Napisao Josip Šut
Čudno se bratstvo skupilo na Anzića vili ponad Karlovca. U kombi se trpaju vreće, lonci, kuhala, podmetači, karimati, šatori, tjestenina, brašno, ulje, sol, jaja, šećer, stolovi i stolice…
Sedam junaka - sedam čudaka, i rekli bi neki: sedam bedaka, a mi dodasmo: „sedam samuraja, jer za takvo što treba imati jaja.“. Ekspedicija Ceikova, eto, zove se Balkansko ljeto.
Prvi je Mladen Kuka; to će mu biti 60-ta država koja ga vidi. Do njeg je Vlade Dražić, umirovljeni novinar. On će već treći dan malo požaliti što se odlučio na taj put (sve dane do kraja provesti će s grčevima u trbuhu a tamo gdje je prilika u grmlju će čučati i odsutno mučati). Treći je iskusni ekspedicionist Kruno koji niti zna da je na ekspediciji, niti da se vratio – toliko je verziran; za njega je to samo još jedan dan u uredu. Četvrti, Joža slaže već ranije zadana odredišta, vrti zemljovide, daje obavijesti i brine o malim velikim stvarima. Peti je Vlado Štefanac, prekaljeni putnik i mladić koji će za volanom provesti 80% putovanja (ostalih 20% je Krunino). Vlado će nas sretno i znalački vratiti kući. Šesti je Marko Kurpez. On je na putnom vatrenom krštenju. Buntovnik s razlogom i bez njega, pun energije i brzog ritma. Valjda mu se prvi put dogodilo da mora žrtvovati sebe za kolektiv na ovakav način. Kasnije će se potvrditi. A sedmi je mali Antonio kojem se ukazala jedinstvena sreća. On je naš Apolon bez djevojke a na put se odlučio računajući da ćemo i do Meksika, njegove opsesije. Što bi se reklo: ljudi s kolca i konopca, otrgnuti s galgi. Ali da ne valjaju, u CEIK-u ne bi ni bili.
Prvog su dana okolnim putevima preko Vukovara do samog Šarengrada podno Iloka stigli i šatore digli.Stari im alas ribu birao, Dunav im stopala dirao. Drugog su dana Petrovaradinskom utvrdom šetali a potom su jednom našem dobrom čovjeku u Novom Sadu smetali. Koji sat kasnije progutala ih najveća europska pustinja, Deliblatska peščara /300 km2/. U sam smiraj dana kao beduini postaviše šatore, spremiše jelo i odoše počinuti. Blješti, grmi, sijeva, tutnji sve jače i bliže, orkanska košava stiže. Mali Antonio bježi na sigurno pod Krunin šator. Strah je strah. Ko će znati čega sve vani u toj mrkloj noći ima? Trećeg dana u svitanje slijedi nam hitanje. Izvlačimo se iz pustare i ulazimo u staro Smederevo, zidine impresivno stoje a mi već ispunjavamo planove svoje. Popodne se zatičemo na Đerdapskoj klisuri, odajemo pozdrav svemoćnoj prirodi i ljudskim rukama. Ovdje je rimski car Trajan tražio prolaz, ovdje je i Mirko Seljan radio za staru Austrugarsku monarhiju. Preko brane i Dunava i već smo u Rumunjskoj. Vidjesmo Orsovu i Carasebes, gradove kojima su se Seljani kretali krajem 19. stoljeća. Slijedila je obilna večera pa spavanje. Ujutro četvrtog dana hrabro jurimo balkanskim gudurama na Karpate. Polako nam prolazi dan, pred nama je gradić Bran. Ulazimo u dvorac Vlada Tepeša – Drakule. Legende, mitovi, stvarnost, Transilvanija… Mašti do volje. A mi u kampu„Vampir“ spremamo palačinke ( opet! )i restani krumpir. Majstor od kuhinje je Kruno ( opet! ). Jelu pridodajemo glavice češnjaka za svaki slučaj. U ponoć na spavanje, neće Drakula na nas.
Petog dana kroz brdovitu i šumovitu Transilvaniju s Karpata se probijamo lijepim gradskim naseljima i romskim potleušicama naizmjence. Vlade proživljava svoj davno sanjani san, Marko izgleda poput zombija. Neispavano. Antonio pita: -Kad će taj Meksiko?!- Prošli smo lijepim Bukureštom, idemo, idemo, idemo i hop! Evo nas na Dunavu. Mercy Rumunjska! S druge strane je Bugarska. Promiču uz nas milijarde suncokreta, mirisno sijeno, jabuke… Evo ga: Crno more, grad Varna. More je toplo s malo soli, pijesak, vrućina, kupanje. Začudno lako se sporazumijevamo s Bugarima. Navečer još jedno kupanje u kampu a potom kuhamo kukuruz, kojeg smo zdipili usput još negdje u Rumunjskoj. Vlado i Marko uzimaju slobodnu večer, opuštaju se do praskozorja u šarenom društvu iz susjednog šatora. Češka palinka, rumunjska šljiva uz mađarski rock griju sve dok i zadnji junak nije posustao.
Šesti dan prolazimo plantaže breskvi, kraj je kao naš uz Neretvu. Bližimo se Plovdivu, prijateljice noći, oskudno odjevene, pozivaju usred bijelog dana uz cestu na provod, Antonio se uznemirio – zašto ne stajemo?! Važan i lijep antički teatar poslužio nam je za predah a onda nas visoko planinsko mjesto Borovec dočekuje kišom i maglom. Nalazimo dobar smještaj van naselja i spremamo žgance uz jogurt i hvatamo odbjeglog konja Jurija.
Sedmi dan dižemo se gondolom uz Rodope bliže vrhu. Potom se junački penjemo oštrom i naglom strminom satima po planini Rila. Poslije tri i pol sata pred nama se pojavio najviši vrh Balkana. Još napora i na vrhu Musala ( 2925 m ) odmaramo, pričamo i radujemo se okolnim vrhuncima i lijepom danu. Zahvaljujemo masivu Rodopima, planini Rila i vrhu Musala. Mi smo valjda, prvi iz Karlovca ovdje. Još tri sata silaska, nešto kiše, predivnih vitkih smreka i ponovno smo u podnožju. Blagodarim, Musala!
Osmog dana dotičemo prirodne piramide u Stobu. Kraj je nalik Grand kanjonu. Dugo se penjemo zavojitom cesticom kroz gustu šumu uz planinu Rilu i visoko gore stiže nam predivna nagrada. Ulazimo u Rilski manastir! Prvorazredno djelo ljudskih isposničkih ruku i vrhunskih majstora na popisu je svjetske kulturne baštine (UNESCO). Izgradili su ga učenici i sljedbenici pustinjaka Ivana Rilskog još u 10.-om stoljeću. Bi li danas bilo moguće tako što uraditi? Uskim i dugim kanjonom vraćamo se. Popodne nas je toplo primila topla Makedonija. Odmah probamo mastiku i preko divljih planina Klepe i Babune ulazimo u tutunsko carstvo. Pred nama su Prilep i nepregledna duhanska polja. Dalje, dalje i u Bitoli se divimo džamiji; Jeni džamija iz 16.-og stoljeća a nešto dalje je i antički prelijepi grad Herakleja. Kakve li vrijednosti! Noć nas lovi u Ohridu a staro poznanstvo osigurava nam smještaj u starom dijelu grada. Život u gradu pršti do 3 ujutro. Šećemo, razgledavamo, slušamo izvornu glazbu, probamo makedonske specijalitete i tikveška crna vina. Za najdraže uzimamo ohridske bisere i odlazimo na spavanje.
Deveti dan; u Ohridu se divimo grčkom teatru, penjemo na Samuilovu tvrđavu, obilazimo crkve..Kupamo se u Ohridskom jezeru, tažimo žeđ na Biljaninim izvorima i vozimo se čamcem do manastira Sveti Naum. Ohrid, Ohrid, jedinstven si…
Desetog dana rano ujutro pojeli smo palačinke i preko Struge uz Crni Drim ušli u Albaniju. Bunkeri, polja, brežuljci, magarci i kola a onda mercedesi i vile do Drača. Šećemo uz Jonsko more i uzimamo si Skenderbeg, albanski konjak za suvenir. Malo otežalim kombijem ulazimo u velegrad Tiranu. Gradi se na sve strane, strani kapital čini sve. Dojmljiv je prometni kaos nama nerazumljiv. Divljim prilazima i poljskim puteljcima došli smo i na samu obalu Skadarskog jezera. Mi, krave, čobani, šaš i mali milijun malih žabica. I to sve miljama uokrug. Poslije smo ispod zidina Skadra na Bojani. Šteta što nije noć. Vidjeli bismo vile kako ga razgrađuju! Mirdita, Albanijo. Mi smo već u Crnoj Gori. Prošetali smo mondenim Svetim Stefanom a potom smo još u jednom gradu s popisa svjetske baštine. U Kotoru vadimo stol i stolice i skromno večeramo. Nešto prije ponoći kampiramo negdje između Cavtata i Dubrovnika.
Jedanaesti dan pohamo kruh za zajutrak i idemo u kratki razgled Dubrovnika. Vrućina, sunce, skupoća i vreva turista. Grad je prelijep. Od nedavno može se i gondolom na Srđ. Nakratko gledamo dvije ogromne (i visinom i obujmom) četiristogodišnje platane u arboretumu Trsteno a odmah potom pogledom ispraćamo Stonske zidine i kamenice. Zainteresirano prolazimo lagano komadićem bosanskog teritorija iz Hrvatske u Hrvatsku. U svetištu Majke Božje Lurdske, u Vepricu ponad Makarske u hladovini i miru čempresa objedujemo zadnje zalihe. Odlično isplanirano.. Kupamo se na prekrasnoj plaži u Brelima. U sumrak zastajemo u Košutama blizu Trilja i bogato se gostimo pršutom i domaćim vinom. Lijepo se opuštamo u druženju s familijom Žuro.
Dvanaesti dan, nešto iza ponoći, okrijepili smo se u Korenici kod Macole i na našu vilu, u naš dom, stigli oko pola tri ujutro. Pospremili smo opremu, nazdravili uspješnoj balkanskoj ekspediciji i sretnom povratku a onda se razvezli autom svojim stanovima i kućama.
A ljudi u tim zemljama? Znamo da u svakom žitu ima kukolja, ali mi kukolja ne vidjesmo nigdje! Naprotiv!
Tako je izgledalo to dvanaestodnevno Balkansko ljeto. Sedam ljudi – sedam zemalja i 5000 kilometara. Spojili smo krajeve pravoslavlja, islama i katoličanstva. Od 2. do 13. kolovoza 2010. sve to prošli su neobično mirni Mladen Kuka kao vođa ekspedicije /na njega smo navikli drukčijeg temperamenta /, Vlade Dražić, Krunoslav Golubić, Josip Šut, Vlado Štefanac, Marko Kurpez i Antonio Paulić. Vrlo važan osmi putnik Mladen Postružnik iz Karlovca je pazio na nas i bio nam od velike pomoći.
Jednog dana nadamo se i opširnijim zapisima jer nam je Balkan pružio ljude, predjele, kulturu, običaje i događaje što vrijedi zabilježiti trajno…