O dječjim odlascima u vrijeme socijalizma u kazalište i kino, dječjoj potrebi za vlastitom prezentacijom kulturnih dogadja, posebno glumačkih ostvarenja i podršci odraslih koju su pri tom njihova djeca imala, čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU.
Klincima iz Naselja Nade Dimić predstava “Čiča Tomina koliba” bila je posebno zanimljiva jer su u njoj glavne glumačke role imali njihovi susjedi, prije svih profesionalni glumac Josip Grgurić kao čiča Tomo, dok su njegovu brojnu djecu, pet sinova je imao, u toj predstavi glumila njegova stvarna brojna djeca. Njegov, tada najmlađi sin Tomislav, u vrijeme premijere trogodišnjak, počeo je tako plakati, doslovno se derati kad mu je otac scenski umro, da je u publici zavladao urnebes.
Publika je i plakala i smijala se, ne shvativši ili shvativši o čemu se radi, zbog čega se predstava gadno zaljuljala, jedva se nekako dokotrljavši do kraja.
S BIBOM U TRAVI
POVIŠE SLAPA KORANE
Napisao Milan Jakšić
Doselivši kao petogodišnjak s roditeljima i bratom u Karlovac prvi puta sam sreo gradsku djecu – lijepo odjevenu, pristojnog ponašanja, tihu i poslušnu. Njihov izgled i ponašanje nisu bili posljedica boljeg materijalnog stanja njihovih roditelja već obiteljska navika stečena u neko drugačije vrijeme. Roditelji su im nakon rata bili razvlašteni – imućniji materijalno, a ostali, na primjer, liječnici, odvjetnici, profesori, inženjeri, više mentalno.
Bili su u psihološkom procjepu između zadovoljstva što je rat završio i nedoumice kako će to sve zajedno dalje izgledati. Imali su svoj sistemski problem, sve, uostalom, što su stvorili nastalo je u vrijeme njihove slobodne inicijative, osim ako se radilo o državnim službenicima Kraljevine Jugoslavije, a sada odjednom pojedinačni uspon na ljestvici uspješnosti više bi mogao ovisiti o nekome drugom. Njihova su djeca u većini slučajeva bila odlični učenici, prvi karlovački studenti bili su iz njihovih redova, išli su u glazbenu školu, svirali u karlovačkom big bendu, glumili u domaćem kazalištu, igrali košarku u prvoligašu Željezničaru.
Sjećam se da je pokojni liječnik Nino Šikić – Šika kao dijete imao ulogu u predstavi „Junaci Pavlove ulice“. Kad ga je moja obitelj jednom srela u šetnji s njegovim roditeljima, posebna mi je čast bila da svojima kažem:
„Evo, vidite, ovaj dečko je glumac.“
Negdje upravo u to vrijeme kao djeca osnovne škole – stalno su nas naši učitelji i nastavnici vodili u kazalište – gledali smo u „Zorin domu“ i predstavu „Čiča Tomina koliba“, režiranu po romanu američke spisateljice Harriet Beecher Stowe. Roman govori o siromašnom crncu robu na plantaži američkog bogataša kojeg je njegov gazda prodao, a ostale članove njegove obitelji s mnogo djece zadržao kod sebe. Tužna je to priča čija je snaga dobrim dijelom u Sjedinjenim Državama pokrenula antirasističko raspoloženje brojnih Amerikanaca i pridonijela borbi crnaca za njihova ljudska prava u toj zemlji.
Klincima iz Naselja Nade Dimić predstava je bila posebno zanimljiva jer su u njoj glavne glumačke role imali naši susjedi, prije svih profesionalni glumac Josip Grgurić kao čiča Tomo, dok su njegovu brojnu djecu u toj predstavi, pet sinova je imao, glumila njegova stvarna brojna djeca. Njegov, tada najmlađi, sin Tomislav, u vrijeme premijere trogodišnjak, počeo je tako plakati, doslovno se derati kad mu je otac scenski umro, da je u publici zavladao urnebes.
„Tataaaaaaaaaaa! Aaaaaaaaaa!“, dijete je, uopće ne glumeći, stvarno zaplakalo za „mrtvim“ ocem.
Publika je i plakala i smijala se, ne shvativši ili shvativši o čemu se radi, zbog čega se predstava gadno zaljuljala, jedva se nekako dokotrljavši do kraja. Kako su svi oni, prema djelu američke spisateljice, bili crnci, cijela obitelj Grgurić prije predstave bila je namazana čađom iz dimnjaka u čemu su im, kako smo kasnije doznali, pomogli dimnjačari karlovačkog dimnjačarskog poduzeća. Sretnem nakon predstave Branka, zvali smo ga Melez, jednog u nizu Grgurićevih sinova, kadli on prođe pored mene kao da me nikada prije toga nije vidio. Digao nos, uobrazio se. Glumac… Ma nemoj?!
„Čuj, Branko! Drugi puta najprije navrati kod dimnjačara na tretman, pa se onda kurči do mile volje“, odbrusio sam mu.
No, kako da ja postanem glumac? To me pitanje počelo mučiti, ne sluteći da se u osnovnoj školi na Dubovcu priprema dramska sekcija koju je vodila moja razrednica Cecilija Ribar. Prijavio sam se za školski glumački ansambl veličine tri člana pošto je prva predstava imala samo tri uloge. Bio je to, zapravo, skeč s temom iz Drugog svjetskog rata, a uloge su bile mali Ivica, njegova majka i djed. Ivicu, dječaka koji je htio ići u partizane, glumio je Jurica, dečko iz jednog od nižih razreda, a njegovu majku moja razredna kolegica Džemila, plačući i moleći sina da ne ide u rat jer je još dijete. Na kraju je svojim mudrim riječima presudio djed, uvjerivši unuka da ostane kod kuće, a to je bila moja uloga. Da bih izgledao starije od ostalih glumaca, razrednica mi je prilijepila brkove. Izgledali su kao srp čija su dva iskrajka okrenuta prema dolje.
U Džemilu smo svi mi dečki bili zaljubljeni, a meni je postala partnerica u kazališnoj predstavi. Pa to je sjajno! Lepršao sam tih dana. Pohvalivši moju glumu, ta lijepa curica „zalijepila“ me kod kuće za ogledalo, pred kojim sam, izvodeći kojekakve grimase, dotjerivao uvjerljivost Ivičinog djeda i oca njegove majke.
„Odlično ti ide. Kao da ne glumiš, već nešto uobičajeno radiš. Tu, recimo, ispred škole“, sjećam se, kao da je jučer to bilo, što mi je Džemila rekla.
Nešto kasnije, 1964. godine, sasvim slučajno, iskušao sam se kao filmski glumac. Ekipa Zastava filma iz Beograda, došla je u Karlovac snimati film pod radnim naslovom „Ja vojnik“. Ova vojna ustanova nastojala je svojim filmovima mladim ljudima približiti vojni poziv ili ih upoznati s njihovim budućim obavezama kada dođu, ili su već došli, na odsluženje vo jnog roka. S vremenom režiseri i scenaristi nisu se oslanjali samo na prikazivanja oružja i rukovanje njime već su u svoje filmove u sve većoj mjeri unosili raznovrsnije sadržaje stvarajući izvrsne dokumentarce, prikazivane ne samo u Jugoslaviji. Kombinirali su vojno znanje i borbenu spremnost armije sa životnom svakodnevnicom pa sam u jedan takav, nešto suptilniji, filmski kontekst i sam uletio, odigravši ulogu mladog zaljubljenog dečka. Mojom i ulogama dviju djevojaka, čiji sam ljubavni partner bio u dvjema sasvim različitim okolnostima, kreatori filma zamislili su po vojnike duhovno relaksirajuću emociju suprotnu tradicionalnoj krutosti vojne organizacije. Ne samo da bi mladim ljudima psihički bio olakšan odlazak u vojsku i boravak tamo, već i zato da bi se na taj način u javnost odaslala poruka o jedinstvu armije i naroda.
Redatelj filma Srđan Hadžić i snimatelj Lukan Lukanović pronašli su jednu djevojku u Radićevoj ulici, drugu pored Ekonomske škole, a mene na Vunskom polju gdje sam sa svojim društvom igrao nogomet. Jednoj je ime bilo Biserka, zvali smo je Biba, a drugoj Slavica. Svo troje bili smo sedamnaestogodišnjaci. Biserka je imala plavu, a Slavica crnu kosu. Sa crnkom sam, praćen kamerom, izmjenjivao nježnosti pod kišobranom, a s plavušom u dubokoj travi poviše slapa Korane gdje se nalazi gradsko kupalište. Prva scena pod kišobranom odmah je upalila, nije bilo ponavljanja, režiser je samo tražio da šetamo i razmjenjujemo ljupke poglede dok je iz gumene cijevi, položene na dugački štap koji je netko nosio, po kišobranu odozgo prštala voda gradskog vodovoda jer prave kiše nije ni bilo. Ta je scena snimljena na cesti ispred Hrvatskog doma. Sve je brzo i uspješno za vršilo. Odglumili smo solidno jer nismo ni morali glumiti s obzirom na to da je kamera hvatala širi prostor. Teško je bilo procijeniti jesmo li se nas dvoje pogledali s dovoljno nježnosti. Zbog toga se nije moglo dogoditi ni da netko postavi pitanje, otkud u dvije scene isti dečko i dvije različite cure, čemu je doprinio i kišobran povremeno mi zaklanjajući lice, niti sam u nekoj smjelijoj scenarističkoj verziji, s obzirom na moje godine, mogao biti dovoljno uvjerljivo prikazan kao tip koji istovremeno ljubi nekoliko žena. Problem je, međutim, nastao kad je na red došla ljubavna scena broj dva. Dok je režiser razgovarao s djevojkom, gestama i riječima obraćajući joj se kao hipnotizer, želeći je izvući iz njezinog realnog i smjestiti u nekakvo snovito stanje, snimatelj je na travu stavio prema suncu okrenut velik drveni okvir s razapetim svjetlucavim papirom od kojeg se svjetlost odbijala prema mjestu određenom za ljubavnu scenu.
„Sreo si je nekoliko puta kad si išao u školu, svaki puta bi zadrhtao, ali i ona bi tebe pogledala i brzo nestala. Nisi je uspio ni dobro vidjeti. Ali osjetio si njezinu ljepotu. Dovoljno da bi o njoj maštao, sanjario... Dobro, šta radiš? Gdje si sada? U oči me gledaj kad ti govorim. Skoncentriraj se.... Je l' u redu? Jest... Okej. Idemo dalje. Pogledaj dolje u vodu...“, nakon što mu je priprema djevojke glatko prošla, trudio se režiser Hadžić, s manje uspjeha, uživjeti mene u moju ulogu.
„Ali, zašto u vodu“, upitao sam ga.
„Ne prekidaj me. Gledaš li prema rijeci“, upitao me po malo nervozan.
„Gledam“, odgovorio sam.
„Zamisli sada kako djevojka izranja iz vode koja joj se slijeva po dugoj kosi i tijelu, obasjana sunčevom svjetlošću“, nastavio je režiser romantičnim tonom.
„Ali, ona nema dugu kosu, ako mislite na ovu ovdje curu. Njezina kosa je kraća. Kao u Marilyn Monroe, plava i savija joj se oko glave poput njezinog tijela po krivudavoj stazi po kojoj se kreće“, primijetio sam.
„Opa, mali. Dobar si. Tako je. 'Ajde sad, lezi pokraj naše ljepotice“, procijenio je moj filmski gazda kako sam se ipak malo opustio.
Legao sam na bok, a djevojka je ležala na leđima, i dok je prema meni okretala glavu snimatelj je najprije, kleknuvši, počeo kamerom hvatati svaki pomak na njezinom licu…
„Gle vraga“, pomislih, „kako se mala dobro snalazi“, što je potvrdio i gospodin Hadžić.
„Dobro, jako dobro, sad se malo nasmiješi, ali sasvim malo... Tako, odlično, gotovo“, zaustavio je scenu zadovoljan njezinim ishodom.
Potom je snimatelj, legavši na leđa, usmjerio kameru odozdo prema mom licu koje je bilo iznad djevojčinog, a režiser mi šapnuo:
„Reci joj nešto lijepo, toplo, nježno... Ali ne riječima. Samo izrazom lica.“
Pokušao sam, ali nisam uspio.
„Hajde, probaj još jednom“, opet mi se nježno obratio.
Probao sam, ali badava.
„Ništa zato. Polako, bit će sve u redu. Hajde, pogledaj kako je lijepa, ljupka, kako krasne plave oči ima...“, pažljivo me vodio do završne točke koranskog filmskog kadra.
Nisam više znao što da radim. Bilo mi je neugodno. Koji sam ja idiot. Sjetih se, u petom razredu osnovne škole, napisao sam sastav na satu hrvatskog jezika koji je završio u Modroj lasti, zabavnom časopisu za mlade, a sada ne mogu odglumiti jednostavno šuteći. Ništa mi više, od očaja valjda, nije preostalo nego da pred kamerom progutam knedlu pomirivši se na taj način sa svojim, siguran sam bio tog trena, glumačkim neuspjehom.
„Bravo. Odlično. Sjajno. E', sada možemo ići“, oduševljeno je režiser reagirao na moju nijemu gestu s knedlom u grlu kao genijalnim glumačkim potezom kojeg uopće ni sam bio svjestan.
Nakon tih dviju glumačkih epizoda ekipa Zastave filma angažirala me kao menadžera sa zadatkom da im nabavljam statiste. Svaki od njih, opet mahom mladih osoba, dobio bi pristojan honorar, a ja sam za 15 dana filmskog rada zaradio 12.000 dinara, nešto manje od tadašnje solidne plaće.
Više nisam tapkao za drugima, promatrao svaki njihov pokret, kako bih se sasvim približio vršnjacima i vršnjakinjama iz tradicionalnih gradskih obitelji. Odjednom sam osjetio, ne samo njihovu rastuću bliskost, nego i mogućnost da ih u nečem, za njih važnom, možda čak i preteknem, te na taj način još više privučem njihovu pažnju. I, normalno, kad su se pojavile „špićoke“, šiljaste cipele, modna „bomba“ za muškarce tog vremena, dobio sam ih i ja – roditelji su osjetili koliko mi znače pa nisu dvojili da mi ih kupe. Bila je subota, a ja sam taj i sljedeći dan nekoliko puta prošetao do Džemiline zgrade nadajući se da ću sa „špićokama“ na nogama sresti kolegicu iz svog razreda.
Kad se pojavila, šutnuo sam kamenčić ispred sebe kako bih njezin pogled skrenuo tamo gdje se tog trena nalazio moj svijet, a ona mi se, primijetivši volej koji sam izveo, obratila ovim riječima:
„Znaš li da postoje još špičastije?“
Otkud sad odjednom još špičastije? Pomislivši da sam promašio šetajući dva dana relativno kratkom stazom naprijed-nazad, smračilo mi se pred očima.
„Da, ali gdje su im onda prsti? Što rade s njima? Čemu to mučenje zbog mode“, čudio sam se onako s visine, u Džemilinom društvu, „bodežima“ na nogama koje su neki dečki, piljeći u njih, ponosno gurali ispred sebe.
Džemila, shvativši kakav problem imam, priskočila mi je u pomoć riječima: „Nije najvažnije kakve su, već kako ih muškarac nosi.“
Normalno, odmah mi je laknulo. Nakon višegodišnje bojazni kako će nas kao pridošlice sa sela primiti djeca starih karlovačkih obitelji, s vremenom se pokazalo da će to biti po istim pravilima po kojima su nešto bitno u svom životu postigli njihovi roditelji. Već ako si bio odličan učenik, postao si njihov, a još uz to uspješan sportaš, vičan nekom glazbenom instrumentu ili dojmljivom literarnom izrazu. A tek glumac...