Današnju zgradu Masarykovu broj 2, na mjestu nekadašnje ozaljske krčme, sagradio je 1847. godine Ivan Kostelac, posjednik iz Vivodine kraj Metlike. Rudolf Strohal piše da je Kostelac u zgradi otvorio gostionu, prvi kat iznajmio vojnom eraru, koji je tu smjestio Nadopunidbeno okružno zapovjedništvo za grad Karlovac. Zapovjedništvo je ostalo u zgradi do 1865. nakon čega Kostelac osniva „Svratište kruni“, namijenjeno putnicima koji sa željezničkog kolodvora dolaze u Karlovac. Njega nasljeđuje sin Ivan, Krašićki župnik. Nakon Ivanove smrti vlasnica postaje Marija Lorber, koja svratište ostavlja kćerki Amaliji. Amalija ga na prijelazu stoljeća prodaje Nikoli Makaru iz Žumberka. On mu mijenja ime u svratište „Makar“ koje „imade 13 lijepih prostranih soba, u prizemlju blagovaonicu a preko dvorišta lijepu bašću i kuglanu“. Nikola je bio vrlo ugledan, pošten i otmjen čovjek. Novcem zarađenim od svratišta sagradio je lijepu jednokatnicu Banija 23. Imao četiri kćerke i dva sina. Kćeri su pohađale bečke liceje i dobro se poudavale. Sin Mirko je nakon povratka iz austrougarske mornarice u kući Banija 23 otvorio „špeceraj“ i trgovinu zemaljskih plodina. (Bio je osuđen na smrt kao sudionik pobune mornara u Boki Kotorskoj i pomilovan dolaskom vlasti Kraljevine Jugoslavije) Zbog svoje jugoslavenske orijentacije stradao je za vrijeme NDH (trgovinu u to vrijeme preuzeo stanoviti Kosanović). Kćer Marta je dospjela u zatvor odmah nakon dolaska komunista, a kuća Banija 23 je nacionalizirana. Mirko je još 1922. godine svratište „Makar“ prodao obitelji Nežić koja ga vodi pod imenom „Jugoslavija“. Zgradu 1934. godine kupuje Đorđe Pajić, preuređuje u današnjem obliku i daje naziv „Europa“. Pajić je bio povratnik iz Amerike, tamo se bavio svime i svačime, pričalo se da je bio gangster i detektiv. Obogatio se navodno i na kartama, bogato oženio s kćeri imućnog mesara i gostioničara Prišlina. Sve je to uložio u uređenje tada modernog hotela. Bio je tu veliki plesni podij i mnoštvo malih, sporednih prostorija za svaku vrst gostiju. Održavali su se balovi i mijenjali orkestri. Nakon II. svjetskog rata ovdje je redovito nastupao Ivo Robić. Pajić je na katu uvijek držao ženske. Osobito za NDH, hotel „Europa“ je bio živahno okupljalište talijanskih časnika, raznih švercera, agenata i drugih sumnjivih ljudi. U „Evropu“ se dolazilo zbog pjevačica i plesa, premda to nikada nije bio lokal koji su posjećivali ljudi boljeg građanskog sloja. Zvali su ga „pajzl“. Oni koji se nisu smjestili u „Jadranu“ došli su u „Europu“. Kvaka na ulaznim vratima u hotel imala je posebno osvjetljenje, tako da bi je pijanci, u inače mračnoj Baniji, lakše pronašli. Kuća je nakon rata kratko vrijeme služila kao zatvor (zatvoreni mnogi banijanski „državni neprijatelji“). Potom je nacionalizirana, postaje vlasništvo ugostiteljskog poduzeća „Korana“ d.d. koje je tu imalo sjedište uprave, radničku menzu i popularan restoran. Sin Đorđa Pajića, istog imena, bio je poznati karlovački zubar (neko je vrijeme u ovoj kući vodio improviziranu privatnu ordinaciju) i za razliku od oca, bio društveno uvažen i omiljen čovjek. Danas u dijelu prizemlja poduzeće „Absum d. o. o.“ peče kolače za sve prilike. Zgrada je navodno u proceduri povratka vlasnicima. (izvor „Svjetlo“, 1997. i 2003) - Biserka Fabac