„Hrvatska sloboda“ 21. kolovoza 1931. piše da je u ovdašnjoj bolnici u Karlovcu, u 50. g. života umro trgovac i posjednik u Slavo Balaš, „ostavivši iza sebe udovu sa četvero još neobsrkbljenih sinova. Bio je štovan i obljubljen od gradjanstva zbog svoje iskrenosti, osobito u športskim redovima. Sahranjen je u obiteljsku grobnicu na rimo – katoličkom groblju u Dubovcu. Sin stare domaće gradjanske obitelji, rođen u Karlovcu, isticao se svojom jakošću, dobrodušnošću i veselošću. Do pred rat (I. svj., op. B. F.)bio je činovnik Karlovačke štedionice, do njenog sloma, poslije rata posvetio se svomu pravom zvanju – željeznarskoj struci, koju je izučio u Beču i Pešti i tako spreman stupio u trgovački život. Svoju trgovinu željeznom robom vodio je najuspješnije punih 11 godina. U sportskim krugovima bio je u prvim godinama radjanja nogometa. Malo njih znade, da je prvi bio upravo pokojni Slavo Balaš koji je sa svojim sada još živućim drugom Lajošom donio nogometnu loptu iz Beča i na najveće iznenađenje Karlovčana, počeli su za onda ti mladići da igraju nogomet i za tu granu športa pravili propagandu.“ Njegovom i inicijativom g. Lajoša počelo se pomišljati na osnivanje kluba koji je bio preteča današnjeg domaćeg najstarijeg kluba „Olimpije“. Bio je jedan od prvih utemeljitelja same „Olimpije“. Osim nogometa bavio se jahanjem, lovom i teškom atletikom i bio jedan od najboljih. Osnivač je domaćeg lovačkog društva i njegov blagajnik od postanka. Kao oduševljeni planinar bio je dugogodišnji predsjednik Hrvatskog planinarskog društva podružnice „Martinšćak“. Nedjeljom je sa obitelji provodio vrijeme u planinama. Posljednjih godina života intenzivno je radio u Građanskom sportskom klubu kao potpredsjednik, pročelnik i duhovni vođa plivačke sekcije. Mnogo je učinio za plivače Građanskog. „On se za njih, za tu djecu i mladež očinski skrbio, i danas oni, njegovom i njegovih suradnika zaslugom imadu svoje liepo uređeno plivalište. Danas plivači imaju svoj vlastiti krov nad glavom, imaju gdje da se sklone i da kažu da je to njihovo. Dvije velike liepo uredjene kabine, jedna za dame i jedna za gospodu, uredjene su sa svim najpotrebnijim. U ljetu služe za svlačenje, a u proljeće i jesen kao sobe za sastanke i ugodne prijateljske veselice.“ - pripremila Biserka Fabac