piše: Branka Ribičić - objavljeno u suradnji sa www.ka-urbani.com
Mnoge karlovačke obitelji imaju zanimljivu prošlost, ali rijetke su one koje to imaju i dokumentirano. Obitelj Fogina ima i jedno i drugo. Brojne fotografije, troškovnici u koje je detaljno upisan svaki čavao, greda, isplata zaposlenicima, računi, ulaznice za kupalište, ljetno izdanje voznog reda izletničkog vlaka koji je nedjeljom iz Zagreba vozio putnike čak do tvornice Vune… Nemoguće je pobrojati sve što je sačuvano, a ti su dokumenti ne samo kronika jedne obitelji, nego i našeg grada, Karlovca. Nešto od toga ispričala nam je Dubravka Metzger Bjelajac, rođena Fogina.
-Sve imam zapisano, tata je govoril, mama je zapisivala. I to, kako je nastalo njegovo kupalište. On je kupio zemljište od Mostanjske zajednice. Njemu se to jako sviđalo, a kupalište koje je prije bilo vojno, sasvim je propalo. Evo, tu mama objašnjava kako je to izgledalo, što je bilo sve na kupalištu. Kako je on to gradio, kako je vojsku molio za pomoć. Prvo je pilotirao cijelu obalu. To je bilo strašno teško, hrastove pilote (koji su još danas tamo) postaviti i sve učvrstiti da ne ode obala. Kod kupališta je stavljao pilote, a na drugoj je obali sadio zelenilo, vrbe, koje su danas, na žalost, posječene.
-Pogledajte te račune, sve je zapisano, čavli, grede. Kupalište je bilo krasno uređeno, imalo je restoran, daske za sunčanje, ljuljačke, stol za ping-pong, laubicu od cvijeća (sjenicu) u kojoj su kartali mnogi poznati Karlovčani. Kabine su se iznajmljivale za cijelu sezonu, većina je obitelji imala svoj stalni broj, Imali smo zimskog i ljetnog čuvara, ženu bademajstoricu koja je čistila kabine, u njima su bili tepisi od kokosa da se netko ne našpranji. Na sredini kabina je bil tornjić i na njemu se vijorila hrvatska zastava. Napravljen je i jedan podzemni podrum u koji smo se mi i malobrojni kupači skrivali za vrijeme rata, kad bi se avioni digli nad Turanjskim Lugom. Taj podrum je i do danas ostal, tam pod onom pločom gdje je tuš. Vele Foginovo kupalište. A samo su stube ostale od Foginovog kupališta.
- Voda je odnijela dva naša zemljišta. Jedne godine, za Dane piva, došao je cirkus sa slonovima i onda su sa bagerima gurali zemlju u Koranu da bude plitka. A nekada je tamo bilo duboko, jer je tata napravio tamo plivalište. Iznajmio ga ja klubu, „Građanski“ koji nije imao svoje.
- Tata je u onoj Jugoslaviji, 1929, osvojio drugo mjesto u slobodnom plivanju u Ljubljani. On se puno bavio športom i plivanjem. I Slovenci su dolazili k nama. Mnoga važna natjecanja održavala su se u Karlovcu, na Foginovom kupalištu. Imam sve te slike.
- Nemam zajedničku sliku roditelja ovdje, valjda je kod moje sestre. Ovdje na zidu je jedna, njihova posljednja zajednička slika snimljena u salonu u Karlovcu. Bili su s televizije i snimali, čitav film je bio o njima, nemam pojma koje je to godine bilo.
- Živjeli smo u ulici Grgura Ninskog, iznad apoteke, to je bila naša kuća. Još danas je na kući ploča. Gore smo imali sedmerosobni stan, i ja još uvijek imam pola tog stana. Dođem i brišem prašinu. Čuvam ga za unuka u nadi da bu dobil kakav posal u Karlovcu, međutim nema izgleda. Otišao je u Osijek, muzeolog i arheolog.
- Zanimljivo je kao su se moji roditelji upoznali. On je šetao po snijegu uz zaleđenu Koranu, 1929. I pal je u vodu. Tamo, ne znam jel znate, gdje je Kokot imao svoje kupalište. I onda se nekako izvukao po granama velikog hrasta. Kad se izvukao, hodao je i mahao rukama, sušil se je. Moja je mama stanovala u Rakovcu, imali su veliki vrt do Korane, vidli su da neko maše i mama je poslala svog brata da vidi kaj se dešava. Tata je u njihovoj kući dobil topli čaj i suhu odjeću i – zaljubil se u mamu.
- Mama je bila iz familije pl. Navračića, porijeklom iz Turopolja. Nedavno smo dobili grb. Ali to nije važno, to oni nikada nisu pričali. Zapravo, mama je je iz obitelji Navračić Ribar. Njena je mama rođena Ribar, sestra političara, predsjednika Prezidijuma Ribara. Mama je, 1929. bila miss Karlovca. Na kupalištu su je zvali Lepa Nana. Ana se zvala.
- Sad sam skrenula, kaj smo ono pričali, da kako je nastalo kupalište. Imam slike, valda u Karlovcu, kak se sve to gradilo. Tata je, je jasno, kad banaka dizao kredite… Vidite, ovo je to kupalište, tata je te godine kupio zemlju i po zimi se, vidite, tu klizalo. …A ovo je već bilo kasnije i to je bil dobar drveni trambulin. A ovaj kaj su posle napravili…Tatu nisu hteli slušati – tvornica Ilić imala je branu koja mogla zatvoriti i otvoriti i vodostaj je uvijek bio kako treba. Kod su gradili novu skakaonicu nisu hteli slušati tatu da zatvore branu pa da vodostaj bude viši. Napravili su prenisku i više se nije moglo takmičiti.
- Ovo je moja mama, skače s drvenog trambulina. I ja sam skakala, s tri, pet i deset metara. To se vidi restoran. Na kupalištu su bile i drvene kabine od kojih danas imam samo ključeve. Bila je i kućica u kojoj smo živjeli preko ljeta. Za vrijeme rata u njoj su bili Talijani, sve je bilo u rovovima i u žici da ne dođu partizani iz Mekušja. Talijani su sve uništili. položili su sve. I klupe za sunčanje su skurili. Tata je dobio ratnu odštetu i sve je uložio u obnovu kupališta. Svi su mu govorili: pusti, nemoj, kupi nešto u Zagrebu, u Zagreb su išli trgovci i svi pametni ljudi, ali on ne. Njegova mama, koja je držala sve, mu je rekla: „Dragec nejdi. Ti si mi najstariji sin, uvijek si o svemu brinuo (otac mu je rano umro) i moj tata je ostal u Karlovcu, na žalost svoju.
- Nigde ne piše da je moj tata sa šesnaest godina otišao u rat. Bio je na Ruskom frontu i za dvije godine se vratio živ i zdrav sa četiri odlikovanja. Dala sam ih najstarijem unuku. Nakon toga je tata otišao na studij u Beč – to se zvala Export Akademie. Sestri sam dala indeks. Studij nije završio, tata mu se razbolio. Imali su tiskaru i on ju je morao voditi, baka sama nije to mogla. Ali razmišljao je o kupalištu,kupio ga je, ali onda je trebao smisliti kako smoći novac za napraviti sve što je zamislio. U to je vrijeme Karlovcu trebalo puno pijeska, jer su se počele asfaltirati gradske ulice. Tata je dobio koncesiju za šljunčaru na Kupi. Kupil je čamce na otplatu – sve piše, koliko je za koji čamac i za sve ostalo platio. Svu dobit od prodaje pijeska ulagao je u kupalište, svake se godine moralo nešto napraviti, popraviti. Nabavio je čamce, došao je trener iz Ljubljane koji je učio djecu plivati i veslati. Onda je kupio tri kamiona i taman kad ih je otplatio došao je rat i konficirali su mu ih. Ali on je u to doba već bio mobiliziran. Njemci su štukama napali kolonu u kojoj je bio, tata se spasio bacivši se u grabu, ali do nas je došla vijest da je poginuo. A on je bio u njemačkom zarobljeništvu na Holandskoj granici. Vratio se u jesen 1941. zarašten, dvadeset kila mršaviji, Mi ga nismo prepoznali i nismo ga pustili u kuću. Nije dugo bio doma, pozvali su ga u domobrane gdje je bio do kraja rata, a onda su ga 1945. zatvorili. Bio je i na Križnom putu, opet nismo znali za njega, mama ga je svuda tražila i našla ga je u Petrovaradinu.
-U to sam vrijeme bila četrnaestogodišnja djevojčica i sama sam vodila kupalište, na meni je bilo sve. Ali mi smo još odmalena bili naučeni raditi. Imali smo uvijek svoje obaveze, morali smo se brinuti o životinjama, raditi u vrtu, petkom ići u kupovinu.Meni je sve išlo od ruke - u apoteci sam miješala praške, radila sam u knjižari, u tiskari (tiskara nije radila za vrijeme rata). Htjela sam studirati farmaciju, ali kad sam se udala, studij je otišal, nisam završila nikada. Muž nije želio da se zaposlim, bila sam s djecom, u kući je sve štimalo i nije mi žao. Muž mi je poginuo u prometnoj nesreći, ostala sam s dvoje djece. Nakon par godina ponovo sam se udala za udovca s dvoje djece. Svi smo se dobro slagali. Drugi je suprug umro, ali mogu reči da sam imala dva sretna braka.
-Tata po povratku više nije išao na kupalište koje su mu oduzeli. U to je vrijeme počela izgradnja novog hotela na Korani. On je savjetovao da ne ruše turbinu, da će od nje hotel imati svoju struju. Nitko ga nije slušao. Tata je bio prvi direktor tog novog hotela Korana. Vodio nas je na otvorenje. Kak je to bilo lepo – sve u narančastom, deke, stoljnjaci, zavjese, fotelje. Poslije se posvađao jer nisu radili kako treba, stavljali su vodu u vino, ništa nije funkcioniralo kako treba.
-Najljepši trenutak u mom životu je bio kad se tata vratio iz zarobljeništva i kada smo ga prepoznali. Ali i onaj, kada mi je, od odštete koju je dobio za vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kupio „Dijamant“ bicikl.
- Mene su odmalena učili plivati, veslati, skakati u vodu. Danas vam deca neznaju veslati. Svake godine u osmom mjesecu dolazim u Karlovac i deci govorim kako moraju skočiti na glavu, kak se s jednim veslom vesla…
- Sve vam je tamo bilo ograđeno, sve je bilo posađeno. Kad sam se ja rodila moj djed je posadio šest jablana prema, kak se zvala ona međa…tu je bil Tomić, tu je bil Novosel, nemrem se setiti tko je bil treći. Lani je samo još jedan jablan tamo bio, neznam jesu li ga ove godine posekli. Kada se 1937. godine rodila moja sestra, deda je posadio orah. Posekli su ga. Kad je tata od bake kupio pola vrta, na među je posadio orahe. Prije par godina „Zelenilo“ je poseklo te orahe da se ne vidi međa, jer su htjeli raditi bazene. Sestra i ja smo se skoro deset godina borile i konačno su nam vratili naš vrt. Ali su nam oduzeli za autobusno stajalište, pa za nekakvu kanalizaciju, pa su se neki susedi proširili, pa su na našoj zemlji napravili cestu. Mi se tužimo, ali neznam kaj će iz toga biti, jer je Grad preko pedeset godina imao rezerviran naš vrt kao prvi kupac ako se budu gradili bazeni.
- Kupalište je čuvao pas, njemačka doga. To je moj Đoli bil, imam puno slika s njim. Ja sam jako volila životinje. Kad se navečer zatvorilo kupalište, pušten je pas. Moju mamu je bilo strah jer smo mi, od petog do desetog mjeseca, stanovali na kupalištu i on nas je čuvao. Bio je jako, jako dobar.
-Karlovčani su se i noću kupali. Kupalište je bilo osvjetljeno, još imam te lampe na tavanu u Karlovcu. Plivalište je bilo preko pedeset metara. Na kupalištu su bili bazeni za djecu, svake se godine se nasipavalo. Imali smo plato čamac koji je dovozio pjesak sa Ljubavnog kanala.
Moj tata bi skočil u vodu na glavu i sa osam zaveslaja je već bil preko. Mogao je osam puta preroniti Koranu, imao je strašno jaka pluća.
-Posle rata se neko zmislil da delaju bazen. Moj tata je govorio: „Očistite Koranu, kupajte se u Korani,Korana je krasna, ali je puna trave.“ On vam je svako proljeće sa velikim željeznim lancima koje je čamcem vukao kroz vodu čistio travu da se može plivati. Posadio je lopoče preko puta kupališta. On je u Korani užival, kao i mi djeca. Korana j ljekovita, imam tu negde analizu, sastav vode.
- Jednom, nisam imala ni pet godina, dobila sam anginu. Mama je pozvala doktora, ali je morala nešto u restoran pa sam ostala sama u krevetiću. Dođe doktor, a Dubravke nema. Našli su me u malom bazenu. Temperatura je nestala. Korana me i danas liječi. Lani sam dobila nekakvu infekciju na nogama, ali Korana je i to izliječila.
-Proplivala sam s pet godina. Sva su djeca išla sama na kupanje. Ni jedan se rakovčan se nije utopil, svi smo proplivali. Djeca su na kupalištu imala učitelja plivanja.
-Uz kupljenu karta za kupalište, dobio se sladoled, karta je koštala dosta, dinar i pol. Moj otac je puno uložio, zato se morala platiti karta. Naše su kupalište zvali elitnim kupalištem.
-Još imam šalice za kavu od kupališta. I štambilju kojom se obilježio svaki stol i stolica. Od trideset stolova i sedamdeset stolica mi smo spasili dva stola i deset stolica koji su mi sada u vikendici. Ali mislim da je i puno Rakovčana nešto „spasilo“ s Foginovog.
