MAMA HUANITA

MAMA HUANITA  - O kolektivnom dječjem gledanju kultnog meksikanskog filma u vrijeme socijalizma “Jedan dan života”, krajem 1950-ih, naravno i njihovih majki koje nisu mogle odoljeti tuzi danima ne izlazeći iz kina, dječjem otporu melankoliji pjevanjem prekrasne pjesme koja je u smrt otpratila glavnog junaka ove filmske priče, čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU   

MAMA HUANITA
Napisao Milan Jakšić

Povod za naše dječje međusobno razvrstavanje, pa tako i naš doprinos stvaranju idola iz dvorišta kojem smo pripadali, dobivali smo uglavnom gledajući filmove, najčešće povijesne, avanturističke i kaubojske. Među prvim filmovima koji su nam se svidjeli bio je film „Alibaba i 40 hajduka“. Glavnu ulogu u njemu imao je francuski glumac, komičar Fernandel. Poslije filma gotovo svi smo ga oponašali, a najuspješniji u tome bio je Rudolf Grubešić – Ruda kojeg smo zbog toga nazvali Alibaba. Sebe smo proglasili hajducima, a njega našim vođom. Bilo nas je dvadesetak. 

_{RUDOLF GRUBEŠIĆ – ALIBABA i njegovi hajduci početkom 1960-ih. Prvi red s lijeva: Darko Ban – Rus, nepoznati mladić, Zoran Protić – Zoki i Josip Grubešić Joja. Srednji red: Rudolf Grubešić – Alibaba, Marijan Ban – Grujo, Vladimi Kučan – Buna, Josip Car Lisko, Branko Benković - Melez, Ljubomir Jakšić – Lajt i Željko Turić. Gornji red: Vladimir Klarić – Medo i Branko Kučan – Tojo.} 

U naponu silne hajdučke energije, nošeni i sami ponosom što naš Alibaba iz dana u dan iskazuje vrhunske borbene vještine kakve čak nije pokazao ni njegov uzor iz filma koji nam je tog trena promijenio život, skratili smo našem vojskovođi nadimak u Alica, opredijelivši se za mnogo nježniju varijantu svjesni velike žrtve koju je podnosio zbog  hrabrosti iskazane u brojnim bitkama s djecom drugih četvrti. 
Zatečeni u jednoj prilici u šumi Kozjači klincima našeg uzrasta s Dubovca zatekla nas je i nedoumica – napasti ih kako bismo im se osvetili zbog batina koje smo nešto rani je dobili u Trpčićevoj šumi pored Vojničkog groblja ili se viteški suzdržati jer ih je ipak bilo manje od nas. Pogledali smo našeg vođu. 
„Stanite. Nema Jure. Sjećate se kako me je nogom raspalio u jaja“, odgodio je Alica napad. 
Oni su odmah otišli, a mi nastavili lutati po šumi. „On mene nogom u jaja?! E’ nabit ću ga na kolac kad tad“, mrmljao je Alica sebi u bradu kadli nam iznenada naša izvidnica javlja: „Panj pun stršljena! Panj pun stršljena!“ Alica ga nije čuo: „On mene nogom…“ Naš suborac dotrčao nam je bliže i ponovo upozorio: 
„Prestani vikati, koji ti je kurac’“, izderao se Alica.
„Ali, roj stršljena je tamo. Pun ih je panj… Moramo natrag“, uplašeno je vikao
. „Ma šta natrag…“, planuo je Alica. 
Za njega povlačenje kao borbeni potez nije postojalo. Čvrsto je odlučio sačuvati vodeće mjesto u svojoj vojsci. Uzeo je poveću granu i s njom jurnuo naprijed. Po panju je treštalo, prašilo se, stršlje ne se nije moglo vidjeti kada su izletjeli iz svog skrovišta. Okružili su Aličinu glavu formirajući kolut poput aureole, blistavog oblaka iznad svetačkih glava, blagim odmakom prema gore. Dah nam je stao. I onda… Opaki kukci nestadoše isti tren.
Ponovo se sjetio Jurinog „kukavičkog čina“, kako je znao reći. Alica je zato, koji dan kasnije, odlučio da Dubovčakima vratimo milo za drago. Stupio je s njima u kontakt i predložio obračun, ovaj puta ne u Trpčićevoj šumi, nego ispod nje. 
„Na otvorenom ćemo bolje vidjeti što namjeravaju. Podmukli su“, upozorio je.
„I udaraju ispod pojasa“, dodao sam bez namjere da se šalim.
 „Ne seri“, svejedno mi je uzvratio. 
Dogovoren je i dan i sat bitke. Pričekali smo da prvi dođu pod šumu kako bismo ih napali s bokova – jedna skupina kretala se iz pravca Vojničkog groblja, a druga iz suprotne strane. Upali su u poluokruženje s mogućnošću uzmaka jedino šumskom uzbrdicom pošto su slobodan prostor pred sobom imali još samo preko močvare. Jurnuli smo svom snagom, oni krenuli prema gore, mi za njima, ali nakon nekoliko koraka stadosmo kao ukopani – niz šumu se poče, poput zemljanog odrona, valjati starija vojska. Također Dubovčaki.
„Što je sada ovo“, zabezeknuto smo pogledavali jedni druge. Uletjeli smo u klopku. Uslijedila je bježanija. Nismo imali kuda nego preko bare. Gacali smo po pola metra dubokoj vodi i mulju. Stalno se osvrćući primijetili smo da nas neprijatelj ne slijedi, tako da smo spokojno stigli do druge obale. Svi osim Alice. Pogledasmo prijeko i vidimo kako on sam vodi bitku s višestruko brojnijim neprijateljem. Zalijeće se štapom, rukama i nogama, a oni oko njega stežu obruč. Nismo primijetili da ga je netko udario. Zgrabili su ga i privezali za banderu. Zanijemili smo, uplašili se.
„Valjda ga neće mučiti“, netko se oglasio, mada se tako nešto između naših vojski do tada nije dogodilo jer nikada prije nije bilo zarobljenih. Onaj koji je gubio bitku pobjegao bi. Pobjednik ga, međutim, nije jurio. Ali, zašto su ga za vezali za električni stup? To nas je pitanje svejedno mučilo, kao i strepnja što mu sve rade kad se toliko dere i psuje ih. Primijetili smo da mu glas ima više ton bijesa nego bola. Trajale su Aličine muke najmanje pola sata dok ga nisu odvezali i pustili. 
Kad je Alica došao do nas o mučenju nam ništa nije htio reći. Na putu kući jedino mu se otelo: „Željeli smo biti fer pa im predložili gdje ćemo se i kada potući, nismo vrebali iza grma kako bismo im skočili za vrat. A oni nam upravo to napraviše. Ne rekoh li vam već kakvi su… “
Ovim njegovim riječima završio je rat između dva karlovačka kvarta. Potom se neko vrijeme ništa nije događalo. Alica nije pokretao nikakve inicijative. Nešto ga je strašno  mučilo. Ali, što? Mir i motiv za razmišljanje o sljedećim koracima tražili smo uglavnom odlazeći u kino, a kako se naše vaganje kojim ćemo putem dalje događalo u vrijeme kad su u kinematografima zaredali kaubojski filmovi, nove ideje najčešće su nam znale zapeti u klancima indijanskih zasjeda te pred koralima koji su svjedočili revolveraškim dvobojima i prvim susretima zaljubljenih pored drvenog korita za vodu. 
Ne bi se baš moglo reći da su nam Indijanci bili bliži zbog potlačenosti od strane kauboja, slijedom našeg kućnog odgoja, pošto su naši roditelji, oficiri i radnici, po svojoj ideološkoj opredijeljenosti, službenoj dužnosti, shodno obećanjima o boljem životu kroz klasnu borbu, vjerojatno više od ostalih slušali o „eksploataciji čovjeka po čovjeku“, kako bi rekao Karl Marx, pa je onda valjda nešto od toga moglo stići i do njihove djece. Nama su Indijanci bili draži jer su nosili živopisna pera i zbog toga što su jašući prianjali za konje kao da su sijamski blizanci. Odmah nam je bilo jasno da Alica mora biti i poglavica. Trebalo nam je za njega i novo ime. Alibaba vodi „crvenokošce“? Nije išlo. 
Logično je bilo ime najčuvenijeg indijanskog poglavice plemena Hunkpapa Siouxa koji se zvao Bik Koji Sjedi. Pod njegovim vodstvom, ujedinjeni Siouxi i Šajeni u Little Big Hornu postigli su najveću indijansku pobjedu protiv Amerikanaca. Odbacili smo, međutim, takvu ideju upitavši se, kako Alici predložiti da prihvati ime Bik Koji Sjedi? Što to uopće znači? Djeluje nekako previše traljavo i statično. Odlučili smo da ostane Alica jer mu se, s vremenom, spominjući njegovo lagano izmijenjeno filmsko ime, nismo više obraćali kao vođi već kao osobi s kojom smo se družili. Za nas je bio Alica i kad smo se bavili stvarima kakve iz izvorni Alibaba nikada nije vidio niti za njih čuo. Veći nam je problem bilo njegovo loše raspoloženje. Znali smo mu reći: „Izgubili smo bitku? Pa šta onda? Koliko smo ih dobili? Podvucimo sada crtu. Idemo dalje.“  
Šutio je kad bismo pokušali „okrenuti list“ kako bismo taj dio prošlosti lakše zaboravili. Odlučili smo zato napraviti nešto suprotno aktivnostima kakve smo imali za sobom i čiji nas je loš rezultat podno Trpčićeve šume, misaono, emocionalno i nekim konkretnim poslom, gotovo potpuno međusobno odvojio. Netko se dosjetio da otvorimo zoološki vrt kako bismo u njemu izložili žabe raznih vrsta. Nahvatali smo ih u močvari u kojoj smo prethodno stradali, šumi Kozjači, najmanje zelene poskidali s lišća niskih mokrih grmova. Sve smo ih istresli u rupu s vodom, iskopanu za temelje nove zgrade. Uzeli smo knjigu iz biologije i na karton ispisali te pored ZOO-a izvisili imena žaba po vrsti, mada ih sve tako popisane nismo imali: žuti mukač, crveni mukač, češnjača, obična krastača, zelena krastača, gatalinka, grčka žaba, močvarna smeđa žaba… Uhvatili smo i jednu zmiju bjeloušku. Kako nam žabe i zmija ne bi pobjegle, lopatom smo okomito izravnali sve četiri stranice rupe. Ulaz u zoološki vrt stajao je dva dinara, a interes djece bio je ogroman.
„Koja je crveni mukač“, upitala nas je jedna curica.
„Pojela je zmija“, odgovorili smo jer nijedne crvene žabe nije bilo u našem zoološkom vrtu. 
Pošto su klinci piljili u improvizirani pano tražeći žablja imena, maknuli smo ga. Kako im pokazati grčku žabu kad nismo imali njezinu sliku da bismo iz toga zaključili imamo li je uopće, niti je bilo koja žaba imala markicu s opisom svog porijekla? Alica je znao za naš biološki i poslovni poduhvat, danima je prolazio pored ZOO-a, ali tamo nije svraćao. Čuo je što radimo i bio je ustrajan u namjeri da nas, onako mrtav-hladan, ignorira sve dok jednog oblačnog popodneva nije izgubio strpljenje i do nas vičući dojurio: 
„Što to izvodite?! Majmuni jedni! Jebale vas žabe! Mrššš, van s njima“, natjerao nas je da pokupimo sve što smo imali kad je riječ o životinjskom carstvu i vratimo ga u prirodu kojoj i pripada.
Dva mjeseca nakon toga sreli smo u gradu Dubovčake s kojima smo u međuvremenu sklopili primirje i konačno doznali kakvu je to torturu prošao Alica nakon zarobljavanja. 
„Pune gaće žaba smo mu natrpali“, rekoše nam.
Dakle, u tome je problem – mada je izostala fizička bol, izbor rekvizita za mučenje onih koji su ga zarobili nikako nije mogao preboljeti, zaključak je koji nas je oneraspoložio koliko i njega samog ideja našeg neprijatelja o novim metodama komunikacije s ratnim zarobljenicima. 

Međutim, koji dan poslije toga, dolazi do velikog obrata. Stigao je u Kino „Luxor“ meksički film „Jedan dan života“. „Priča o dvojici prijatelja odvija se za vrijeme meksičke revolucije – jedan je režimski oficir, a drugi revolucionar. Potonjeg uhvate i presude mu smrtnu kaznu. U finalu, u posjet mu dolazi majka – ‘mama Huanita’, koja ne zna za presudu, i to povodom svog rođendana, koji joj sin čestita pjesmom… Surovo da surovije ne može biti“, opis je iz tog vremena filma režisera Emilija Fernándeza. Gledajući film i slušajući njegovu predivnu pjesmu mnogi su imali priliku da otprate suze niz svoje lice i dodatno ih oplemene jecajima, šmrcanjem, šmrkanjem i štucanjem. Sve naše mame u zgradi u kojoj smo živjeli kolektivno su išle gledati taj film. Kao da su nekoga među svojima izgubile, tako su izgledale vrativši se iz kina. Nisu mogle odoljeti tuzi pa su, kao i mnoge druge Karlovčanke, ponovo otišle pogledati „Jedan dan života“. Nikako da se isplaču. Cijela Jugoslavija plakala je zbog „mame Huanite“ i njezina sina. 
Mnogo kasnije razmišljao sam nije li taj film našim majkama poslužio i kao nekakav ispušni ventil. Gotovo sva briga o djeci bila je uglavnom njihova – kuhale su, prale, čistile, išle po špeceraj i pohodile roditeljske sastanke. Tržnica, šarena i uzavrela ljudima, izgledala im je kao prozor u svijet. Čak i to što su u većini slučajeva bile domaćice, što nisu bile redovno zaposlene, za njih je bio više teret nego olakšanje. „Mamu Huanitu“, međutim, nisu doživjele samo kao trenutak opuštanja, već i kao emociju svojih vlastitih ratnih sjećanja.
 „Dobila sam zadatak da pripremim za sahranu jednog mladog partizana. Imao je 20 godina, bio je Dalmatinac, zvao se Mate, prekrasno je pjevao, bio je lijep, drag, hrabar… Došao je iz Šibenika u Liku da se bori protiv fašizma. Bio je smrtno ranjen u glavu. Kosa, lice i odjeća – sve je bilo krvavo. Presvukla sam ga i ranu mu zamotala čistim zavojem, oprala ga i lijepo počešljala. Htjela sam da i mrtav bude lijep“, moja nam je majka pod utjecajem filma koji je gledala i svojih očigledno trajno neugaslih emocija, opet se gušeći u suzama, ispričala tužan događaj iz vlastite partizanske prošlosti. 
I mi klinci smo plakali. Potom, zajedno s roditeljima, ponijeli kući tišinu nagle i kratkotrajne promjene u našem sretnom i veselom djetinjstvu. Sve dok se zrakom opterećenim tugom nije prolomilo: „Mama Huanita, mama Huanita, lalala, lalala, lalala…“ Bio je to Alica. Njegovo uskrsnuće. Na najbolji mogući način. Danima potom je pjevao: „Mama Huanita, lalala…“ Nisu ga više interesirali Dubovčaki, Jura i žabe. Pridružio mu se i njegov mlađi brat Josip. Bio je to početak Jojine, s vremenom, sve uspješnije pjevačke karijere; u Prvom hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“, Chorusu Carolstadienu i Karlovačkom oktetu. Nešto kasnije uslijedili su prijevodi meksičkih pjesama: „Nek’ oči tvoje brižne vječno krasi topli sjaj. Nek’ je tebi mama Huanita sad posvećen pozdrav taj!“ 

Kad je Alica umro 2009. pustio sam na Youtubeu insert iz filma „Jedan dan života“ – pjesma „Mama Huanita“ je krenula, a mene… U grlu nešto stegnulo.