Na fotografiji je Primorska ulica na Dubovcu, na trasi Karolinske ceste, ukrašena i omeđena drvoredom divljih kestenova. Dugo vremena nazivana Starom cestom, gotovo neizgrađena tijekom 19. st., osim jedne stare kuće na mjestu današnje Primorske 39 i gostionice „Mirni kut“ na raskrižju s Nemčićevom i Ulicom Luščić. Značajnija urbanizacija započinje 1922. g.
Na lijevoj strani ulice :
Prva djelomično vidljiva je obiteljska prizemnica Primorska 25, početkom 1930. – ih izgrađena za parketara Vida Majetića, porijeklom Goranina.
Slijedi uglovnica s ulicom Matije Gupca, Primorska 27, prizemnica koju je 1930. - te za Franju Mraka iz Ravne Gore izgradio graditelj Rudolf Foschio. Mrak je u novo sagrađenoj kući otvorio gostionicu i trgovinu mješovite robe.
U dugačkom dvorištu podignuta je još jedna stambena zgrada i oveća štala, gdje je obitelj držala krave. Ovdje su, ako je trebalo noćivali, i smještali svoje konje i zaprege seljaci, uglavnom Mrakovi Gorani, koji bi dolazili u Karlovac na sajam.
Posljednja na lijevoj strani, na fotografiji dobro vidljiva, je uglovnica Matije Gupca 2 – Primorska, s potkrovnim stanovima, sagrađena 1932. g. U vrtu ima, kasnije nadograđen, dodatni stambeni prostor. Prvi vlasnik kuće bio je Mile Crevar, potom njegovi nasljednici. Kasnije se ovdje izmjenjuju mnogi stanari. Godine 1954. – te kuću kupuju supružnici i doseljenici iz Slovenije: Antonija i Ivan Čadež - prvi auto ličilac u Karlovcu.
Na desnoj strani fotografije djelomično vidljiva je prizemna uglovnica Primorska - Kvaternikova 11. Prva vlasnica kuće je Marija Draganjac, koja sa suprugom gradi dio kuće uz današnji ulazni hodnik, a potom 1932. g. kuću prodaju Franji Benetu, koji je prigrađuje u današnjem obliku. U njegovo vrijeme u kući su živjele obitelji Filipčić, a kasnije Dević.
Nakon Beneta vlasnici kuće su Zvonko i Alojz Pećar, porijeklom iz Ribnika.
Slijedi u novije vrijeme obnovljena i uređena staklenom kapijom kuća Primorska 26, u kojoj se danas nalazi trgovina „Aquaterm“. Prvotnu stariju kućicu na zemljištu altarijske zaklade izgradili su 1932. g. Maks i Anka Posavec. Godine 1937., staru kućicu u lijepu zidanu prizemnicu na fotografiji preuređuje Franca Vidonić, r. Šimunović, rodom iz Prilišća. Učinila je to novcem kojeg je dobila kao odštetu za supruga koji je nastradao u rudniku u Americi.
Slabije vidljiva na fotografiji je Primorska 28, obiteljska prizemnica, koju su 1931. godine na parceli altarijske zaklade izgradili Fanika i Andrija Posavec – kožarski radnik. Godine 1938. prizemnicu kupuju Josip i Katica Posuda, nadograđuju, preuređuju i grade dvorišni dio s pekarskom radionicom i skladištem.
Bračni par Posuda 1928. g. dolazi iz Štajerske u Karlovac, iznajmljuje pekarnicu u tada Pekarskoj ulici br. 26, da bi se 1936. preselili zajedno s pekarom na Riječku cestu, a kasnije na Dubovac. Kako je ubrzo izbio Drugi svjetski rat, dubovački pekari Poglayen, Posuda i Jovanović se udružuju i zajedno rade u Poglayenovoj parnoj pekari do 1947., kada im nova vlast konfiscira obrt i trgovinu. Posuda je 1945. – te neko vrijeme proveo u logoru. Za sve to vrijeme u kući u Primorskoj, radi samo prodavaonica kruha i peciva, koju će kasnije preuzeti „državna“ pekarnica. Nakon 1951. država je dopustila privatnim pekarima pečenje peciva (kasnije i kruha), pa Posuda svoje proizvode prodaje na „starom placu“. Pekarnica radi sve do njegove smrti 1961., nakon čega njegova udovica Katica iznajmljuje pekarnicu raznim pekarskim obrtnicima.
Godine 1997. kuću kupuje i potpuno rekonstruira Stjepan Ilijanić, promijenivši joj namjenu u stambeno – poslovni prostor. Danas se u prizemlju nalazi cvjećarnica „Tratinčica“ Sonje Pavlaković - Gojak i poslovne prostorije tvrtke „Aquaterm“ d. o. o. Željka Ilijanića. (Izvor „Svjetlo“ 2000. g.)
Ostale kuće u ulici, na ovoj fotografiji nisu jasno vidljive, zato putujemo dalje Primorskom ulicom, pored katoličkog groblja, sve do raskršća Primorske, Ulice Luščić, Zagrad i Nemčićeve.
Stižemo do gostionice „Mirni kut“.
Kad spominjemo „Mirni kut“, onda treba znati, da je riječ o gostionici s možda najdužim ugostiteljskim vijekom među karlovačkim gostionicama,
Zna se da je bila gostionica obitelji Štimac, prije no što su je početkom stoljeća preuzeli Bakšići.
Kao „Maretićeva“ spominje se godine 1916., kad je gradsko zastupstvo razmišljalo o ograđivanju groblja čvrstim zidom, pa se prostor gostionice spominje kao mogući „stan za grobara“.
Zgrada je prizemnica na adresi Zagrad 1, prije Nemčićeva 14. Radi blizine groblja bila je prikladno mjesto za karmine, ali i društveno okupljalište lokalnih stanovnika.
U dvorištu su nekada bile gospodarske zgrade, koje su kasnije pretvorene u stambene. Čitav kompleks od početka 20. st. do danas dom je obitelji Bakšić. Nakon Drugog svjetskog rata gostionica je nacionalizirana i postala objekt Ugostiteljskog poduzeća „Korana“. Danas ju u vlasništvu Miroslava Kostadinova.
Dugogodišnji vlasnici, obitelj Bakšić, potječe iz Cvjetkovića kraj Jastrebarskog. Stolar Milan Bakšić, brat je trgovca mješovite robe i žitarica Petra Bakšića na Riječkoj cesti. Dolazi ovdje početkom 20. st. sa suprugom Amalijom (r. Jerman) i vodi gostionicu. Nakon njegove smrti, posao je preuzeo sin Božidar, sve do 1956. g. Bakšići su imali puno djece. Najstarija kći Paulina udala se za trgovca Ivana Vinea i vodila poznatu pržionicu kave u Riječkoj ulici. Sin Božidar je bio strojobravar, radio je kod Feitla i u „Velebitu“, kasnije u „Kupaplastici“. Drugi sin, Milan, bio je učitelj i rano odselio u Zagreb. Kći Štefica se udala za trgovca Trontla, a najmlađi sin Branko bio je trgovac i neko vrijeme direktor „Tehnomerkura“. Oženio se Vilmom Tot, a nakon njezine prerane smrti, oženio se njenom sestrom Danicom. S njom je imao sina Branimira, koji danas u toj kući vodi trgovačku radnju. (Izvor „Svjetlo“ 1999., Ivo Ott)
O popularnosti gostionice svjedoči i pjesmica (koja se pjevala na melodiju pjesme „Planinari smo mi“):
„Hajd' u Mirni kut da ti vidim ćud,
kad ćemo se gurati kroz dubovački put!“
Znalo se doduše u „Mirnom kutu“ pjevati i:
Bolje trba od pijače
Nego grba od štihače.
Zlatko Gursky u svojoj knjizi „Karlovac panorama jednog vremena piše: „Obligatne poslijepodnevne šetnje obično svršavahu u vrtu gostionice „Mirnom kutu“ gdje je uvijek bilo na ražnju pečene janjetine, vrućeg „štrudla“ od jabuka ili sira s „cvebama“, svježeg kravljeg sira s vrhnjem i mladim češnjakom i dubovačkim kruhom, „lesicama“ i „salcštanglima s kimlom“, te „kajzericama“, koje su znali, kao dubovačke specijalitete, ispeći samo čuveni majstori Rataj, Poglayen i Duginos, koga je zbog izvrsne kakvoće kruha i peciva Napoleon učinio markizom, promijenivši mu prezime u mnogo ljepše: Duquenois. Sve se to običavalo zaliti čuvenim karlovačkim pivom, zdravim domaćim vinima, izvornom Jamničkom vodom i „kraherlima“, crvenim od „himbera“ i žutim od naranče.“
Na cesti preko puta gostionice „Mirni kut“ nalazila se mitnica Zagrad, „najmanja karlovačka mitnica“, pa su ovdje kao i kod drugih mitnica, seljaci, u ovom slučaju iz Zagrada, Kalvarije, Novigrada ili još udaljenijih sela, ostavljali svoja kola uoči odlaska na sajam.
U Zapisniku redovne skupštine gradskog zastupstva sl. i kr. grada Karlovca, održane 30. srpnja 1906. g., članak 12, piše da je staru mitničku zgradu u Zagradu, na dražbi održanoj 23 / 7 1906. kupio ravnatelj Kraljevske velike realne gimnazije, profesor Rudolf Strohal.
Pripremila i napisala Biserka Fabac