Rakete odlazećeg utorka (13. svibnja 1995.)

Napisala Bojana Meandžija

Mama odlazi objesiti oprano rublje u kupaonicu dok tata neumorno prebacuje programe na televiziji. Ne znam kako uopće što vidi od tolike brzine. Marija, baka i ja sjedimo za stolom u kuhinji i jedemo gris.

S prebacivanjem pete minute iza devet sati na digitalnom satu u kuhinji u daljini se odjednom začuje ono podmuklo ispaljivanje nečega što do sada nismo imali prilike čuti. Seka ne reagira, dok ja sa žlicom u ustima podižem pogled prema baki ne bi li vidjela njezinu reakciju.
Svaku sekundu, ravnomjerno, bez prestanka...

Muk! Tata je prestao s prebacivanjem programa i uspijeva otvoriti kuhinjska vrata kada je počelo...

Započinje umiranje! Prasak za praskom tolikom silinom da sijeva kroz navučene rolete... Bljesak?! To je vjerojatno to! Po prvi puta počinju pucati stakla na prozorima, a od siline detonacija otvaraju se ulazna vrata. Iza vrata ulijeću susjed i susjeda jer ih je zateklo u hodniku dok su otključavali svoj stan.
Imam osjećaj, ležeći u hodniku ispod tate kako je to to! Ovo smo čekali pune četiri godine. Mama nas drži za ruke stišćući sve jače kako odjekuju detonacije. Svi vrište, a nitko nikoga ne čuje...

Željezna ruka je došla po nas. Sva ona uznemirujuća bol se ponovo vratila. Osjećam kako su nam ovo posljednji trenuci. Zadnji puta smo svi zajedno, živi! Udišem prašinu zagurane glave pored hladnjaka u hodniku. Više neću morati ići teti Spomenki jer će me sve prestati boljeti...
Osjećam kako ispod nas ne postoji niti jedan kat, a ne znam niti kako se mi održavamo a da ne propadnemo. Svi smo mrtvi, samo još razmišlja srce... Sve je uništeno što bi nam omogućavalo nastavak života. Ne osjećam ruke, noge, tijelo... Ne znam gdje je seka... baka...

Nikako ne prestaje! Sve jače i jače odzvanja i trese onako ravnomjerno kako je bilo i ispaljeno. Svake sekunde, sve bliže i sve preciznije... Ako nastavi ovako, neće nas za nekoliko sekundi biti.
U nosu mi je smrad baruta. U očima i grlu mi je prašina. Strah me otvoriti oči. Žmirim i stišćem kapke sve jače kako ne bi ugledala ono što ne želim.

- Mama, ne daj da umremo! – razmišljam stišćući zube.

Počinjem sve brkati. I sada, uzevši u obzir svaki trenutak, čini mi se kako se sjećam svake proživljene sekunde, minute, sata. Sve se pretvorilo u kolo trenutaka. Bojim se stvarnosti koja me čeka u trenutku kad otvorim oči i kad se odignem od tla. Imam osjećaj kako nam je ovo posljednji trzaj. U čaši na stolu stoji crna ruža; kraljuje naš kraj!

Odjednom muk! Otvaram polako oči! Mrak! Gdje sam? Hvata me panika od tišine, mraka i ne pomicanja. Ne mogu disati. Sve je neopisivo tiho. Tata se ne pomiče, a mama i dalje jednakom čvrstinom drži moju ruku. Možda ne vidim, možda tako izgleda kada si mrtav... Gdje su svi? Dišu li?

Tata se odjednom lagano podiže. Možda je i on tamo negdje sa mnom. Tada osjetim i seku. Pa nismo valjda svi mrtvi?
Iznenada me tata jednako snažno odiže od poda kao što me prije pet minuta polegao i štitio svojim tijelom, primivši me za majicu. Mrak je bio zbog jakne koja je s vješalice pala na nas!

- Trčite!!! Ne čekajte nas! – izdere se!

Primam seku za ruku i trčimo preko srušenih vrata u hodnik. Sve je prepuno dima. Pod nogama nam pucketa staklo. Stati, pričekati i vidjeti treba li im pomoć ili ... Pričekam stariju susjedu koja pokušava izaći iz stana. Desna ruka joj je sva krvava.
Primam vrata i pomažem joj držaći seku. Čujem s kraja hodnika mamine povike:

- trčite, trčite...

Seku tjeram ispred sebe. Susjedini jauci su nepodnošljivo bolni. Ne znam što učiniti. Jauče poput ranjene zvijeri. Prvi put vidim uživo ranjenog čovjeka.
Ne osjećam noge. Strah, šok i krv... Osjećam kako duboko u sebi histerično vičem, ali ne mogu ispustiti glas. Svjetlost naših života se gasi, samo tama i plač. Lupa me po glavi svaka riječ, svaki korak, svaki sekin pogled gdje sam. Ne obraćam pažnju na kojem se katu nalazimo... Put je ionako predug i neizvjestan. Mislim kako sada cilja niti nema!

Kao da se penjemo u pakao! Čini mi se da je jedino što nam se još može dogoditi da se utopimo i to, kakve smo sreće, utopili bi se u lokvici vode na ulici nakon ljetnog pljuska.
U meni i dalje traje očajni vrisak! Netko ili nešto mi uporno oduzima snagu koje tako i tako više nemam. U ovom trenutku sam mama djetetu od sedam godina koje čvrsto drži moju ruku, a zapravo drži konac zmaja koji je upravo odletio s vjetrom.

Dolazimo do skloništa! Kao da je ono maloprije bio ružan san. Tata, mama i baka se još spuštaju.
Ne znam kako, no ulijećem u prvu prostoriju, puštam sekinu ruku, ispuštam ruksak i jaknu, kleknem na pod... i suze jednostavno krenu ne prestajući teći jer tuga i strah su došli po svoje.

Vrišti ono dječje srce iz dubine bez imalo glume. Vrišti cijeli moj život, vrište ljeta, vrišti moje cijelo postojanje. Koliko ću još puta uspjeti spasiti sekin ili svoj život? Što ako to idući put ne uspijem!?

Cijeli život mi leti pred očima kao munja koja ne zna za nešto jače i sablasnije od sebe same. Toliko mi nedostaje snage; trgam se, plačem, grizem usnicu do krvi. I tek sada, kada shvaćam da je život "sranje"; živiš za nešto, a on ti uporno pljuje u lice, opali ti šamarčinu i na kraju te još ne uzme već te pusti dalje; takvog iznemoglog i očajnog, Snađi se, vrišti, plači, a ja sam ti samo učitelj! Pokazao sam ti i dokazao da postojiš, a ti se snađi, bori se i muči! Sada ne želim više živjeti! Hoću umrijeti!

Uzbuna je zasvirala kada je sve završilo, pa je tako i odsvirala prestanak! Nakon uragana ne čuje se više ništa!

Fotografije: Dinko Neskusil

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.