Karlovačke sličice
"Dan grada"
Piše Darko Lisac
Još je daleko do sumraka ali dok briše suze na stepenicama Ekonomske, oblaci postaju crvenkasti. Više nije važno oko čega smo se posvađali, grlim je i pričam neke glupe stvari.
U daljini zagrmi. Točno onako da te zaboli trbuh i da uvjeravaš samog sebe da je to nevrijeme, a znaš da nije.
– To grmi – kaže i ona, a zjenice joj se šire.
Teško je zamisliti da čovjek u par sekundi može pomisliti na to da je ljeto, da je grad pun ljudi, da se predugo nije pucalo, da smo još jučer svirali u Šancu za Dan grada, da nije moguće…ali, eto, jest.
Onda padne prva.
Nakon prve više ništa nije važno. Nakon prve nastane kaos, užasno je na neki način, ali samo prva te presječe u trbuhu tako da misliš da ćeš umrijeti samo od zvuka.
Ležimo kod neke ograde, toliko je buke da se zapravo ništa ne čuje, samo na trenutak odlomljeni fragmenti eksplozija, sirena, vrištanja i jurećih automobila a onda opet tišina. Svijet je u kaosu, boje se miješaju, opet na trenutak pred očima se pojavi dim, plamen na krovu Šmrca, glupi detalji koje zapamtiš za cijeli život kao vrećica s dvije breskve na biciklu uplakane djevojčice.
I bude to kao neka mala smrt, jer stigneš razmišljati o tome kako joj je te breskve danas spremila mama prije nego što je išla na kupanje i onda opet uđeš u kaos i baš kad pomisliš da nikada neće prestati – prestane.
Zavlada prava tišina, tišina koju ne prekidaju ni zavijajuće sirene, ni zapomaganje, ni dovikivanje.
Nebo je već potpuno crveno, kao mala mrlja na leđima majice dečka kojeg poznaješ, dok trči kroz park, negdje…