O čuvenoj Rakovačkoj klapi s kraja 1950-ih i početka 1960-ih godina čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU
Članovi čuvene RAKOVAČKE KLAPE bili su: Mladen Stepinac – Pinac, Vojislav Surla – Vojo, Dragutin Kampić – Trumba, Nikola Rentške – Rus, Slobodan Maćešić – Mačak, Franjo Lulić – Franja, Miljenko Linzender – Miki, Nikola Lulić – Beli i Ivica Poljanac – Panac. Bila je to izuzetno dinamična skupina mladih Karlovčana iz druge polovice 1950-ih i početka 1960-ih godina. Makljažama medju sobom odredili su sastav klape, dajući tako doprinos darvinističkoj teoriji. Njihova karizimatika medju mladim ljudima protezala se gradskim ulicama i kvartovima bez nekog reda, gotovo stihijski, kao odraz mladelačkog muškog odrastanja. Njihovi vršnjaci samostalno su birali idole. U to vrijeme sadržajno oskudni mediji na njih nisu imali takav utjecaj.
PIJEVAC OBITELJI KOKOT
Napisao Milan Jakšić
Sretoh u jednoj prilici u Selcu, zajedno sa svojom suprugom Dragicom, nekadašnjeg karlovačkog višestrukog sportaša i rukometnog trenera domaćeg i međunarodnog ranga, Nikolu Lulića – Belog s njegovom suprugom Ružicom i mlađom kćerkom Helenom – najboljim strijelcem hrvatske rukometne reprezentacije na europskom rukometnom prvenstvu u Danskoj 1996. Živi inače u Lyonu u Francuskoj gdje radi kao trenerica tamošnjeg rukometnog kluba.
Nađoše se tako sasvim slučajno dvije, tog trena, brojčano okrnjene porodice, Nikola i Ružica imaju još jednu kćerku Nikolinu, a mi Jakšići dva sina, Gorana i Mladena. Naravno, uslijedilo je ispitivanje za zdravlje i onda kratki tajac jer iznenađeni susretom nismo mogli odmah imati nekakvu zajedničku temu osim suglasnosti kako je vrijeme jako lijepo, a more ipak malo hladno.
Ocijenivši temperaturu mora, kao većina muškaraca ozbiljnijih godina u takvim okolnostima, munjevito smo nas dvojica stisnuli noge kao da ih je led okovao. Trajao je taj Nikolin i moj refleks samo desetinku sekunde, ali ipak dovoljno damskim brižnim i sažaljevajućim pogledima - upućenim našoj trenutno smetenoj tjelesnoj konfiguraciji.
Valjda je i priroda to tako uredila – dajući za pravo opticaju nekih, veoma važnih, muških vitalnosti, neovisno o teškoćama koje im s godina ma ne moraju baš toliko naškoditi kako uopće u tom smislu ne bi mogli funkcionirati. Ali, koliko god je tada bio jak naš muški ponos toliko je bila brza i moja verbalna reakcija.
„Nikola je mnogim Karlovčanima ostao u sjećanju po mnogočemu, a posebno kao član čuvene rakovačke klape“, bio je moj uvod u naše nenajavljeno morsko druženje. Umalo ne rekoh: „Gdje su oni prošli trava nije rasla“. Ipak sam zastao. Nikola mi je prekinuo misao širom otvorenim očima i grimasom lica koja mi je dala do znanja kako se baš i ne bih trebao previše razbacivati viškom informacija kad je riječ o njegovom rakovačkom odrastanju.
„Moglo bi se reći bio je liberalna struja među Rakovčanima s kojima se družio, produhovljeniji dio tog društva, njegova nježnija strana. Ipak su mi neki drugi po agresivnosti ostali u sjećanju. Uvijek sam imao osjećaj da kvartovsku neformalnu organizaciju kojoj pripada, Nikola ne doživljava kao borbenu formaciju“, završio sam kratki opis njegove klap ske prošlosti.
I to ne samo zbog njegovog straha budem li izlijetao s, eventualno, slabo kontroliranim sjećanjima već i da bih nas učinio razgovorljivijim. Valja također reći kako je to bila klapa s mnogo raspršenijim interesima i jednako takvim posljedicama nego što to može biti, recimo, dalmatinsko klapsko pjevanje.
Kad sam se s Nikolom naknadno našao na kavi, sjetivši se valjda što sam govorio u Selcu, nastojao je dodatno objasniti moju prethodnu ocjenu o konceptualnoj slojevitosti nekadašnjeg osebujnog rakovačkog druženja pošto su Rakovčani svoje protivnike iz drugih klapa znali gadno izmlatiti.
„Ali ja sam bio defanzivac“, objasnio mi je Nikola svoj odnos prema tvrđim situacijama u kojima se njegova klapa znala naći, što mi baš nije bilo posve jasno. Poznato je mnogima da su ih rijetki imali hrabrost napasti. Ne zato što u Karlovcu nije bilo takvih junaka, klape iz Senjske ulice, s Drvenog placa, iz Drežnika i druge često su im bile za petama, ali oni su bili najjači. Upitao sam zato Nikolu:
„Ako se drugi nisu usudili da vas napadnu, onda je to za tebe vjerojatno bila sretna okolnost, nisi imao potrebu ni za defanzivnim borbenim djelovanjem?“
„Je li? A što ako bi druga strana krenula u kontru? Pa valjda sam se upravo tada morao braniti“, odgovorio mi je.
Rakovačka klapa je za svaku situaciju imala posebno razrađenu taktiku borbe. Uglavnom je to dobro funkcioni ralo dok se nisu sukobili s radnicima talijanskog cirkusa. Mislim da se zvao „Medrano“. Dogodilo se to na prostoru gdje se sada nalazi robna kuća Tekstilka. Nekada su tamo bili „Francuski magazini“, tako nazvani mada su izgrađeni 1776. darom Marije Terezije, češke i ugarsko-hrvatske kraljice, austrijske nadvojvotkinje, dakle 33 godine prije francuske okupacije iz 1809. kao „Solni magazini“.
Njihovo je rušenje opustošilo taj dio grada, sasvim blizu njegovom središtu. Iz zraka gledano, izgledalo je to mjesto kao pus ti otok okružen zgradama, idealno za cirkuske predstave i luna park vrtuljke. Kad je počela gradnja Tekstilke, cirkus se preselio na Vunsko polje od kuda su Karlovčani putujuće zabavljače ubrzo otjerali smatrajući da im je na tom mjestu, u svakom trenutku, potrebnija prirodna cjelina nego ad hoc zabava.
Zadnji cirkuski šator bio je razapet na terenu gdje se danas petkom održava stara krama, donedavno i Karlovački dani piva jednom godišnje, na desnoj obali Korane pored stadi ona i ceste koja vodi u Mekušje, a nove forme privlačenja građana nečim što djeluje posebno atraktivno potpuno su zamijenile ovu nomadsku.
Cirkus je bio iz Italije, a njegovi radnici, monteri ogromnog cirkuskog platna, ringišpila, drvenih konja za jahanje, streljane za gađanje lopticom od krpe limenih čunjeva, ogromne lopte za udaranje s kazaljkom koja pokazuje snagu udarca i tako dalje, po svemu sudeći Kalabrezi – malo koga bi svojim izgledom ostavili ravnodušnim, većinu podsjetivši na likove iz filmova o talijanskoj mafiji, ali tek u prolazu, osim mlade Rakovčane koji su, kao uostalom veći na djece u to vrijeme, filmove poput mafijaških, kaubojskih i gusarskih, doživljavali kao dio vlastite avanture.
Ovaj puta im se, međutim, jedno od takvih filmskih ostvarenja ukazalo doslovno pred nosom, izvan kino dvorane. Odlučili su da se gostima iz Italije uvuku u njihov cirkuski kadar zamišljajući ga kao filmski. Imali su pred sobom crnomanjaste glumce tankih brčića, ali nisu imali radnju filma. Nije bilo ni puno vremena za prevrtanje po scenariju, razgovore o priči koja bi im mogla biti interesantna, za bilo kakva odlaganja, rastezanja i beskrajna razmišljanja.
Prvi je to shvatio Ivica Poljanac – Panac i s čvrsto spuštenim rukama i napadno isturenim prsima i nosom, zaletio se prema najbližem Talijanu. „Hajde, evo, udari me“, govorio mu je pokretima svog tijela, našavši se tik do njega. Potom je skočio korak natrag, cimnuvši prema njemu nekoliko puta glavom, kako bi ga povukao za sobom i na taj način ostale Talijane u njihovom raštrkanom poretku, kakav su tog trenutka imali, izvukao bliže svojim suborcima.
To bi onda bila idealna situacija za borbu jedan na jedan. Panac je, dakle, bio mamac. Talijan se, međutim, mrtav-hladan, ni pomakao nije s mjesta, a Mladen Stepinac – Pinac, bijesan valjda zbog neuspjelog trika, svom silinom se zaletio prema njemu i tako ga šakom dohvatio po nosu da je mladić sav raskrvavljen tresnuo na tlo kao da ga je netko izbacio iz jurećeg automobila.
Jurnuše odmah i ostali Rakovčani... Ali već nakon nekoliko sekundi istrčaše pred njih brojna zgusnuta ljudska tijela. Svaki od Kalabreza držao je nešto u ruci – čekić, šrafciger, francuski ključ, bokser... Nastala je pat situacija. Svi Rakovčani, osim Vojislava Surle – Voje, kretali su se bočno lijevo-desno, poluobručom s jedne ili druge strane pokušavajući razvući talijanski borbeni poredak. Izgledalo je kao na filmovima iz Afrike kad čopor lavova krene na mladunče bivola, a odraslo krdo, gusto sabivši svoje redove, gura ispred sebe ogladnjele zvijeri sve dok ne shvate da kroz takvu utvrdu jednostavno ne mogu proći.
Vojo je pokretima tijela iz blago sagnutog položaja, najprije lijevo pa onda desno prema gore, kao da pleše usporeni tvist, bez uspjeha tražio pukotinu u talijanskom živom zidu. Imali su, dakle, i Kalabrezi svoju taktiku. „Jebeni Digići“, kratko je, stojeći prekriženih ruku po strani, izustio Nikola Lulić – Beli, prije nego što je, zbog cirkuskog debakla, iznio primjedbe svojim suborcima.
Kako su dečki iz Rakovca rasli, tako im je trebalo i sve više proteina. Osim što su često lovili ribu, znali su ščepati i po koju kokoš. Nakon dužeg posta odlučili su obitelji Kokot ukrasti kokota. Kokoti su inače bili prvi susjedi obitelji Poljanac, kojoj je pripadao i njihov kolega Panac. Taktika je ovako izgledala – pošto kokoši često prelaze iz jednog dvorišta u drugo, pijevca porodice Kokot trebalo je zgrabiti mimo njegovog domaćeg terena, a to znači u dvorištu Poljančevih. U svom dvorištu kokoši su bile sigurnije, bolje čuvane, a preko granične crte izvan takvog nadzora – neodgovornog, raspuštenog i neobazrivog čvakanja i lepršanja.
Tu je onda i privid nekakvog osjećaja, smatrali su u klapi, kako pijevac nije ukraden već da je negdje odlutao – jednostavno nestao. Zadatak za taj prepad dobio je Slobodan Maćešić - Mačak. Brzo ga je obavio. Sjetivši se prijašnjih jurnjava za kokama, što je bilo ispod svakog dostojanstva jedne tako poznate klape kao što je rakovačka, odlučio je pijevca mlatnuti kolcem. Donio ga je svojoj sestri, svi su je zvali Seka, koja ga je iz pećnice izvukla upravo u trenutku kad se klapa vratila iz kina. Bilo je pečenog krumpira, salate… Ali ne i pića. Nakon što je to javio majci, Panac je otrčao kući po vino koje se u njihovom podrumu, u malim bačvicama, uvijek moglo naći.
Pred kućnim vratima, gdje ga je majka dočekala, s njom se umalo sudario. Pogledavši ga u oči, najprije je nekoliko sekundi snuždeno šutjela, potom spustila glavu i blago zajecala, ponovo ga pogledala i pomilovala ga po glavi… I onda drhtavim glasom, jedva nekako, izustila: „Ivice, strašna stvar se dogodila…“
„Šta je, reci… Ajde, šta je bilo?“, sa zebnjom ju je upitao sin.
„Netko nam je ukral najlepšeg pevca.“, mirno, gestom bolnog dostojanstva, izgovorila je te riječi, kao da je pijevac junački poginuo. Panac je klonuo, nekoliko puta protresao glavom kao da se tek probudio. Polako došavši sebi, lagano se okrenuo prema Mačkovoj kući, neko je vrijeme nijemo promatrao… Sve dok mu majka nije rekla: „Idi, sine, po vino, dečki te čekaju.“