Dvokatnica lijevo - Radićeva 18 - kuća s baroknom konstrukcijom prizemlja, klasicističkom raščlambom pročelja i bidermajerskim ukrasima iznad prozora, dograđena je u prvoj polovini 19. st. (Karlovački Leksikon). Godine 1902. upisani vlasnik bio je Rudolf Strohal. U kući se 1905. godine rodilo njegovo sedmo dijete, sin Petar. Rudolf Strohal je bio književnik i prevoditelj, skupljao je narodne pjesme i pripovijetke vezane uz grad Karlovac i njegovu okolicu, napisao je povijest mnogih mjesta u kojima je živio i kroz koja je prolazio i objavio kao zasebne knjige. Napisao je nekoliko djela vezanih za porijeklo i jezik Gradišćanskih Hrvata. Brojnim raspravama i člancima o jeziku i narječjima dao je veliki doprinos hrvatskoj filologiji. Posebno mjesto u njegovu radu zauzimaju djela vezana za Stative. Često je boravio u Stativama jer su njegovi roditelji ondje od 1876. godine imali imanje. Kao plod proučavanja Stativa i bilježenja priča koje je čuo od raznih pripovjedača, nastala je zbirka „Narodne pripovijetke iz sela Stativa“. U izvješćima Kraljevske velike realne gimnazije objavio je opširnu raspravu „Osobine današnjeg stativskog narječja.“ Godine 1901. objavljuje o svom trošku II. knjigu „Hrvatskih narodnih pripovjedaka“. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvane su dvije njegove molbe za dopust u svrhu znanstvenih istraživanja: u prvoj od 7. kolovoza 1901. ravnatelj Rudolf Strohal moli visoku kraljevsku zemaljsku vladu da mu dozvoli dopust od 19. do 25. kolovoza 1901. „da uzmogne upotpuniti svoju studiju o narječju njegova rodnog kraja, gorskoga kotara. Druga slična molba uslijedila je 1903. godine sa namjerom „da nastavi i popuni svoju studiju s hrvatskim dijalektima.“ Na temelju svojih istraživanja stekao je ugled u znanstvenoj javnosti pa je 13. prosinca 1901. dobio slijedeće pismo: „Veleučenom gosp. Rudolfu Strohalu ravnatelju kraljevske velike realne gimnazije u Rakovcu - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u svojoj glavnoj skupštini održanoj u Zagrebu dne 12. prosinca 1901. izabrala Vas je veleučeni gospodine obzirom na dosadašnje Vaše zasluge za znanost svojim članom dopisnikom u razredu filologijsko historijskom.“Slijedeće što moram ovdje spomenuti je „Karlovački šoštar“ (kalendar) kojeg je pokrenuo za godinu 1905. – 1906. i 1907. Na naslovnoj stranici bila je slika postolarske radnje (šoštarske), a tisak i naklada Marije Fogina u Karlovcu. Osim kalendarskih prikaza dana i mjeseci, moglo se saznati kakva će biti godina i vrijeme u pojedinim danima i mjesecima, kada i gdje se održavaju sajmovi u Hrvatskoj i susjednim zemljama, popis članova kraljevske kuće, imena svetaca i kada se slave, izvadak iz poštanskih i brzojavnih tarifa, korisni savjeti za selo, kako i kada sijati, kako djelovati protiv štetočina, kako uzgajati domaće životinje itd. U „Karlovačkom šoštaru“ svake je godine objavljena jedna Strohalova pripovijetka, a pohvaljen je 1904. godine i u „Svjetlu“ broj 44.: „Kalendar je po našem mišljenju posvema uspio pa ga najtoplije preporučamo našim čitateljem.“ Najopsežnije Strohalovo djelo je „Grad Karlovac opisan i orisan“ tiskano o vlastitom trošku pisca 1906. Cijena knjige bila je 4 ili 5 kruna ovisno o uvezu. Kao predložak za ovo djelo Strohalu je poslužila knjiga Radoslava Lopašića “Karlovac poviest i mjestopis grada i okolice“ tiskana 1879. Strohalov „Grad Karlovac……“ doživio je kritiku u „Narodnom glasu“ pa se knjiga poslije toga teško prodavala. Treba priznati da je ona rezultat Strohalovog poznavanja grada, sve dostupne građe o Karlovcu i ima značajnu povijesnu vrijednost za Karlovac i Karlovčane. Strohal se interesirao i za hrvatsku glagoljsku baštinu. „Hrvatska glagoljska knjiga“ tiskana je piščevim troškom 1915. godine, spada među prve pokušaje prikaza povijesti hrvatske glagoljske baštine. Njezina važnost traje sve do današnjih dana zbog mnoštva podataka koji su vrlo pedantno razvrstani i obilno komentirani. Na naslovnoj stranici stoji „Tko se vrabaca boji, nek ne sije proje! Tuđe poštuj, svojim se ponosi!“ Djelo „Uz Lujzinsku cestu“ u kome je sažeo dio svojih životnih iskustava i znanja o toj cesti, povijesna istraživanja o njezinoj gradnji, naseljima uz nju i ljudima u tim naseljima, i koje je pisao cijeli svoj život, tiskano je u ožujku 1935. u Zagrebu. Prije toga rad je objavljen u obliku članaka u „Obzoru“ 71 / 1930. U knjizi je očito da Strohal promatra i sluša, piše s ljubavlju i da ne istražuje povijest radi čiste znanstvene želje, nego iz zahvalnosti za sve ono što mu je njegov zavičaj pružio u životu, a onda traži objašnjenja u povijesti i davno nestalim vremenima. Vrijedan povijesni rad je studija „Karlovački kotar od XV. do XIX. vijeka“. Rad je objavljen 1936. u „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena“. Sam Strohal napisao je :“Nema zaista zanimljivijeg područja za proučavanje historije hrvatskog pisma i jezika od karlovačkog kotara u cijelom hrvatskom narodu.“ U studiji se potrudio dati što cjelovitiju sliku karlovačkog kraja i naroda koristeći se svim povijesnim izvorima do kojih je mogao doći. Toliko o djelu Rudolfa Strohala. Slijedeći poznati vlasnik kuće 1919. godine prema spisu 7231 / 1919. iz Državnog arhiva je posjednik i obrtnik Gjuro Galac koji dobiva gradjevnu dozvolu za dogradnju dvorišnog krila kuće, a „prostorije prizemlja tj. stropove imade valjano trstikom nabiti te ožbukati dati“. Prema knjizi „Karlovac Panorama jednog vremena“ Zlatka Gursky-og vlasnik kuće Đuro Galac stanovao je sa ženom i kćerima na katu a u prizemlju kuće imao svoju postolarsku radionicu. U knjizi „Almanah grada Karlovca“ Marka Sabilća iz 1933. godine našla sam slijedeći oglas: „TELEFUNKEN RADIO APARATI mogu se dobiti najpovoljnije kod ovlaštenog prodavaoca Dragutina Šafara, Karlovac, Radićeva 18 – najsavršenije i najmodernije radio aparate dobijete na otplatu, tražite prospekte i cjenike, dajem na pokus u kuću bez obveze na kupnju, solidna posluga uz jamstvo.“ (Biserka Fabac)
Još jedan dokaz da slika govori tisuću riječi! U lijevom uglu je postolarska radnja i natpis Jovan Poštić. Kod njega je postolarski (češće smo govorili šusterski) zanat izučio njegov brat Stevan Poštić i preuzeo radnju. Kada - ne znam. Koliko mi je poznato nisu bili vlasnici, nego je to bio iznajmljeni prostor. Supruga Stevana Poštića, Marija r. Berdovnik (1905. - 197?) bila je sestra moje bake Antonije Konečnik (1897. 1973.). Marija je iz Slovenije (Šmihel nad Mozirjem) došla u Zagreb, potom u Karlovac (vjerojatno negdje u drugoj polovici 1920.-tih godina ). Na stalni nagovor sestre Marije, moja je baka sa suprugom Mihaelom (također postolarom) i troje djece došla u Karlovac krajem 1930.-tih. Stanovali su kod Poštića u Kukuljevićevoj ulici (u samom dnu ulice, mala kućica lijevo) da bi se u drugoj polovici 1940.- tih preselili u kuću Ivana Modrušana (danas Dom umirovljenika).
Stevan i Marija Poštić imali su troje djece. Bogdan, Marija (udana Greguri ) - tete Seka, i Darinka - umrla mala (u dobi 3-4 godine). Najstariji sin, Bogdan Poštić, bio je karlovački gimnazijalac, kojeg su posljednjih dana travnja 1945. ustaše mobilizirali s još dvadesetak gimnazijalaca, i prisilno ih poveli sa sobom kad su se prvih dana svibnja povlačili iz Karlovca. Dvojica od karlovačkih gimnazijalaca (Poštić i Blejc) pokušali su pobjeći prije Podsuseda, ali ih je ustaška pratnja spriječila i ubila. Podaci i imena navedeni su i u knjizi Slavka Goldsteina: 1941. Godina koja se vraća, str. 447. O putešestviju karlovačkih gimnazijalaca pisao je i Stanko Lasić u " Autobiografskim zapisima" . Svi mobilizirani karlovački gimnazijalci preživjeli su cijeli pogibeljni put, osim Poštića i Blejca. Bili su prijatelji od djetinjstva, susjedi, dečki iz Kukuljevićeve, dobri učenici, maturanti gimnazije.....
Blejc - nigdje nisam naišla na ime - ali mislim da bi to bio brat Miroslava Blejca, nama svima poznatog vozača motokrosa. Poslije smrti Stevana Poštića ( druga polovica 1960.- tih ) na tom mjestu je Filigran Zlatar FILIPI JOZEF http://kafotka.net/3986 .
Sjećam ga se kao vrlo dragog i uvijek nasmiješenog. Jedan srebrni lančić kupljen kod njega još uvijek imam. Znam da je bio tamo još početkom 1980.- tih. Što je bilo dalje, i što je danas u tom prostoru, mada relativno često idem Radićevom - jer to je ulica mojeg djetinjstva i mladost - ne mogu se sjetiti. Dalje će priču nastaviti netko drugi, a voljela bih da i moju upotpuni... (Irena Turk Vukić)