NA GOLOM OTOKU

Napisao Josip Šut, prosinac 2016.

Kako smo samo vrijedno iskoristili onih desetak toplih i suhih dana sredinom studenog! Hmm, studeni 2016. godine nije opravdao to ime. Vani i do +20*C, a more jednako toliko. Nije toga bilo tako skoro. I što ćemo? Jedinstvena je to prilika biti na Golom otoku s čovjekom koji je tu odrobijao svojih groznih skoro 2000 dana. Optužba: Državni neprijatelj i rušitelj poretka. 

Kad ga danas pitamo kako je to izdržao, odgovara kako su ga vjera u ono što je činio i što čini iznijeli kroz pakao zatočeništva. Jozefinskom cestom krećemo od miljokaza ispred karlovačkog kazališta. U Senju podno Nehaja nakratko zastajemo, pa produžujemo do Svetog Jurja. Ovo primorsko ribarsko naselje broji 700 žitelja, a nastalo je u IV. stoljeću na rimskim ruševinama. Svojevremeno je bilo važna luka za izvoz drva u cijelo Sredozemlje. Izlazimo iz autobusa, razgibavamo utrnule udove, kratimo vrijeme kavom a onda se ukrcavamo na brodić Pasadur. Vozi nas kapetan Mario. Nije mi prvi puta da odlazim do Golog. Gledam našeg vodiča Božidara Ćuka iz Krašića. Svježe mi je sjećanje kad sam s njim pred 15 godina hodao ovuda. Kad smo stigli u Jurjevo, odakle polazimo i danas, Božo je odsutno koračao ovim istim molom i pristaništem.

Da sam mu mogao pročitati misli, otkrio bih kako se s jezom prisjeća dana kada je doveden do kažnjeničkog trajekta, i s ostalima gurnut u utrobu. Mučnih sat vremena plovidbe do najgoreg kazamata bivšeg sistema. Danas nema te mučnine. Ugodan brod ga vozi iz potpuno drugih razloga. Neće biti potrebe za ružnim mislima, tako barem ja mislim. A je li to daleko iza Božidara, samo bi on znao odgovor na to pitanje. No, sigurno neće postupiti kao onomad kad je kao slobodan čovjek prvi puta pristupio otoku. Tada su mu vidno klecala koljena, drhtale ruke i poigravala adamova jabučica.. Stavši na tlo na kojem je bio utamničen, koraci su mu postali teški i nesigurni sve dok nismo stigli do jednog kamenog zdanja. Dograbio je kamen i svom ga snagom bacio u jedino preostalo cijelo okno. Kad je staklo prsnulo, glasno je uzdahnuo i licem mu je prešlo vidno olakšanje. Svi su to primijetili i bez riječi shvatili kakva je borba u njemu do ovoga trenutka trajala. Vodio nas je otokom, povremeno zastao pa tiho i  kratko nešto pripomenuo. Ni ljutnje ni očaja u njegovu glasu. Otkrio nam je trunku od onoga što se njemu i drugima ovdje događalo. Ali, i ta mrvica imala je strahovit odjek u skupini koju je vodio. Nitko si od nas ni u najgorem scenariju nije tako zamišljao to stratište duha i čovječnosti.

Uz mreškanje valova po britkom povjetarcu i sunčanom danu prispjeli smo u golootočku luku. Dok se čuju fotoaparati opčinjenih posjetitelja, naš vodič staje i govori nam:

Ovdje počinje crta. Zvali su je i krvavom stazom, jer je svaki zatvorenik prolazio kroz špalir kažnjenika i izlazio krvavo izbatinan.-

Penjemo se tom crtom. Oko nas zgrade porušenih krovova, iščupanih prozora i odvaljenih žljebova. Posvuda vire svakojake žice a uz zgrade nahereni i zahrđali rezervoari za kišnicu. Na oštećenim zidovima izblijedjeli natpisi i parole: živio Tito, živila KPJ, a netko je od osuđenika dopisao grafit gotovo je! 

Goli otok ima 4,7 km2 a nalazi se u blizini otoka Raba. S kopna vidimo hrpu golih hridina, ali kad se nađemo u njegovoj unutrašnjosti, iznenadi nas količina zelenila i raslinja. Drugi otok patnje do njega je otočić Sveti Grgur. Ovim dijelom Velebitskog kanala bila je zabranjena plovidba brodicama i ribarskim čamcima. Najviši vrh je Glavina (230 m). Na njemu i na ostalim uzvisinama i istakama stajali su bunkeri i osmatračnice, s uvijek budnim stražarima spremnim bez upozorenja otvoriti vatru na sve što se nedozvoljeno kretalo. Tijekom I. Svjetskog rata Austrougarska je na otok dovodila zarobljenike s Istočnog fronta.

Duži vremenski period stanovnici susjednih otoka i naselja puštali su svoje ovce na ispašu, a onda je stigla zloglasna 1948. godina i razdoblje Informbiroa. Te se godine Tito razišao sa Staljinom i sve Staljinove pristalice bez suđenja su završavale na otoku. Taj hrvatski Alcatraz mogao je odjednom primiti preko četiri tisuće kažnjenika. Smatra se da je svoje preodgajanje na otoku provelo preko 17 tisuća ljudi, a njih 400 nikada se nije vratilo kućama. Političke neistomišljenike vlasti su iz Zagreba prevozile u željezničkim stočnim vagonima. U Bakru su zatvorenici stjerani u utrobu drvenog broda  i iskrcavani nakon tri paklena sata. Pri izlasku bi ih dočekivao stroj. 

Stari osuđenici u špaliru mlatili bi ih nemilosrdno. Slijedile su torture i surove metode slamanja ljudi. Jedni su druge odavali, lažno svjedočili, ubacivani su provokatori. Radilo se po groznoj buri i strahovitoj žegi u kamenolomu, usred zime kažnjenici su stajali u moru i vadili pijesak. Sustizali su ih bolest, glad i smrt. Nitko nije smio pričati što se tamo događa, jer bi ga vratili natrag, a i rodbina i obitelj bi mogla nastradati. Uz nešto malo kriminalaca, otok je bio kažnjenička kolonija za političke zatvorenike. Nije bilo poželjno misliti svojom glavom i izreći to naglas. Tu se učila vjera u komunizam, na pravi se put vraćali drugovi i zabludjeli sinovi.  Na susjednom Svetom Grguru preodgajane žene bavile su se manufakturom i poljoprivredom, održavale su povrtnjake i plantaže smokava.

Svi koji su tu robijali, slažu se da je na mjestu usporedba s Vražjim otokom u Francuskoj Gvajani. Otok je postao ogledalo države i njezinog vladanja zemljom i stanovnicima.. Većina političkih zatvorenika puštena je 1955. godine nakon Staljinove smrti, a Titove i Hruščovljeve pomirbe. Kasnijih godina umjesto staljinista na otok su stizali politički zatvorenici, kojima je počesto krivotvorena krivnja i iznuđeno priznanje o pokušaju rušenja poretka. Kazamat je u potpunosti zatvoren 1988. godine.

Polako pratimo našeg vodiča koji malo zastane, spomene nam ponešto od svojih uzničkih dana, a potom nastavi hodati do idućeg stajališta. Stižemo do ostataka bunkera i niza zgrada s kojih je pokradeno sve što se moglo ukrasti. Štrče izvijene rešetke iz kamenih polomljenih blokova, na stubištu dvije uginule ovce. Hodamo po njihovim osušenim brabonjcima. Očito da i danas ljudi iz susjedstva dovoze ovamo ovce na divlju besplatnu ispašu.

Božidar:- U sklopu ovih zgrada bila je karantena. I mene su tu doveli prvih dana. Odvojeno je, i kao što vidite, na osami. Petnaest dana dobivao sam dobru hranu, nitko me nije dirao, pregledavali su me i liječnici i psihijatri i psiholozi. Izležavao sam se u hladovini.- Nastavljamo dalje otokom. Oko nas su napuštena zatvorska zdanja s ostacima ćelija. Vodič ide od zgrade do zgrade, od ćelije do ćelije, pipa, provjerava i utvrđuje:

- Izmijenili su puno toga. Ovdje su pregradili, ovdje dozidali, ovdje zatvorili, ovoga se ne sjećam a stotinu puta sam tuda prolazio. Sakrili su puno toga..-

Već smo na čistini gdje je nekad bio kamenolom. U jednoj ruševini izrađivale su se podne pločice, tamo je bila pilana, ondje se obrađivao metal, a skroz dolje bilo je i malo brodogradilište. Ulazimo u napuštenu kuhinju za koju je pokojni karlovački pekar Zeko utvrdio da bi uz malu obnovu, već za koji dan mogla peći kruh. Nalazim list papira na kojem je pisaćim strojem napisan jelovnik prije 35 godina! Sad smo na čistini na kojoj Božidar stane nešto uporno tražiti:

- Ovdje je bilo kažnjeničko groblje, ne mogu ga pronaći. I njega su sravnili i zatrpali. Malo dalje nalazila se Petrova rupa. Uokolo zid i stražari a dolje su vršena premlaćivanja i iživljavanja. Čuvari su nas nazivali bandom, a neki od nas su se tako i ponašali. Važno je bilo preživjeti pa makar postali gori od zvijeri. Bili smo podijeljeni u klanove. Udružili bi se zatočenici po vrsti kazne, po politici, po narodnosti. Ovo je pogon fine stolarije. Evo, iza ove dvije zgrade imali smo mjesto za masovne i pojedinačne tučnjave. Postavili bismo svoju stražu zbog njihovih čuvara, i tukli se do iznemoglosti ili upozoravajućeg zvižduka. Nadobivao sam se i nadavao batina. Nagledao sam se samoozljeđivanja, odsijecanja šake i rezanja vena. U samici sam proboravio punih pet mjeseci, a skoro godinu dana ćeliju sam dijelio s dvojicom okorjelih ubojica. Bio je to jedan od načina da me se uplaši i slomi. Bogme mi nije bilo jednostavno zaspati s mišlju da se sutra mogu probuditi prerezanog grla.- 

Stigli smo do kompleksa zgrada u čijem su sklopu rukometno, košarkaško i malonogometno igralište. Unutra je sablasna kinodvorana i nijemo kazalište. Sve je to bilo nedostupno kažnjenicima i služilo je zatvorskom osoblju i čuvarima za trenutke razonode i rekreacije. Naš se vodič ushodao ruševnom zgradom, tražeći hodnik i sedam samica. Bila je to zgrada 102, zloglasno mjesto iz koje se osluškivala vriska kažnjenika. – Osjećao sam strepnju i fizičku bol uvijek kad bi me tu utamničili.-

Hladovinu smo potražili kod usamljenog oboljelog drva, s pomisli kako je možda nekoliko kažnjenika stajalo cijeli dan na suncu i svojom sjenom pravilo hladovinu mladom zasađenom stablu. – Ovdje je bila žica, niska žičana ograda koju nismo smjeli prekoračiti. Stražari bi pucali bez upozorenja. U moje vrijeme robijanja, dvojica očajnika namjerno su prekoračila žicu. Zatvor se sastojao od četiri logora; male žice, velike žice, kote 101 i ženskog logora.  Sve je bilo okruženo stražarnicama i osvijetljeno reflektorima. Barake, bolnica i kuhinja bile su unutar žice, a izvana su bili isljednici i policija. Vanjski prsten zauzimala je uprava logora, skladište i hotel za isljednike, a oko svega toga išao je još jedan red bunkera.-

Nijemo smo priveli kraju naš posjet otoku. Nagledali smo se i namirisali aromatičnog bilja. Zbog dugogodišnje zabrane pristupa biljni i životinjski svijet sigurno je bogat i neistražen. I bilje i životinje pronašli su svoje stanište u raspucanim okvirima, sablasnim ćelijama i smrvljenom betonu. Još početkom XIX. stoljeća jedan je austrijski ornitolog uputio na prisutnost bjeloglavih supova i crnih lešinara. Gnijezdili su se na nepristupačnim hridinama i drveću povrh litica. Danas nismo ugledali niti jednu od tih ptičurina. Napuštamo brodicom  Goli otok. Za nama ostaju porušena zatvorska zdanja, opljačkana postrojenja i bezbrojne mračne tajne. Otok nam postaje sve manji, ali i kao takav prijeteći je svjedok naše neslavne dionice povijesti. Vraćajući se na kopno, Božidar Ćuk cijelo je vrijeme zamišljeno i nesvjesno trljao križ na lančiću oko vrata. Na križu je ugraviran njegov zatvorenički broj 7294.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.