Ulica Vladka Mačeka (predsjednika HSS – a od 1918. – 1941.) na planu iz 1776. godine upisana je kao cesta „prema Ljubljani“ (Nacher Laubach), od 1783. g. označena kao „Put za Rijeku“ (Weg nach Fiume), zatim skoro dva stoljeća nosi naziv „Riječka“ ulica, sve do 1950. – ih kad joj je ime promijenjeno u „Ulicu Nade Dimić“. (R. Radovinović „Stari Karlovac…“) Današnje ime dobila je 1990. - ih.
Sjeverna strana nekadašnje Riječke ulice , koja je prema planu iz 1859. uvrštena u „Šrangu“ (kasnije i desna strana Senjske ceste) počinje stambeno - poslovnom dvokatnicom neobarokne i secesijske dekoracije. Iz Zapisnika sjednice gospodarskog i gradjevnog odbora održane 29 / 8 1907. saznajemo da se graditelj Robert Reiss obratio Gradskom poglavarstvu sa molbom za „podjeljenje gradjevne dozvole za gradnju dvokatne kuće na gradilištu g. Dragutina Becka na riječkoj cesti.“ Nakon što je obavljen očevid na licu mjesta ustanovljeno je da se gradnja protivi regulatornoj osnovi jer između kuće D. Becka i Karlovačke štedionice ne smije ostati neizgrađen prostor, što bi se desilo prema planu molitelja g. Roberta Reissa. Gospodin Reiss je na to izjavio da će izgraditi cijelo krilo od kuće g. Becka do zgrade Karlovačke štedionice ako mu gradska općina proda taj dio zemljišta. Gradsko poglavarstvo je izvijestilo da je k. č. 612 / 2 na kojoj molitelj želi graditi kuću vlasništvo gradske općine i da ta površina iznosi 200 četvornih metara. Nakon što je odbor svestrano pretresao slučaj, predložio je jednoglasno da se molitelju Robertu Reissu dozvoli gradnja dvokatnice uz uvjet da izgradi cijelu frontu od kuće g. Becka do zgrade Karlovačke štedionice, kako je to ustanovljeno regulatornom osnovom grada Karlovca. „K. č. 612 / 2 prodala bi se molitelju uz platež pristojbe 40 kruna po čet. metru, dakle za 8000 kruna.“ Prijedlog je dan na raspravu, g. predsjedavajući gradonačelnik Ivan Banjavčić izjavljuje da je regulatorna osnova iz 1905. manjkava i da bi je trebalo promijeniti. Na to je gradski zastupnik D. Herman izjavio da Karlovačka štedionica nije pristala na to da se molitelju Reissu izda dozvola za izgradnju cijele fronte kako to predlaže Odbor, pa on u ime ravnateljstva Karlovačke štedionice povlači dozvolu izgradnje. Prijedlog odvjetnika Dr. Edmunda Lukinića da se sasluša gradskog inžinira V. Riesznera jer se radi o jednom od najglavnijih mjesta u gradu jednoglasno je prihvaćen. Na skupštini gradskog zastupstva 7. rujna 1907. gradsko poglavarstvo ponovo predlaže raspravu o molbi R. Reissa i ustupanju k. č. 612 / 2 koja je vlasništvo gradske općine. Na to je gradonačelnik Banjavčić pozvao gradskog inžinira V. Riesznera da iznese svoje strukovno mišljenje. Rieszner je u poduljem govoru obrazložio nedostatke sadašnje regulatorne osnove i predlažio ponovno proučavanje i promjenu osnove dozvolom Vlade. Inžinir Rieszner drži da ne bi trebalo dozvoliti gradnju kuće na mjestu gdje bi se trebala otvoriti novo osnovana ulica do željezničkog kolodvora, o kojoj govori Opisni Štatut k Regulatornoj Osnovi odobren 6. svibnja 1906. od Kraljevske Hrv. Slav. Dalm. Zemaljske Vlade: „U svrhu spoja glavnog dijela grada koji leži na desnoj obali Kupe sa onim koji leži na lijevoj obali na kojoj je strani kolodvor, predlaže se u regulatornoj osnovi gradnja novoga mosta preko Kupe kojim će se prelaziti izravno sa Zrinjskog trga novo osnovanom ulicom do kolodvora.“
O gradnji novog mosta preko Kupe piše i „Svjetlo“ još 8. lipnja 1884.: Uzmimo da se novi most ima graditi na mjestu koje bi nekoja gospoda želila, to bi se morala ona ulica sve do kuće baruna Vranicana neizmjernom množinom zemlje nasipati. Obale sa obijuh strana morale bi se obzidati, što na starom mjestu već obstoji. Na lievoj obali morale bi se istom nekoje kuće i zemljišta odkupiti i to za skupi novac; napokon morala bi se sagraditi cesta do kolodvora. Sve to bi silan novac progutalo. Upravo kod Baraka nalazi se već gotovo pristajalište i izkrcalište za promet s parobrodi, što je naša najveća želja. Misli li se možda da bi se premještanjem mosta što se uostalom bez dozvole zemaljske vlade nikako dogoditi nemože, neki pritisak na obćinu Banija učinio, to se je promašio cilj. Upravo time bi Banija još dalje iz naše sfere bila odtisnuta, koja se svoje autonomne uprave podnipošto odrekla nebi.“
Po pitanju kuće Reiss uslijedila je izvanredna skupština gradskog zastupstva 1. listopada 1907. sazvana na prijedlog desetak zastupnika, na kojoj je odvjetnik Dr. Edmund Lukinić obavijestio zastupnike da je gradnja kuće Reiss započeta, da molitelj Reiss gradi samo jedan dio parcele a ne cijelu frontu, i da traži od gradonačelnika razjašnjenje o tom predmetu. Gradonačelnik odgovara da rješenje za izgradnju kuće nije izdano, a predmet same gradnje je IN SUSPENSO, i da će g. Rieszner izvijestiti zastupstvo o promjeni regulatorne osnove. Gradski inžinir Valerijan Rieszner smatra kakao bi osnova kojom se kani kraj kuće g. Dragutina Becka načiniti prolaz k Kupi bila vrlo skupocjena jer bi se morala odkupiti zgrada Karlovačke štedionice i vojnički magazini. On drži da bi se prostor imeđu kuće D. Becka i Karlovačke štedionice trebao izgraditi, a „da se kraj sadanje zgrade štedionice načini put k kolodvoru preko Kupe, s tim da bi se zgrada štedionice trebala regulirati, tako bi se tamo dobio liepi prostor, grad ne bi imao nikakvih troškova, a to bi se lako postiglo zamjenom zemljišta.“ Gradsko zastupstvo je jednoglasnim zaključkom uputilo prijedlog gradjevnog odbora o preinaci regulatorne osnove u Odbor, s tim da se ujedno razmotri izgradnja kuće Petra Bakšića (Riječka 10) i regulacija Zrinskog trga kod kuće Vranyczany, a izgradnja kuće Reiss i dalje ostaje IN SUSPENSO. Uslijedila je još jedna sjednica kombinovanog odbora 8 / 10 1907. na kojoj gradski inžinir Rieszner ponovno predlaže da se pregradnjom kuće Karlovačke štedionice proširi onaj dio Zrinskog trga, pa da se uz štedionicu načini put ka kolodvoru preko Kupe. „Prostor pako izmedju Karlovačke štedionice i kuće Dragutina Becka da se izgradi. Time bi se izbjeglo ogromnom trošku koji bi nastao odkupom vojničkih magazina.“ Nakon glasovanja prijedlog nije prošao, a od većine nije stavljen protuprijedlog, pa je predsjedavajući Dr. Ivan Banjavčić napustio skupštinu a predsjedanje nastavio Dr. Reiner koji je dao na glasovanje dva rješenja: prijedlog V. Riesznera, i prijedlog gradskih zastupnika Kovačića i Vukovića da se nova cesta situira uz kuću D. Becka preko vojničkih magazina koji bi se imali u tu svrhu odkupiti. Večinom glasova prihvaćen je prijedlog inižinira V. Riesznera. To je bila posljednja sjednice gradskog zastupstva po pitanju kuće Reiss – danas Mačekove 2. Kuća je izgrađena kao dvokatnica a između nje i „žitne kuće“ nastao je prolaz s jednim kućnim brojem i imenom trgovca i preteče ilirizma Mije Krešića.
Graditelj Robert Reiss je studirao u Zagrebu, Grazu i Zurichu, umro je u Baden - Badenu 1927. godine u 58. godini života. Tvrtka „Reiss - Colussi“ je izgradila novu vojarnu u Domobranskoj ulici, Dječačku školu (danas OŠ „Dragojla Jarnević“), Višu djevojačku školu (danas OŠ „Braće Seljan“) i još mnoge privatne kuće u gradu.
Nakon što je Kraljevska županijska oblast u Zagrebu na osnovu rješenja kraljevske zemaljske vlade i odjela za unutarnje poslove (broj 19002 od 13 / 4 1907.) dozvolila da se u gradu Karlovcu osnuje nova (četvrta ) ljekarna koja bi se mogla „smjestiti na Zrinski trg počam od kuće broj 7 naprama Senjskoj i Domobranskoj ulici“, nakon rasprave na skupštini gradskog zastupstva u godini 1907. – moj o potrebi otvaranja ljekarne, i dopisa kr. hrv. slavonsko dalm. zem. vlade u Zagrebu (broj 42644 od 26 / 7 1907.) kojim je „podijelila osobno pravo liekarenja za novo se otvoriti imajuću četvrtu javnu liekarnu g. Otonu Oršaniću magistru farmacije u Požegi“, otvorena je četvrta ljekarna u gradu Ota Oršanića pod imenom k „Spasitelju“. Hrvoje Tartalja u knjizi „Karlovac 1579. – 1979.“ piše da je otvorena u kući Riječka 2. On navodi dozvolu za otvaranje koju je dala Kr. županijska oblast u Zagrebu (broj 22445 od 27. VIII 1907.) pa mu je vjerojatno otud poznata adresa Riječka 2. Ali oglas koji sam našla u „Glasonoši“ od 16. veljače 1908. godine kaže daje ljekarna otvorena u zgradi „Grad Rieka“ – danas Mačekova 1.: „Podpisani časti se objaviti slavnom obćinstvu grada Karlovca i okolice da je u sgradi „Grad Rieka“ uredio novu LJEKARNU K „SPASITELJU“ po najnovijim zahtjevima higijene; na skladištu su tu i inozemni specijaliteti, sve vrste kirurških i ortopedskih predmeta i povoja, mineralnih voda i medicinalnih vina, razne vrste toaletnih i medicinskih sapuna (..), veleštovanjem mr. ph. OTO ORŠANIĆ, vlasnik ljekarne k „Spasitelju“.
Godine 1909. u „Narodnom glasu“ od 28. siečnja Oto Oršanić oglašava svoju ljekarnu k „Spasitelju“ samo sa „Riječka cesta“. Mr. ph. Oto Oršanić nije dugo vodio ljekarnu, umro je u studenom 1915. g. Nakon toga Odjel za unutrašnje poslove zahtijeva da se imenuju providnici. Godine 1920. kondiciju u ljekarni počinje mr. ph Juraj Kalrner, zatim do 1926. mr. ph. Nikola Kekić. U vremenu u kojem je udovica Oršanić vodila ljekarnu nastupile su brojne poteškoće, mijenjali su se provizori i suradnici. Ljekarnu 1927. godine preuzima mr. ph Zlata Dvornik rođ. pl. Smogoji. Još u rujnu 1926. u ljekarnu Oršanić kao vježbenik dolazi Marijan Oršanić rođen u prosincu 1906. u Požegi. Feodora Oršanić, udova Ota Oršanića izjavila je da je 1. VII 1936. prestala voditi ljekarnu, pa vlast Banovine Hrvatske svojim dekretom u svibnju 1940. (broj 18875 - X) donosi odluku da se daljnje vođenje povjerava provizoru mr. ph. Marijanu Oršaniću, ali priznaje i Feodori Oršanić pravo vođenja i raspolaganja ljekarnom do preudaje ili smrti.
Nakon dugo listanja i traženja našla u karlovačkom „Narodnom listu“ od 1. ožujka 1940. da se ljekarna k „Spasitelju“ nalazi na adresi Riječka ulica 2.
Feodora Oršanić 13. III 1942. dozvolom vlasti daje ljekarnu u zakup mr. ph. Marijanu Oršaniću (ostaje nejasno da li su u rodbinskoj vezi).
Mr. ph. Marijan Oršanić (1906. – 1964.) ugledni ljekarnik i foto i kino – amater zaslužan je za razvoj tenisa u gradu Karlovcu. U periodu od 1941. – 1945. snimio je nekoliko dokumentarnih filmova o gradu. U njegovu čast održava se teniski turnir „Memorijal Marijan Oršanić".
U prostoru bivše ljekarne kasnije je bila mesnica „Gavrilović“, potom prodavaonica obuće. Danas je poslovni prostor u prizemlju prazan. Pripremila i napisala Biserka Fabac
Snimio: Stjepan Subotičanec