Dan grada Karlovca 13. srpnja 1941.

Na ovoj slici je moja teta Micika, u prvom redu treća desno, umrla je 1994. Bile smo bliske, voljele smo ozbiljnu glazbu, poeziju i putovanja. Nikada nismo pričale o ovoj fotografiji, koju sam nakon pogreba našla na dnu kutije. O NDH se nije govorilo u kući mojih roditelja niti rodbine. Na poleđini fotografije piše datum 13. 07. 1941. i ništa više. Kad sam pročitala „Autobiografske zapise“ Stanka Lasića povezala sam fotku sa tekstom iz knjige. Lasić piše da je pala naredba od ustaške vlasti da se učenici, radnici i ostali građani okupe na Zrinskom trgu. Ova je kolona stigla vlakom iz Duge Rese na karlovački željeznički kolodvor, a potom banijanskom cestom do Zrinskog trga. „Opet su nam određena mjesta gdje ćemo stajati, (prvi puta 9. oktobra 1934. – nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseille-u, op.B.F.), ali sada na mitingu, odnosno na „ustaškoj skupštini“ u povodu 362. godišnjice osnutka grada: govorit će doglavnik Mile Budak i ministar Lovro Sušić, a svetu će misu služiti biskup Salis - Sewis. Upravo sam navršio četrnaest godina i u tri mjeseca postojanja Nezavisne Države Hrvatske vidio sam toliko zla i pretrpio tolike boli da bih od tog mitinga pobjegao kao od kuge da nisu postojale stroge kontrole o dolasku. Ovdje želim jedino istaknuti da je ova „skupština“ za mene bila repriza događaja od prije sedam godina, s tom razlikom što je sada u bjesnilu trijumfirao moj narod. Ova vrsta skupštinarenja nije mi bila nepoznata jer su se Mačekovi izborni zborovi i banovinski skupovi održavali nedaleko od našeg stana pa da i nisam u njih zavirio nosom, ja bih za njih znao po urlicima koji su probijali i dvostruke prozore. Nova je vlast htjela dokazati da je nadvisila Mačeka i u hrvatstvu i u okupljanju naroda oko sebe. Na Zrinjskom se trgu slegla velika masa ljudi iz Karlovca i okolice. Koliko je u njoj bilo takvih kao što sam bio ja, teško je reći, ali je bio velik broj onih koji su Državu pozdravljali i identificirali se s govornikom.“ „Podne. Ljetno sunce udara svom silinom po mojoj glavi koju saginjem da ne bih vidio ni one na tribini ni one koji raznježeno u njih gledaju. Bubnjići odzvanjaju od skandiranja Mile - Mile, Mile - Mile. Što je taj Mile govorio isparilo mi se iz mozga onog istog časa kad sam s mitinga otišao na Koranu, ali se dobro sjećam da je patetičnim glasom pozvao ovu razdraganu masu da ne kliče njemu, Mili, nego samo Njemu, Anti, Poglavniku, našem Izvoru čije riječi kao da izlaze iz usta sveca. Na spomen „sveca“ zadrhtale su kuće mog starog grada, toliko je krik i pljesak bio snažan (…) moj narod oduševljeno, uzneseno i očarano sluša uvijek jednu te istu priču u kojoj se kao lajtmotivi provlače teze da su nam neprijatelji boljševici i pravoslavci svih dlaka, da su narod iskorištavali kršteni i nekršteni čifuti, ali da smo, slijedeći Poglavnika, u tri mjeseca stvorili čuda, a da ćemo stvoriti još veća budemo li vjerovali svemu što dolazi iz Njegovih usta.“ Nadam se da mi moja uža i šira obitelj neće zamjeriti stavljanje fotografije na stranicu KAfotke i komentar. Sve je to naša povijest. Moja je obitelj kao i većina Hrvata željela nezavisnu Hrvatsku. Nisu željeli ono u što se kasnije pretvorila NDH (uostalom otac mi je u II. svj. ratu bio domobran, ponosan čovjek, baka je uvijek govorila da je otišao u redovnu vojsku, bio je na Križnom putu, a 1945. je imao 19 godina ). - Biserka Fabac

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.