Karlovac - Central

Najveća  gostionica u gradu, danas na uglu Haulikove i Samostanske, postojala je već 1779. godine. Glavno pročelje bilo je okrenuto u nekadašnju Ljekarničku ulicu prema Velikoj pješačkoj vojarni. Zgrada je u početku bila veličine tek trećine današnje, a gostionica se zvala „K orlu“. U njoj je 3. svibnja 1783. odsjeo kralj Josip II., dočekan kod banijanskog mosta i pozdravljen od glavnog vojničkog zapovjednika generala i grofa Samuela Gjulaja. Ostalo je zapamćeno da je kralj sišao s kočije i pješice stigao do gostionice, gdje je objedovao, poslije razgledao grad, posjetio kasarne i vojničku bolnicu. Početkom 19. st. zgrada je proširena u Haulikovu ulicu, na današnju veličinu. Postaje svratište pod imenom „K zlatnom sidru“ čiji je upisani vlasnik u zemljišnim knjigama 1850. bio Mihael Kersić i supruga Teresia r. Bais. (R. Radovinović) U svojoj knjizi „Uspomene iz Hrvatske“ gostionicu pod tim imenom spominje Imbro Tkalac, a Antun Nemčić u svojim „Putositnicama“ 1844. piše: „Putnik koji želi za jeftinu cijenu dobro jelo i dvorbu, taj neka se u gostionicu „K sidru“ navrati.“ Kuću kasnije stječe Ivan Vončina a 1883. prodaje Ivanu Vogleru. Oglas u „Svjetlu“ od 10. siečnja 1884. govori nam da je udovica Vogler nastavila poslovanje svratištem: „Ivana Voglera udova u Karlovcu, preporuča štovanim p. n. putnikom svoje udobno uredjeno i brzojavom providjeno SVRATIŠTE (HOTEL VOGLER) sa 24 putničkih soba, gostionom, omnibusom na i od kolodvora i po volji vozne prilike.“ 
I još jedno „Svjetlo“ od 10. veljače 1884. javlja: (Soiree) - „Svaki četvrtak obdržava se u poznatom hotelu Vogler sjelo gg častnika ovdašnje posade, gdje se skuplja uz gg častnike množina obćinstva, da sluša vojničku glasbu, a u nedjelju je navadno gudalački koncert iste glasbe. U hotel Vogler, kamo se stranci i domaći rado zalaze, toči se vrlo dobro pivo iz Budjelovca, koje si sve više prijatelja prisvaja.“ Staro jednokatno svratište, od Voglerovih baštinika, 1892. godine kupuje kavanar i hotelijer Ljudevit Schroif (Ugarska 1866. – Karlovac 1914.). Ljudevit (prema Strohalu) ruši staru zgradu i gradi dvokatnu neorenesansnu građevinu u kojoj 1894. otvara hotel „Central“. „Uložio je silu novaca da gradu pribavi dostojno svratište. Zgrada ima 40 soba za putnike, a u prizemlju krasnu dvoranu, koja služi za blagovaonicu.“ Zbog otmjenosti i vrhunske usluge prozvan je „karlovačkim Sacherom. Godine 1899. od željezničke stanice do „Centrala“ vozi omnibus Dragutina Koraisa. „Da može gostovima u ljetno doba pružiti svježega zraka, kupio je god. 1905. od nasljednika Ivana Vukića gostionu,(na mjestu nekadanašnje Gombačeve kuće, op.B.F.), u kojoj je podigao krasan vrt. Da se može i za kišovitoga vremena sjediti u vrtu, natkrovio je jedan dio bašće. U vrtu je podignuta malena pozornica, gdje u ljetno doba glazba svira i gdje se daju kazališne predstave. Već prije davale su se u ovom svratištu rado zabave, plesovi i kazališne predstave. U novije vrijeme, otkada je uređena nova dvorana, imade toga svakim danom sve više“. Od 1908. godine u zgradi je stalno karlovačko kino „Royal American“. O bioskopu piše Stjepan Mihalić u svojim „Ćaskanjima“…. “nastariji bioskop u „Centralu“, gdje je oniska ali oštra kao britva, sva poslovna, držeći na uzdi sve oko sebe, gospođa Elizabeta Šroif u basu pravila red. U Šroifovom bioskopu prvi put sam se sreo s gospodom Dumasom ocem i Verdijem.. raspored je bio obilat i svestran…najprije nešto kao današnji „dokumentarac“…..slijedila bi komedija u jednom činu……tek tada bismo vidjeli dramu…..filmovani romani i kazališna djela…..često bi to bilo u koloru, a praćeno usklađenom pratnjom gramofonske ploče……onda je sve to pomeo Prvi svjetski rat“. U hotelu su se održavale i pokladne zabave, o čemu govori oglas u „Glasonoši“ broj 5 iz 1905.: „Hotel Central“: „Danas kao i svake nedjelje obdržavat će KRABULJNI PLES, ulaz za svaku osobu 60 filira, za krabulju 40 fil. Početak u 8 sati na večer. Za mnogobrojni posjet moli Ljudevit Šroif – svratištar.“ Hotel je zapušten nakon smrti Ljudevita Schroifa 1914. godine. Obnavljaju ga 1923. Nikola i Otilija Cerinić. Devastiran je u II. svjetskom ratu, ponovno radi od 1953., renoviran je 1965., a 1985. u zgradu useljava uprava Agroindustrijskog kombinata. Jedno je vrijeme tijekom Domovinskog rata služio kao stacionar za smještaj ranjenika, nakon čega je zatvoren i prepušten propadanju. (Biserka Fabac)

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.