LOKALNI MARKSISTI
·O dvojici osebujnih boraca za prava radničke klase iz 1950-ih i 1960-ih godina čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU
Pošto je Josip Turić na svom balkonu uz gusle znao zapjevati: “Smail-aga krvav harač kupi, Po Gackome i okolo njega, Posred polja popeo čadorje, Pak rasturi haračlije ljute, Haračlije, izjeli ih vuci…”, drugovi iz Općinskog komiteta SK redovno bi na sastanke njegove partijske organizacije slali promatrače da ga kontroliraju i obuzdaju. Turićevu interpretaciju pjesme Ivana Mažuranića povezivali su s njegovim redovnim kritikama tadašnje politike, smatrajući je nedovoljno dosljednom.
Milan Zinaja - Mićo bio je autor jedinstvenog ideološkog performansa, svoju predanost klasnoj borbi svakodnevno je predstavio na taj način što bi u vrijeme gableca otišao kući gdje bi mu njegova supruga Safeta pripremila jelo koje je Mićo na tanjuru, s kruhom na dominantnoj poziciji kao simbolom borbe radnika za njihova prava, položenom u visini ramena na dlan ruke, nosio cijelim putem do Elektre gdje je bio zaposlen kao portir.
Napisao Milan Jakšić
Josip Turić. penzionirani major JNA, prvoborac, rodom iz Krivodola kod Imotskog, obično bi mojim roditeljima detaljnije objašnjavao svoje ideje sa zadnjeg partijskog sastanka o radničkom preuzimanju vlasti u zemlji. To mu, međutim, nije bila samo teorijska opsesija već i povod za konkretnu akciju. Smetalo ga je što politika takvu mogućnost stalno najavljuje, a ona nikako da se ostvari. Većina stanara iz zgrade bili su vojni umirovljenici, ili domaćice, kad je riječ o ženama, pa je takav sastav imala i njihova partijska organizacija. Sastanke su održavali tristotinjak metara od zgrada u kojima su stanovali, u jednoj prizemnici sasvim blizu stare zgrade Elektre i kupske obale.
„Kad će nam već jednom netko objasniti što valja konkretno učiniti da bi radnici uzeli vlast u svoje ruke“, bila je ključna Turićeva teza.
Često je na sastancima postavljao takvo pitanje, a općinski partijski vrh poprijeko ga je gledao ne smatrajući ga samo bundžijom, već i kvartovskim disidentom. Općinska partija nikako ga nije mogla obuzdati, slala je i svoje interventne delegate na sastanke „pored Kupe“, ali badava. U takvim bi situacijama Turić cijelu priču naglo znao okrenuti i naopačke.
„Mogli bismo stvari i ovako postaviti – zašto ne bismo diskutirali o raznim varijantama? Mogu li, recimo, radnici stići raditi nešto za što, uostalom, nisu kvalificirani, imajući dosta posla i na svom radnom mjestu? Ili, napuste li, zbog funkcije na vlasti, svoj radnički posao, u tom slučaju više neće biti radnici, pa onda ta njihova vlast neće biti radnička, nego će opet pripadati nekome drugom? Što ako osjete potrebu otresanja od sirotinje? Pitanje je onda hoće li ih većina radnika u takvim situacijama uopće doživljavati kao svoje predstavnike. Pa je tu i činjenica da vlast kvari, a čovjek je inače lako pokvarljiv, i tako dalje“, vješto bi Turić prevrtao oči drugu ili drugarici na političkom zadatku ins pekcijskog karaktera.
Mada su njegove pojmovne i sadržajne vratolomije mogle djelovati kao nešto što isključuje jedno drugo, baš i nije bilo tako. Ipak je vješto izbjegavao mogućnost da mu se jedna teza ozbiljnije očeše o drugu, što je bio i najveći problem promatrača njegovih partijskih aktivnosti. Turić nije ovakvim vrludanjima htio osporiti vrijednost radničke vlasti već je promatrače htio prisiliti da, otklanjajući sumnje u njezin smisao, potvrde ne samo kako iskreno podržavaju jedan takav jedinstven oblik radničkih prava, nego da je takvo nešto i moguće, ako se hoće, ili, ako takve sumnje ne mogu otkloniti, makar da i šutnjom priznaju da je teza o radničkom vladanju najobičnija bedastoća.
Turić je u takvoj vrsti kondicije za njih bio neuhvatljiv. Najteža kazna koju je mogao dobiti, živcirajući drugove na višim funkcijama, bilo je isključenje iz Saveza komunista. Samo, što bi time postigli? Raspravu o istim takvim temama samo bi nastavio na svom balkonu i uz svoje omiljene gusle, dio vrijednog obiteljskog naslijeđa, zapjevao „Smail agu Čengića“ Ivana Mažuranića:
„Što će momci? Što oružje svijetlo? Što li konji? Što li čadorovi? Teška gvožđa i falake grozne? Smail-aga krvav harač kupi, Po Gackome i oko lo njega, Posred polja popeo čadorje, Pak rasturi haračlije ljute, Haračlije, izjeli ih vuci, Ter od glave po žut cekin ište, A od ognja po debela ovna, i za noćcu obredom djevojku…“
Dovoljno bi to bilo da netko posumnja kako se preko struna Turićevih gusala prelijevaju njegove heretičke misli. Za nas djecu to je uvijek bio veliki događaj. Lakše smo ispod njegovog balkona pamtili povijesne činjenice nego bubajući ih iz udžbenika. Uz zvuke njegovih gusala moglo se doći i do petice u školskom imeniku. Toliko smo zavoljeli našeg, kompletnom svojom pojavom, osebujnog susjeda da su naši roditelji jednog trenutka postali ljubomorni i pohrlili u knjižare po knjige poput Turićevih. Moj otac nije htio kupiti „Smrt Smail-age Čengića“, osjetivši da je brata i mene, kad je riječ o toj temi, već izgubio, pa je kući donio „Gorski vijenac“ Petra II. Petrovića Njegoša.
Čitao nam je njegovo pojenje prije spavanja koje bismo onda nas dvoji ca, potreseni zebnjom zbog Turaka, sanjali i čuvali u svojoj duši dugo nakon buđenja. Teško je tada bilo klasičnim odgojnim metodama konkurirati Turićevom umjetničkom izričaju.
„Nadam se da mi nisu poslali pod balkon špijune kako bi zabilježili što sam o Turcima, raji i hajducima, eventualno, otpjevao gađajući Mažuranićevim karakternim mjerilima nekoga iz vremena sadašnjeg“, rekao je Turić jednom mom ocu.
„A što je s radničkim samoupravljanjem“, htio mu je moj stari doskočiti, više onako zezajući se nego ozbiljno smatra jući da bi mu tim riječima mogao prekinuti misao bez šanse da ona dalje napreduje.
“Ma nemoj... Pa, ako je takav način upravljanja toliko važan, kako to da su novine pune slika političara, a ne radnika? Jedino je lik ljevača iz Željezare Zenica Arifa Heralića dospio na jednu od dinarskih novčanica“, ponovno je Turić sumnjičavo odmahnuo na teoriju o vlasti radničke klase, po njegovom mišljenju, previsoko postavljenoj iznad zemlje. Mnogo kasnije, krajem 1980-ih, na dinarsku novčanicu dospio je i lik rudara Alije Sirotanovića.
Milan Rakas, u to vrijeme jedan od najistaknutijih karlovačkih političara, jednom mi je prilikom pričao kako je i on bio na jednoj od Turićevih političkih seansi.
„Nakon što je protivnika, polemizirajući s njim, znao zapetljati u klupko iz kojeg se teško izlazilo, odlučio sam ga samo slušati i zabavljati se“, rekao mi je Rakas.
Bio je vitke građe i u startu svoje diskusije najčešće sjedio skupljen, da bi se onda, kako su mu navirale ideje, polako dizao na noge, širio svoj grudni koš i ruke stavljajući, na kraju svog misaonog uspona, točku iza onoga što bi rekao. Kako je ustajao, tako je rastao i interes slušatelja za onim što izgovara. Protezao se povlačeći i svoju publiku za sobom koja je, tamo negdje iznad sebe, lovila njegovu ključnu rečenicu.
Nije u tome bilo teatralnosti već vjerojatno Turićeve naslijeđene zavičajne navike, započete pred večer, kad prestanu poljski radovi, opuštenim naslonom na suhozid i divanom s ljudima u polukrug posjedalim na ledini, a okončane odlaskom jednog dijela tog društva u polje po magarca, konopcem sapetog za drveni kolčić.
Selidbom Turića, njegove supruge Rose i djece Ankice, Željka i Tonćija krajem 1960-ih godina u Split, inovativan pristup socijalističkoj ideji među komunistima Naselja Nade Dimić ipak nije zamro, zahvaljujući, prije svega, Milanu Zinaji – Mići, doseljenim u isto to vrijeme u naše susjedstvo iz Mostara sa suprugom Safetom i dvojicom njihovih sinova. Čim je otišao u mirovinu, Mićo je došao bliže rodnom Kordunu. Djela Karla Marxa, oca komunističke ide je, znao je napamet. Stanovao je u prizemlju i na travnjaku nekoliko metara od kuhinjskog balkona postavio povelik drveni stol s klupama.
Oko Mićinog stola uvijek je netko bio – penzioneri su s njim igrali šah, a znatno mlađi od njega pokušali dešifrirati poruke njegovog lijevog političkog opredjeljenja. Turić se trudio u realne okvire staviti teoriju samoupravnog socijalizma, a Mićo ljude iz svoje okoline potaći da sami razmišljaju o ideji marksizma koristeći pritom čak i vlastitu umjetničku prezentaciju drevnih radničkih parola.
Mićo nam je čitao izvatke iz knjiga, iz čega smo odmah shvatili da postoje dva povijesna simbola radničkog pokreta – crveni karanfili i kruh. Govorio nam je o tome kako je čupkasti cvijet crvene boje obilježje ženskog socijalnog bunta, prolivene krvi u borbi za prava žena u Americi s početka 20. stoljeća, a kruh simbol donje granice tolerancije spram naraslim socijalnim razlikama.
Mićo je veoma brzo po dolasku u Karlovac povezao svoj interes za izučavanjem socijalne pravde s prilikom da se zaposli kao portir u Elektri. Postao je tako i aktivni pripadnik radničke klase, što mu je omogućilo ne samo da, kako koga usput sretne, govori o njezinim pravima, već da se za njih bori i unutar tvorničke ograde.
„Tamo radnička osviještenost može biti mnogo zgusnutija nego na širem prostoru. Treba početi od iskustva s lica mjesta“, često je isticao. „Eksplozija je to jača što je na određenom mjestu više energije sabijeno. Takvo je raspoloženje kao barut kad ga na guraš u cijev puške kremenjače. Nabiješ ga odozgo, i onda kad ga potpališ – BUM!“, slikovito je Mićo znao protumači ti taktiku klasne borbe. Sve dok ga jednog dana, kako mi je rekao, dvojica pripadnika Službe državne sigurnosti nisu zamolila da im objasni što je pjesnik, zapravo, tim svojim bombastičnim izjavama htio reći.
Nakon toga Mićo mijenja taktiku. Bira varijantu između ilegalnog i javnog političkog djelovanja – izvlači simbole radničkog pokreta iz suhoparnih parola i prebacuje ih na teren svoje umjetničke imaginacije. Poznatom porukom dizajnirani amblem srpa i čekića dopunio je tradicionalnim odjevnim artiklima svojih kordunaških seljaka: šeširom na glavi, dodavši mu kožun, prsluk od janjeće kože, a radničkom čekiću priključio je kruh. Svoju važnost u klasnoj borbi predstavio je na taj način što bi u vrijeme gableca otišao kući gdje bi mu njegova supruga Safeta pripremila jelo koje je Mićo na tanjuru, položenom u visini ramena na desni dlan okrenut prema gore, nosio kroz cijelo naselje i Teslinom ulicom do Elektre.
Kako na tanjuru nije bilo samo kruha već i sarme – našlo bi se tu i par kuhanih kobasica, pečena kremenadla ili šnicla – jednom ga je na stazi takvog osebujnog performansa zaskočio Gojko Lončar, njegov vršnjak i susjed iz zgrade pored njegove.
„Jebi ga, Mićo. Nisi li ti, zapravo, napustio svoje klasne drugove? Samo je kruh simbol borbe za radnička prava. Što tu radi sarma, hajde reci mi, molim te? Boriš li se ti za prava gladnih ili sitih“, upitao je Gojko Miću. „E, moj Gojko, prestani s demagogijom. Nema kod nas, na sreću, gladnih, ali ima nepravde. Ovaj ovdje kruh govori i o koječemu drugom osim o sebi. Petljaš se u klasnu teoriju, a o njoj ništa ne znaš. Pogledaj najprije naokolo i u sebe samoga, pa tek onda u moj tanjur“, odbrusio mu je Mićo.
Gojko se valjda htio pokazati kao dosljedni marksist. Pedagoški pristup ga je izgleda posbno zanimao. Gadno mi je jednom zapaprio, ranjivom do boli u okolnostima mog teškog penjanja stepenicama kojima su rođenjem gradska djeca već davno ovladala. Imao sam tada 13 godina.
„Reci mi, mali, jebeš li što“, upitao me.
„Ovaj, mislim... Ne znam“, odgovorio sam mu iznenađen njegovim pitanjem.
„Hajde, hajde, molim te. Šta si se stisnuo? Trgni se malo! Mi lički momci, kad smo bili tvojih godina, znali smo, ako je zatrebalo, i mladu ždrebicu... Onako, znaš... Uh!“, umalo me tim riječima oborio na tlo. Kad je vidio da sam zanijemio, ponovo mi se obratio, mnogo opreznije nego prije toga. Valjda se htijući na trenutak smilovati laganim odmicanjem od važnosti svoje egzotične sage, pokušavajući je malo razvodniti, sasvim izbliza mi šapnu:
„Mnogo godina kasnije čuo sam da je jedan moj vršnjak ostao vjeran davnoj momačkoj navici. Smatrajući to nelogičnim, navratio sam u njegovo i moje rodno selo upitavši ga je li to stvarno istina. Nije mi rekao ni da jest ni da nije već se, na moje veliko iznenađenje, iz sve snage izderao, unijevši mi se u lice: 'Šta se to tebe tiče?! Ja hranio i othranio! Nisi ti!”
Nastavak ove priče gore mi je izgledao od njezinog prvog dijela. Danima potom lutao sam ošamućen, koliko iz ljubavi prema svom ličkom narodu, toliko iz straha da se naokolo ne bi doznalo što mi je Gojko ispričao. Sačuvaj, Bože, kaže li tako nešto nekome drugom, a taj njegova sjećanja shvati kao štos koji valja prenijeti dalje. Moram razgovarati s njim, zaključio sam. Zamolit ću ga da mi dodatno objasni pitanje što mi ga je postavio.
Neka izgleda kao nekakva simbolička fantazija, isključivši mogućnost da se tako nešto, bilo kada i bilo gdje u mojoj Lici, zamišljeno izvan stvarne želje i mogućnosti, uopće i dogodilo, a da je priča poput Gojkove nastala jedino zbog toga kako bi se kroz takvu igru prirode – konji su prekrasna bića ljepotom i snagom – muškarca pred ženom učinilo hrabrijim i maštovitijim nego što to možda jest.
Htio sam da se Gojko i ja dogovorimo. „Niste mi govorili o mladoj ždrebici kao mladoj djevojci, već o mladoj djevojci kao mladoj ždrebici. Je li tako“, pitao sam. „Tako je. Je li ti sad lakše“, bila je Gojkova reakcija na moju tjeskobu za koju se, izvlačeći me u normalno stanje, ipak trebao više potruditi, primijetio sam pomalo razočaran u njegov odgovor na moju duševnu smetenost. Bilo je u redu što je rekao „Tako je...“, ali čemu onaj dodatak „... je li ti sad lakše?“
Ispalo je kako prihvaća moju varijantu njegove izjave koja me strašno pogodila samo zbog toga da bih se bolje osjećao, a ne zato što je rekao jedno, a mislio nešto sasvim drugo – ono što bi meni više odgovaralo. Nekoliko dana kasnije, očigledno osjetivši da nisam zadovoljan utjehom koju mi je ponudio, doviknuo mi je preko ceste:
„Hej, momak! Znaš li kako se zove ono što sam ti rekao? Metafora.“ Konačno – taj je pojam za mene bio spasonosan.