Karlovačke sličice
"Prvi koraci"
Piše Darko Lisac
Tu negdje sam prohodao. Malo dalje gore, kad kreneš od mosta prema skakaoni. Kad razmišljam o tome, čini mi se da se sjećam, ali to sjećanje je kao stara filmska traka, mama je sagnuta, u smeđem kaputu, rijeka je tamnozelena, a ja koračam kroz travu. Prvi puta u životu.
Tu negdje sam i proplivao, zrak je bio vruć, voda je bila hladna, tata me držao u rukama, a onda više nije. I ja sam plivao. I smijao se u tom ljetu, u toj Korani.
Tu negdje sam i sjedio, zadnjeg dana jednog svijeta. Na ploči, nije bilo kemije,a ja nisam htio ići kući, nego sam došao na Koranu, sjeo i gledao u vodu po kojoj su plovili žuti listovi. Bilo je toplo, neobično toplo za 3. listopada i osjećao sam se dobro. Htio sam biti zaljubljen, razmišljao sam o Sandri i onom trenutku kada se spuštam gimnazijskim stepenicama i ugledam je kako izlazi dolje iz desetke. Razmišljao sam o kantini, o jeseni koja ne dolazi, o tome kako imam 16 i bio je to trenutak kada sam po prvi puta osjetio kako prolazi vrijeme, kako više nikada neću imati 16, ali tada, dok je crveno nebo pritiskalo grad, sve to bilo je nekako lijepo.
Ne sjećam se puta kući, sjećam se samo kako ulazim, kako brat sjedi za svojom stolicom u dnevnoj sobi, nešto piše, valjda zadaću, mama radi prženice, a tata gleda dnevnik. Osjećao sam se dobro i ugodno, iako mi osmijesi nisu značili ništa. Bio sam tinejdžer, prezauzet svim drugim stvarima u životu, a da bih znao da nikada više neće biti nikoga tko će se osmjehnuti svaki puta kada me vidi.
