Lopašićeva ulica 1968. godine (tada još neasfaltirana)
Paralelna s Domobranskom, Lopašićeva ulica ucrtana je u Regulatornu osnovu 1905. g. Prve podignute zgrade i vile nosile su adresu „Sajmište“.
Od 1930. g. nosi ime povjesničara Radoslava Lopašića (1835. – 1893.), autora brojnih knjiga o Karlovcu i njegovoj okolici.
Na fotografiji, na desnoj strani Lopašićeve ulice, između uglovnica u ulici Lisinskog i ulice Ljudevita Jonkea podignute su četiri kuće:
Kbr.2: Odluku o gradjevnoj dozvoli za izgradnju jednokatne stambene zgrade (na k. č. 394 / 1, broj 8486 / 32., 27. maja 1932.) dobili su direktor Stanko Kosem i supruga Marija. Nacrt za jednokatnicu sastavio je ing. Antun Draganić u maju 1932., a susjedi su bili Polić Dora (uglovnica Lisinskog br. 1 – Lopašićeva) i Blašković Pero iz Karlovca. Iste godine, u rujnu 1932., kuća je priključena na gradsku kanalizaciju, a 20. listopada dobila je uporabnu dozvolu (broj 17525 / 32.). Broj katastarske čestice promijenjen je 1933. g. (sa broja 394 / 1 na 394 / 22.), i prenesen gruntovno sa imena i vlasništva Općine sl. kr. grada Karlovca na gospođu Mariju i Stanka Kosem.
Meni najljepšu u ulici, kbr. 4, godine 1928. gradi građevinska tvrtka Dvornik i Heksch za dr. Zdenku i umirovljenog austrougarskog časnika Peru Blaškovića (1883. – 1945.) iz Beograda, kako bi umirovljeničke dane proveli u Karlovcu. Pero Blašković rođeni Karlovčanin, odrastao je na Gazi, otac mu je u Draškovićevoj ulici držao klobučarsku radnju. Vojno školovanje započeo je u Trstu, do početka Prvog svjetskog rata dosegao je čin pukovnika. Na čelu bosanskohercegovačke pukovnije prošao je fronte u Srbiji, Karpatima, Šleziji, Bukovini, zadnje godine rata na talijanskom ratištu. Pripadao je skupini najodlikovanijih ratnika u Prvom svjetskom ratu. Kad je 1916. umro car Franjo Josip, povučen je s fronte radi prisustvovanja sahrani. Poslije rata živio je u Beogradu kao poslovni čovjek, a kao društveni djelatnik bio osnivač „Hrvatskog kluba“. Bavio se publicistikom. Godine 1939. objavio je malo poznate ratne memoare „S Bošnjacima u svjetskom ratu“. Za vrijeme Drugog svjetskog rata mobiliziran je u Hrvatskom domobranstvu kao general, ubrzo se distancirao od Pavelića i kao simpatizer pučista Lorkovića i Vokića stradao.
Kao stanar u Blaškovićevoj kući bio je Milan Radeka (1897. – 1982.) Od 1924. s ratnim prekidom (1941. – 1945.) do umirovljenja 1954. – te, bio je profesor na karlovačkoj gimnaziji, jedno vrijeme i kateheta. Bio je urednik i suradnik 30 - ak novina, prevodio s francuskog. Autor je knjiga „Gornja Krajina – Karlovačko vladičanstvo“ i „Kordun u prošlosti“.
Kbr. 6 izgradio je 1931. g. inženjer i prevoditelj Branko Petrović. U popisu kuća 1950. – te upisana je kao narodna imovina. Branko Petrović je 1919. g. diplomirao na Građevinskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu. Dolazi u Karlovac kao građevinski poduzetnik i uglavnom gradi obiteljske kuće po vlastitim projektima. U Radićevoj ulici „Franjevački blok“ s Draganom Blazinom, zatim u Domobranskoj, Lukšićevoj, I. G. Kovačića, Vitezićevoj…U „Građevinaru“ je 1958. objavio pionirski rad „Elektronička računala i njihova primjena u građevinarstvu“.
Kbr. 8 je za gospođu Antoniju Dvornik 1932. godine izgradila građevinska tvrtka Dvornik i Heksch.
Na lijevoj strani fotografije je blok „šetališnih vila“: za Karlovčane koji poznaju ulicu:
Lopašićeva 1 (Sajmište 14) – prva vila u nizu u vlasništvu Karla Poglayena, prizemnica je s mansardom, za koju su nacrt i položaj 1926. g. sastavili ing. Dvornik i Heksch. Molbu gradskom poglavarstvu za ustupanje gradilišta za izgradnju vile predao je kapetan u miru Karlo pl. Poglayen u kolovozu 1926. Na sjednici gradjevnog pododbora, ing. Lanio je izložio da je zemljište parcelirano „već od prije, te se imaju za gradnju propisati stanoviti uvjeti, kao da se vila izgradi u smjeru postojeće ulice, što vodi uza kuću Sladovića, tako da bi ova ulica dobila time jedno lijepo zaleđe. Gradski zastupnik Reiner upozorava da se nebi nikako smjelo dozvoliti da se ograde novih gradilišta uza šetalište postavljaju u onakvoj blizini drvoreda, te se mora odrediti razmak od najmanje 8 metara. Gradsko zastupstvo jednoglasno zaključuje da se g. Poglayenu odstupi zatraženo gradilište, ali u manjoj površini, te da se ostavi najmanje 8 m razmaka od šetališta.“
U studenom godine 1926. gosp. Karlo Poglayen dobio je odluku o gradjevnoj dozvoli. Kao susjed navodi se Alfred Ofner. Neki od uvjeta bili su: da se priključak za kanalizaciju izvede na javni kanal u ulici Kralja Aleksandra i da se vanjsko lice zgrade izvede ukusno i u stilu okoline.
„Molitelj gradnje imade o svom trošku nasuti cijelo gradilište do visine ulice, prostor oko kuće treba urediti kao park i providiti ukusnom ogradom od cementnih stupova i oličenih letvica prema šetalištu, a prema ostale tri fronte iz živice.“
Uporabna dozvola za novo izgrađenu vilu izdana je u 31. kolovoza 1927. (broj 11169), a kućni broj Sajmište 14 i gruntovni prijenos sa vlasništva općine sl. kr. grada Karlovca na Milenu i Karla Poglayen u listopadu 1928.
Lopašićeva 3 - srednja zgrada u bloku prema promenadi, vila je ing. Oskara Lobkovića izgrađena prema nacrtu tvrtke ing. Kabalin i Jamnicky 1928. g.
Za odstup zemljišta sklopljen je kupoprodajni ugovor između Općine sl. kr. grada Karlovca (načelnik G. Modrušan) i ing. Lobkovića z svotu od 6002 Din i 25 para u decembru 1929. g.
Gradjevna dozvola za novogradnju jednokatne vile izdana je u studenom 1928. Susjedi su bili Julio Jakil i Karlo Poglayen.
Odluka o uporabnoj dozvoli za jednokatnu zidanu vilu sa adresom „Sajmište“ izdana je 25. listopada 1929. (broj 15701 / 29.), a gruntovni prijenos sa imena i vlasništva Općine sl. kr. grada Karlovca na ime vlasnika Oskara Lobkovića izvršen je u ožujku 1930.
Lopašićeva 5 – posljednja u nizu, vila na uglu s Jonkeovom ulicom, izgrađena prema nacrtu ing. Kabalina i Jamnickog za industrijalca Julia Jakila, dobila je uporabnu dozvolu 14. kolovoza 1929. godine (broj 11986 / 29.)
Julio Jakil, predsjednik udruženja industrijalaca u Karlovcu 1934. – 35., bio je sin tvorničara Andrije Jakila (r. 1870.), koji je manufakturu za preradu kože na Žorovici proširio i izgradio tvornicu obuće.
Imao je kuću na Zrinskom trgu broj 16, koju je nakon njegove smrti 11. listopada 1926. naslijedio njegov sin Julio. Već trošnu kuću za 120.000 dinara kupili su Dr. Gajo Petrović i njegova supruga Danica, srušili ju i za novosagrađenu kuću, u današnjoj Šipuševoj, dobili uporabnu dozvolu u studenom 1931. g.
Kad je Andrija Jakil umro „radnici koža i cipela FIRME and JAKIL tvornice koža i cipela d. d. objavljuju žalosnu vijest da je njihov senior šef gdin Andrija Jakil veleindustrijalac dne 11. oktobra 1926. u Trstu blago u Gospodinu usnuo. Njegov dobrostivi postupak spram radništva bit će nam trajnom svjetlom uspomenom na njegovu veliku prošlost. Sahranjen je u Rupi kod Gorice u obiteljskoj grobnici 12. oktobra 1926.“ („Hrvatska sloboda“ 15. listopada 1926.)
Njegov sin Julio, zbog davanja „crvene pomoći“ suđen je 1944. godine od Prijekog suda i interniran u Jasenovac, gdje je 1945. umro. U njegovoj kući smješteni su dječji vrtić i obdanište.
Na desnoj strani fotografije, na uglovnoj parceli Lopašićeva - Jonkeova, 1932. godine sagrađena je stambena jednokatnica, u tada Svačićevoj ulici, prema nacrtu Dvornika i Hekscha, za Zlatu Svečenski i dr. Milorada Svečenskog. Gradjevnu dozvolu tražio je poduzetnik Josip Rendeli ( otac Zlatin), pa je dozvola izdana na njegovo ime. Tako je zgrada ostala poznata kao „kuća Rendeli“.
Izvori: Zbirka građevinske dokumentacije grad Karlovac, Serija 2: Privatna izgradnja, Skupina: 2.1 Kuće i vile, kutija 94; R. Radovinović, „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“; „Hrvatska sloboda“ 1926. g.
Priredila Biserka Fabac