Radićeva ulica

Zanimljiva razglednica iz vremena kad su šančevi bili predgrađe - "POGLED IZ PREGRAĐA" - na današnju Glazbenu školu i Radićevu ulicu.

Između kuća Tijesna 1 i Radićeva 2 nalazila su se „Riječka vrata“ sagrađena početkom 18. st. Bila su izlaz iz tvrđave preko mosta koji se debelim lancima i teškim kamenim kuglama dizao i spuštao preko šanca, povezujući grad sa glavnom cestom Zagreb – Rijeka. Vrata su srušena 1884. za vrijeme gradonačelnika Janka Štancera. Navodno su ti lanci i kugle sačuvani sve do Domovinskog rata 1991. kada im se gubi svaki trag. Tijesna 1 (prva lijevo na slici) klasicistička je građevina s tri pročelja. Današnja zgrada je prema numeracijama kuća iz 1770. godine podignuta na temeljima stare kuće postolara Mike Regeša kbr. 244. Na portalu u Tijesnoj ulici uklesana je godina 1843. i inicijali „HD“ koji se odnose se na onovremenog vlasnika, ljekarnika i književnika Hinka Davilu (1858. - 1925.). Pročelje kuće ukrašeno je simbolima trgovine.n U zgradi je 1884. g. bilo uredništvo „Svjetla“ a glavni urednik bio je analitičan i kritičan kroničar gradskih zbivanja, novinar i publicist Dušan Lopašić. Pravaš po opredijeljenju, sljedbenik Ante Starčevića, pisao je pjesme ,crtice, pripovijetke, romane i nekoliko igrokaza za „karlovačke kazališne dobrovoljce“. Lopašić je zbog svog domoljubnog, i za ono vrijeme smjelog programa, imao problema sa gradskim vlastima. Mijenjao je ime novinama i često objavljivao pod pseudonimom. Koristio je i majčino djevojačko prezime Mišćin. Za vas dragi čitatelji pronašla sam u „Glasonoši“ od 12. veljače 1905. godine tiskovnu parnicu : „Radi prekršaja čl. 9 zakona o porabi tiska obdržavana je 4. o. mj. u 11 sati prije podne razprava proti Dušanu Lopašiću, vlastniku i odgovornom uredniku obustavljenoga „Svjetla“. Razpravu je vodio pristav g. Malvić, a branidbu je preuzeo g. Mane pl. Budisavljević kraljevski javni bilježnik u Karlovcu. „Državno odvjetničtvo tuži vlasnika i urednika „Svjetla“ da se je u svome listu bavio politikom, ma da toga nije u smislu zakona o porabi tiska označio u programu lista, niti je položio propisanu jamčevinu, te traži stoga da se obustavi izdavanje „Svjetla“, a urednik mu kazni. Osuda je proglašena u 5 sati poslije podne, te je urednik Lopašić proglašen krivim i po čl. 9 zakona o porabi tiska osudjen na globu od 20 kruna. Proti osudi najavio je branitelj priziv kako glede izreke o krivnji tako i glede odmjere kazne, dočim se je zastupnik državnog odvjetničtva zadovoljio.“Ovo je samo jedan primjer postupaka koji su se vodili protiv hrabrog i dovitljivog novinara. Obećajem da ću se potruditi oko te parnične trakavice i objaviti još rasprava koje se odnose na Lopašićev novinarski rad. Novinaru Lopašiću je 2002. godine na zgradi Tijesna 1 postavljena spomen ploča u povodu 150. godina rođenja. Na samom početku svoga rada 1886. u zgradi je bila smještena knjižara Jakova Reicha, koju 1888. preuzima njegov brat Lisander Reich. Trgovac Ivan Lach bio je vlasnik kuće nekoliko desetlijeća. Da je ovdje držao svoju trgovinu dokazuje i oglas u „Svjetlu“ 11 prosinca 1884.: „Izvrstan sir od Trapista u Rečici, samo ja prodajem sir na veliko i malo, što ga prave Trapisti. Osim toga preporučam p. n. obćinstvu svaku vrsti prekomorske robe, uz najjeftiniju cienu, kao i pravoga „Malaga vina“, Ivan Lach. Gradsko načelstvo 7. svibnja 1930. obnalazi izdati slijedeću gradjevnu dozvolu: „Ivanu Lachu u Karlovcu dozvoljava se da može i smije na vlastitu pogibao i odgovornost pregraditi jedan dio prizemlja kuće br. 1 u Radićevoj ulici, te udesiti prodavaonu za tvrtku „Bata“uz uvjet da pregradnju izvede točno prema odobrenom nacrtu (nacrt gradjevno poduzetništvo Dvornik i Heksch d. d.). Odluka o uporabnoj dozvoli dobivena 26. kolovoza 1930., a kućni priključak na gradsku kanalizacijsku mrežu 1931. Nekoliko desetaka godina u prizemlju zgrade bila je prodavaonica cipela Bata, koje su bile sinonim za kvalitetu. Ipak bila je to obuća namijenjena širokoj potrošačkoj masi. Zatim je (iskreno ne znam kad) otvorena prodavaonica obuće iz Vukovarske tvornice Borovo, koja je u bivšoj Jugoslaviji proizvodila 23 milijuna pari cipela godišnje, dok je godišnja proizvodnja u novije doba spala na samo 400.000. Kao i mnoga druga poduzeća i ovo prolazi proces restrukturiranja, a prodavaonica u Tijesnoj 1 odolijeva uvozu strane i jeftinije obuće. Desno na slici je uglovnica Radićeva 2 – Cesarčeva izgrađena na parceli na kojoj se 1770. godine nalazila kuća sedlara Ivana Gliera kbr. 247. Prvi upisani vlasnik bio je Petar Resman. (R. Radovinović) „Svjetlo“ 17. siječnja 1884. piše: „kako se javlja iz Beča, umro je ondje nakon dugotrajne bolesti Petar Resman, ugledan gradjan i trgovac karlovački star 74 godine rodom iz Koruške koj je uz brata si pokojnog g. Matiju Resmana dugo vremena bio jedan od najčuvenijih trgovaca u našem gradu.“ Ako je Petar bio prvi upisani vlasnik, onda je kuća građena sigurno prije 1884. godine. „Njezin prvobitni izgled bio je (prema tekstu anonimnog autora) sličan izgledu kuće njegova brata na Strossmayerovom trgu“ (autor misli na vlasnika - Matiju Resmana). Prema „Karlovačkom Leksikonu“ u Rakovačkoj 2 bila je trgovina kolonijalnom robom Mije Krešića. U svojoj „Autobiografiji“ Krešić piše:“ U dogovoru s mojimi dobrimi roditelji odlučih da otvorim posao sa sitnom robom u nutarnjem gradu, kakvog dućana do onda još ne bijaše na trgu i prvoga siječnja god. 1841. čitala se je nova tvrdka s hrvatskim nadpisom, što se je mnogim čudno vidjelo, kad su bili nad drugimi dućani njemački naslovi.“ Nakon smrti Petra Resmana vlasnik kuće postaje trgovac Armin Berger. Zatim 1924. dolazi u vlasništvo Julija i Aleksandra Donata. koji 6. ožujka 1925. „mole izdanje uporabne dozvole za pregradnju izvedenu na kući broj 2 u Rakovačkoj ulici“ (nacrt pregradnje sastavilo gradjevno poduzetništvo inženjeri Dvornik i Heksch). Godine 1933. opet se mijenja vlasnik kuće i trgovine: trgovac Mirko Malović zamjenjuje postojeće prozore novima, iste veličine, i popravlja fasadu. U bivšoj državi bila je tu Tekstilova „Robna kuća“, a u novije vrijeme prodavaonica sportske odjeće i obuće „Benefit“.

„Svjetlo 26. svibnja. 1889. piše: „Proširenje tiesne ulice. Na zgradi kraljevske kotarske oblasti (danas Gradski muzej) demolišu se zidovi u tiesnoj ulici, te će se ta ulica time razširiti za 3 metra. Hvala bogu de se jednoč započelo; tako će nestati one nagrde i onog smrada, od kog trpi cieli okoliš.“ Tu u toj netipičnoj ulici unutar Zvijezde, kojoj nikada  nije promijenjeno  ime, u kući (danas) Tijesna 1 (dućan „Borovo“) rodio se 4.11.1862. jedan od najvećih karlovačkih sinova, Milivoj Šrepel. Podatak o toj adresi navodi profesorica povijesti i povjesničarka Marija Vrbetić u Zborniku Gradskog muzeja iz 1984.: „Kuće  koje bi trebalo označiti spomen pločama“. Informaciju  je uzela iz Knjige rođenih župe sv. Trojice 1862. str. 63 br. 77. Tada je Tijesna 1 nosila broj 10. 
Radovan Radovinović „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“, str.34, piše da je Milivoj Šrepel rođen u kući na mjestu Zimmermanove zgrade – stari broj 11. Tijesna 1 je u 19. st. nosila broj 11 kad je numeracija kuća započinjala na Strossmayerovom trgu. Bilo kako bilo,  broj 10 ili 11 u Tijesnoj ulici, rodna je kuća Milivoja Šrepela.  Otac Milivojev, Krsto, rodio se u Wallersteinu u Bavarskoj i prezivao se Schröppel. Došao je kao dijete u  Karlovac kod ujaka, učitelja glazbe. Odrastao je u Karlovcu, sasvim se pohrvatio, postao je blagajnik karlovačkog gradskog poglavarstva. Oženio je Karlovčanku Ivanu Župčić koja mu je 8. 11. 1862. rodila četvrto dijete Milivoja. Osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije Milivoj je završio u Karlovcu, od petog razreda  nastavio i maturirao  1880. u Zagrebu. Bio je cijelo vrijeme školovanja odličan učenik, uzornog vladanja, cijenjen od školskih drugova i profesora. Davorin Trstenjak, Milivojev prijatelj, kasnije ravnatelj Djevojačke škole, piše u „Savremeniku“ 1906.: „Što Karlovac postoji, valjda nije vidio boljega i većega sina, nego što je Milivoj. Zlatna i plemenita duša, dobrota svoje matere, najmilije njezino dijete, od djetinjstva slab i uvijek dobar i kao kakav ozbiljan čovjek. On kao da nije nikad ni djetetom bio (…). U životu nisam vidio uzornijeg mladića, darovit, vanredno marljiv, solidan, pošten, znanost mu je bila duševna potreba i najveća sreća na ovom svijetu.“ Školski drug J. Pasarić piše u „Pokretu“ br. 9 od 1905. opisujući njegove vrline: „…….Do skrajnosti svjestan živo se zanimao  za sve grane ljudskoga znanja, pomno pratio sve važne pojave, osobito na književnom i umjetničkom polju. Po talentu i znanju prvi nikomu nije dao osjetiti svoju duševnu prevlast, išao na ruku osobito onima koji su radi izgona uslijed političkih demonstracija zapali u bijedu i stradanje. Zanosio se idealima slobode, vrlo rječit agitator među karlovačkom omladinom, zadahnut istinskim slobodoumljem i prosvijetljen svestranom naobrazbom od mladosti prianjao je uz naprednu misao i svim se silama trsio da svjetlo evropske prosvjete obaspe sav hrvatski svijet.“ Milivoj Šrepel poslije mature upisuje filozofski fakultet u Zagrebu (slavistiku, klasičnu i komparativnu filologiju i filozofiju). Diplomirao je 1884. kao profesor latinskog i grčkog jezika, a u studenom iste godine imenovan profesorom zagrebačke gimnazije. Godine 1884. / 85.  upisuje pravo, odlučivši se za odvjetničko zvanje (upravno rimsko pravo kasnije mu je dobro došlo). U to vrijeme ostaje bez roditelja: 1884. umire mu majka a 1885. otac. Još se godine 1882. počeo baviti književnim radom, smatran je jednim od namarljivijih i najsolidnijih stručnjaka iz povijesti književnosti i kritike. Godine 1892. postaje redoviti profesor latinskog jezika na zagrebačkom sveučilištu, a iste se  godine osam mjeseci usavršava u Italiji. Godine 1898. vjenčao se  u Belcu sa Zdenkom Rukavina, kćerkom baruna Juraja Rukavine i s njom imao četvero djece (dvoje je ostalo na životu). Tih je godina na banskoj stolici u Hrvatskoj  bio zloglasni Khuen Hedervary , koji u korist ugarske politike sistematski provodi režim otvorenog i protuzakonitog nasilja, posebno na području školstva. Kad je na filozofskom fakultetu bila ispražnjena katedra za hrvatskosrpski jezik, profesorski zbor predložio je  Šrepela, ali Khuen poznavajući Šrepelov hrvatski patriotizam odbija prijedlog. Isto se dogodilo 1890. / 1900. kad je izabran rektorom zagrebačkog sveučilišta, Hedervary nije htio potvrditi izbor. Šrepelovi znanstveni radovi objavljeni su u Akademijinim edcijama „Radu“ i  „Građi za povijest knjiženvosti Hrvatske“. Objavio je preko 130 članaka u domeni književne kritike u „Viencu“. Veliko priznanje doživio je 1903. kad ga Carska akademija nauka u Petrogradu imenuje svojim članom dopisnikom za njegove zasluge na polju slavenske filologije i književnosti. Bio je počasni član Hrvatskog  pedagoško – književnog zbora i u njemu surađivao. Na poticaj Milivoja Šrepela otkriven je u Veneciji latinski ep „Davidiada“ Marka Marulića, za koju se nije znalo 400 godina i smatralo se da je izgubljena. Sve navedeno ( i ono što nije stalo u ove retke) ostvario je do svoje 43. godine života. „Jedan od najmarljivijih Hrvata“ (Matoš), od najranije dobi nježan i osjetljiv, umro je 23. II. 1905. u 11 sati. O smrti Milivoja Šrepela izvijestio je u knjižnici Jugoslavenske akademije zagrebački kanonik J. Barle koji ga je i pripremio za smrt. Par časaka kasnije crna zastava na pročelju Akademije javila je gradu Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj da više nema među živima jednog od najčestitijih, najplemenitijih i najzaslužnijih Hrvata. (Biserka Fabac)

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.