Napisala: Morana Rožman
Dugo već nitko nije hodao daskama starog tavana osamljene kuće na obali Kupe, smještene na pola puta između štreke i Kvake. Vrata za tavan vodila su iz forcimera na katu i bila jedva vidljiva od tapete s velikim bordo ružama koje su podsjećale na one iste miomirisne ruže prekrivene rosom dubovačke izmaglice u vrtu iza kuće.
Poput lopova prikrali smo se vratima i okrenuli bravu, pomalo ustrašeni dugogodišnjom zabranom odlaska na tavan. Bili smo djeca i poštivali smo zabrane. Sad, nakon što više nije postojao nitko tko bi nam branio, još uvijek smo s nelagodom otvarali ta zabranjena vrata. Stepenice su zlokobno škripale, crna paučina branila prolaz, a iz kredenca u ćošku gledala nas je stara porculanska lutka kao jedina čuvarica zabranjene tavanske zone. Bez riječi i bez daha, zakoračili smo na tavanske daske koje su poput stare raštimane violine nespretnim cviljenjem škripale ariju „S lijepog plavog Dunava“.
Ne, nije nam se učinilo. Bilo je stvarno kao i onaj hladan dah koji nas je oplahnuo kad smo se približili naherenom ormaru skrivenom iza zastora paučine. Vrata ormara, tako obična i neugledna, oživjela su našim dodirom, otvorila zvjezdani portal u prošlost i podarila nam ključ za dešifriranje duboko zakopanih obiteljskih tajni. Na praznoj polici ormara, prekriven sedefastim slojem prašine, stajao je osamljen samo jedan album s fotografijama. Samo to – i ništa više.
Nismo bili sigurni smijemo li ga uzeti, dotaknuti mu zeleni pliš korica, smijemo li zaviriti u nešto tako sveto i hoće li se cijela kuća pretvoriti u neku drugu dimenziju pomaknemo li taj osamljeni foto-album. Riskirali smo. Puhnuli u prašinu. Zasvjetlucala je čarobnim prahom posebnosti. Hladan dah osjetili smo na vratu i skamenjeni od straha okrenuli pogled prema kredencu iza nas. Porculanska lutka nam je namignula. Iskra u njenom oku zaledila je zrak. Vani je bilo ljeto, vruće i sparno, a mi smo se smrznuli na tavanu prepunom duhova prošlosti koje godinama nitko nije uznemiravao.
Otvorili smo album. Teta Mitzi nas je gledala s prve stranice albuma, blagog sjetnog pogleda zamućenog od stoljetne patine požutjelog foto-papira. U društvu brkatog muškarca u uniformi i velikog rudljavog psa pod nogama, djelovala je sretno.
„Pa hajde“ - rekao je Braco - „to je valjda dobar znak!“ Tvrde suhe stranice albuma otvarale su se ispred naših očiju i vodile nas u neku davnu priču neke davne karlovačke verzije Romea i Julije.
Kaleidoskop vremena vrtio je, za nas, nepovezan slijed slika s balkona budimpeštanske opere, nevjerojatne kreacije haljina i prividno uštogljenog svijeta dobro odgojene aristokracije. Frizure na razdeljak, halb-cilindri, monokli, šeširi s perjem...pa zatim fotografija iz nekog bečkog foto-ateljea, pa razglednica od oficira s njemačkom dogom poslana s fronte devetstočetrnaeste, krasopisom potpisana fotografija grofice Vranyczany i na kraju albuma teta Mitzi koja sjedi na trošnom drvenom krevetu u dugačkoj crnoj haljini, pognutih ramena i skoro opipljivom tugom u srcu.
Teta Mitzi, alias Marija Katzler, rođena na Silvestrovo 1876. godine, odrastala je u odgoju i znanju drugačijem od današnjeg google vremena, živjela u Europi daleko drugačijoj od današnje briselske i nikad nije završila svoju ljubavnu priču obavijenu tajnom i prekrivenu satenom strastvenog svijeta austrougarskog plemstva. Šaputanja i psovke na mađarskom, žustre rasprave na njemačkom jeziku, inspiracije idejama iz knjiga na francuskom, donijela je teta Mitzi u svoj mali hrvatski Karlovac jedne prašnjave godine nakon sloma Europe i slomljenog srca.
Živjela je Mitzi u taktu Mozarta, vozila se fijakerom na relaciji Beč – Budimpešta, šetala rukom pod ruku s bečkim groficama pored stare katedrale Stephansdoma, uživala na balkonu budimpeštanske opere i skrivala strastvenu zabranjenu ljubav pod baldahinom svoje sobe u uskoj uličici nasuprot dunavske šetnice. Mitzin tajanstveni kavalir pratio je njene korake na oficirskom balu i noću se iskradao iz svoje aristokratske ložnice zapadnog krila dvorca riskirajući plemićki status zbog jedne neobično obične Marije zvane Mitzi iz jednog malog zvjezdanog grada zvanog Karlstadt na samom rubu carstva. Njezin parfem mirisao je na radost i prpošnost i opijao mistikom nerolija i bergamota. Njegov duh ostao je zauvijek zarobljen u satenskoj postelji uz dunavsku šetnicu, čak i nakon mnogo godina koje je proveo na fronti jednog svjetskog rata koji i nije bio njegov rat. Da je mogao birati, izabrao bi rat jastucima od perja i odnio pobjedu nad malograđanskim utvarama tog doba.
Puno je vode proteklo Dunavom od kad su se upoznali i znali su da neće još dugo trajati odjek radosnog topota kotača fijakera uskim ulicama Budimpešte. Vrckavo šuškanje satena zamijenio je zlokobni kamen s ratne fronte. Mitzi se vratila u Karlovac. Sjena u njenim očima nikada više nije izbrisana. I znala je da će još puno vode proteći Kupom prije nego što se ugasi njezin pogled. Jedino što joj je preostalo je da prihvati prokletstvo obitelji u kojoj su svi umirali u osamdesetitrećoj...iako je dio nje već odavno umro.
Zaista je umrla sa 83 godine. Iza nje je ostao miris parfema, molitvenik sa sasušenim cvijetom runolista i jedan foto-album sa zelenim plišanim koricama koji priča priču tajanstvene ljubavi kad se s njega otpuhne sedefasta prašina i pretvori stari tavan u ledenu filmsku dvoranu.
