake škole bili su poznati muzičari: Božidar Širola, Milan Deutscher i kompozitor Rudolf Taclik. Od 1913. / 1914. u I. razredu osnovne škole bili su dobro poznati kasniji profesori Ivan Albin Del Toso i Alfred Kurelac.
Početkom šk. godine 1899 / 1900 došao je na školu hrvatski književnik Janko Leskovar i radio do 1906. kad je premješten u Zagreb. „Narodni glas“ 29. ožujka 1906. javlja da je Janko Lekovar, učitelj na ovogradskoj dječačkoj pučkoj školi i poznati hrvatski književnik premješten u Zagreb na pučku školu u Krajiškoj ulici. Za vrijeme 6 godišnjeg boravka u našem gradu stekao je sveopće poštovanje u svim gradjanskim krugovima. Želimo da njegov boravak u našem kulturnom središtu bude od koristi za njegov daljnji književni rad.“
Školske godine 1902 / 1903. premješten je iz škole u Hrnetiću na „Nižu pučku dječačku školu“ Petar Gjurišević, koji će tu raditi i između I. i II. svj. rata, biti neko vrijeme upravitelj škole i gradonačelnik Karlovca od 1925. – 1929.
U godinama prije I. svj. rata dolaze na školu hrvatski književnik Franjo Horvat – Kiš i Danijel Katić (1907.), koji će kao istaknuti pedagog i pisac stručnih radova raditi na školi i između dva rata.
Početkom I. svj. rata školsku zgradu je zaposjela vojska, pa će se škola seliti sve četiri godine iz zgrade u zgradu, tako da će se svladavati krnji nastavni program.
Brigu o školama vodi širi i uži školski odbor, zadržana institucija sve do poslije I. svj. rata. Školske godine 1913. / 1914. redoviti članovi odbora bili su: Gustav Modrušan – gradonačelnik, Dušan Knežević - paroh, Dr. Bernardo Šik – rabin, Josip Schneider – upravitelj škole, Mirko Veslaj – dubovački župnik, Izidor Vinski – gradski fizik. Birani članovi odbora bili su: Kamilo Badovinac – trgovac, Hinko Lesić – župnik u Hrnetiću, Dr. Edmund Lukinić – odvjetnik, Julije Nemec – župnik u Kamenskom, Ljubica Pacel – ravnateljica Niže i Više djevojačke škole, Nikola Šašek – trgovac, Edo Štefan – obrtnik. Bila su to sama ugledna imena ondašnjeg građanskog karlovačkog društva, aktivne ličnosti u javnom i kulturnom životu grada. Iz popisa se vidi koliku je važnost još tada imalo svećenstvo u pitanju odgajanja i obrazovanja djece.
Na Dječačkoj školi završio je prvi i drugi razred godine 1922. – 23 narodni heroj i omladinski rukovodilac Ivo Lola Ribar.
Poznati ravnatelj između dva rata bio je i Dragutin Laškarin, koji će tu funkciju vršiti i za vrijeme II. svj. rata.
Škola je nekoliko puta mijenjala naziv, dok nije šk. g. 1924. / 25. nazvana „Državna dječačka narodna škola“. Nazvali su je „narodnom“ iako tom pojmu nije posve odgovarala. Narodne škole su osim osnovne trebale obuhvaćati i četiri razreda više pučke škole. To još tada s Dječačkom školom nije bio slučaj.
Nastava u školi tekla je normalno sve do okupacije 1941., kad će se u mnogo težem obliku ponoviti situacija iz 1914.
Godine 1959. / 60. škola dobiva naziv OŠ „Dragojla Jarnević“ , a na dan škole koji je svečano proslavljen 8. V 1976. uz prisustvo predstavnika društveno – političkih organizacija, roditelja i učenika otkrivena je pred školskom zgradom bista Dragojle Jarnević, rad Alojzija Starešine. U današnje vrijeme dan škole slavi se 06.05.
(izvor: Marija Vrbetić: „400 godina karlovačkog školstva“ i „Narodni glas“ 1906. g.) Priredila Biserka Fabac