Prije 132 godina, 15. 08. 1884., u posljednjoj kući Senjske ulice (broj 24, potom Moše Pijade 26), tik do željezničke pruge, rođen je u gostioničarskoj obitelji zaboravljeni karlovački pjesnik, kritičar i profesor rakovačke gimnazije Milan Vrbanić. Kao trogodišnji dječak ostaje bez oca, živi s majkom i dvije starije sestre. U jesen 1894. upisuje prvi razred rakovačke gimnazije. Bio je osrednji učenik i nije ni po čemu odavao kasniji smisao za književnost. Njegovi su prijatelji tvrdili da je u to vrijeme napisao svoje prve nesačuvane stihove. Godine 1903. upisuje pravo na zagrebačkom sveučilištu. Nakon dva semestra odustaje i odlazi u Prag. Studira filozofiju, ali vrijeme uglavnom provodi u Sveučilišnoj knjižnici i po kazalištima. Marljivo prati suvremenu češku književnost. Uglavnom lirik, 1906. godine javlja se u „Savremeniku“ referatom o Brezini, a suradnja se nastavlja sve do njegove smrti. Okušavao se i u prevodilaštvu. Članci nastali za vrijeme studija u Pragu bave se uglavnom češkom literaturom, a kasniji govore i o pojavama u našoj književnosti (protestantizam i ilirizam). Prve pjesme objavljuje mu „Narodni glas“ 1907. godine. Uglavnom melankolična i simbolistička lirika prožeta jakim osjećajem tuge i prolaznosti. Opus mu je skroman. U antologiju „Hrvatska mlada lirika“ 1914. godine posmrtno su uvrštene njegove „Pjesme srca i oblaka“ i „Priče mojih domova“. Svrstan je uz bok najznačajnijih pjesnika hrvatske moderne: Andrić, Galović, Milković, Braća Polić, Ujević i drugi. Priređivač antologije Ljubo Wiesner napisao je o Vrbanićevoj lirici: „Pjevao je sumornu ljepotu onoga kraja gdje se rodio i gdje se sastaju rijeke Mrežnica, Korana i Kupa: blijeda sumračja na poljima što se gase, pragove domova proleterskih i tužnu ljubav radnika u šumama, zlobne mjesečine nad golotinjom kraja i sirotinjom ljudi i svoju ljubav koja bijaše isto tako tužna i zbog koje je možda i poginuo.“ Vrbanić je apsolvirao 1908. godine, vraća se u Karlovac i zapošljava kao namjesni učitelj (suplent) na Velikoj kraljevskoj realnoj gimnaziji od 8. veljače 1908. do 28. kolovoza 1911. Predavao je hrvatski, latinski i grčki. Otpušten je iz službe, o čemu postoje različite teorije, a pravi razlog se ne može iščitati iz Izvještaja za školsku godinu 1911. – 1912. Zna se da je često izbivao zbog bolesti, nije imao položen profesorski ispit, a navodno su njegove ideje bile pre napredne za tadašnje vrijeme. U ožujku 1909. pokrenuta je građanska inicijativa za osnivanje stalnog kazališta u gradu Karlovcu. Vrbaniću je povjerena organizacija i umjetničko vodstvo „Malog teatra“, ali je u ostvarenju ideje bilo podmetanja i zapreka. Tek će pod okriljem Pučko - prosvjetnog odbora, u razdoblju od 22. 05. 1911. do 5. 12. 1914. Diletantsko kazalište odigrati manji ali vrijedan repertoar. Tijekom svojih samotnih šetnji koranskim parkom Vrbanić susreće Anku Stakić, tada malodobnu polaznicu Učiteljske škole, u koju se strastveno zaljubljuje. Vjenčali su se u kolovozu 1910. Njegova je KINTA, kako ju je od milja zvao, željela postati glumica, pa se i radi nje angažirao u kazalištu. Godine 1911. 03. rujna postavio je Ibsenovu „Noru“ u kojoj su zajedno glumili. Pokazalo se da je Anka Stakić Vrbanić bila vrlo talentirana. Kasnije se profesionalno bavila glumom u kazalištu (Osijek, Beograd) i na filmu. Putujuće kazalište koje su osnovali nakon preseljenja u Zagreb, ubrzo je propalo. Nažalost, od tuberkuloze teško oboljeli Vrbanić posljednju godinu života provodi u sanatoriju na Sljemenu (Brestovac). Umro je u Zagrebu 05. 05. 1913. Njegov spisateljski opus obuhvaća petnaestak književnih studija, tridesetak pjesama i dramu „Kinta“. („Glasonoša“, 1909.) Stanko Dvoržak objavio je zbirku njegovih pjesama „Postmumae“ (1939.) i monografski ga obradio u knjizi „Karlovački portreti“ (1963.). Kuća u Senjskoj 24 moguće je posljednje prebivalište karlovačkog slikara Vjekoslava Karasa.
(Ovom prilikom zahvaljujem gospođi Rosani Mikulić sa Zavičajnog odjela Gradske knjižnice na svesrdnoj pomoći.) - Biserka Fabac