Karlovačke sličice
"Korana, čičak"
Piše Darko Lisac
Nedostaje samo muzika. Čak je i zrak filmski mutan od sparine koja pritišće srpanj 1991. godine. Pod nogama je od suše požutjela trava, ispucala zemlja, malo dalje su grmovi kupina, visoki klipovi kukuruza, nešto korova, puno čička i povijene stabljike tamo gdje je netko prošao biciklom.
Dječaci su goli do pasa ili u bijelim majicama bez rukava, lica su im preplanula, oči svijetle kao odbljesak sunca na površini rijeke, jarko narančasta kugla, tamo na drugoj obali, ponire iza hotela, za možda 15 minuta počet će sumrak.
Da gledaš to u kinu, u nekom filmu, mislio bi da bi sve dao da i ti jednom imaš takve prijatelje, takve dane i takve živote, kao što su ovi na velikom platnu, tih sretnih klinaca o čijim ljetnim danima snimaju filmove. A, stvar je samo u tome da vama u pozadini ne svira muzika i u tome da nisi udobno smješten u fotelju svoje sobe ili stolicu u kino dvorani, nego si tu u kadru, dio si svega i samim tim sve ti je manje važno i manje lijepo. To je tvoj život i tvoja priča, ona je jednostavno ono što jest i nemaš vremena da zastaneš na trenutak i gledaš je sa strane.
Grickamo travke, pričamo o filmovima, ljeto je u zraku, nebo postaje crveno i iznenada doleće čičak, pogađa Gorana i lijepi se na njegovu majicu i već trenutak kasnije cijeli grm je opustošen, gađamo se čičcima, trljamo ih jedni drugima u kosu, smijemo se i onda idemo prema rijeci, skačemo s pontonca u pomalo hladnu vodu, razmočeni čičak odvaja se od mokrih pramenova, u vodi crvenoj od sumraka.
Hotela iza kojeg zapada sunce više nema. Nema ni pontonca, iako je na njegovom mjestu neki novi. Ipak, najgore od svega je što nema čičaka. „So long, and thanks for all the fish...“ reći će dupini u Vodiču kroz galaksiju za autostopere, i činit će ti se tad da je to jedna od najljepših i najtužnijih rečenica koje si ikada pročitao. I bit će ti krivo što ovo nije samo knjiga, jer stvarno ga nema, stvarno je nestao sav taj čičak i dok se sumrak pretvara u noć pričate o tome dok tišinu remete samo vaši glasovi i šuštanje slapa. Život nije knjiga, u njemu nitko ne ostavlja poruke, samo na tebi je da protumačiš zašto je nestao čičak, zašto je postao potpuno nepotreban i neprimjetan, i koliko si ti sam kriv što je sve na kraju ispalo tako.
