Napisao Josip Šut
Rano ujutro 20.siječnja 1998. godine iz Karlovca je na dvomjesečnu ekspediciju krenulo osmero ljudi. Ekspediciju su činili Mladen Kuka, Mladen Dijačić, Mladen Strukan, Mladen Postružnik, Krunoslav Golubić, Dubravko Belan, Dražen Ostrman i Josip Šut. Cilj je bila Južna Amerika a pravac kretanja zacrtala su im braća Seljan još davnih početaka dvadesetog stoljeća. Trebalo je proći putevima najvećih hrvatskih istraživača, rodom Karlovčana, braće Mirka i Stjepana Seljan. Tada još nismo znali da ćemo kontinentom prevaliti petnaest tisuća kilometara.
Momčad CEIK-a „Braća Seljan“ mjesecima se pripremala na Žumberku, Kozjači, Velebitu i u okolici Karlovca, i maksimalno se pripremila. Ali, dobar dio priprema bile su i knjige, rječnici i zemljovidi.
Preko kišnog Beča i Londona BRITISH AIRWAYS se idealno spustio u Santiago de Chile nakon puna 23 sata leta. Ljudi su ekspresno skinuli toplu odjeću, jer je ovdje bilo oko 37 C iznad nule, a iz Karlovca smo bili ispraćeni s + 2 C. Južnoamerička gužva dobila je svu potvrdu već u samoj zračnoj luci. Sav mogući ogromni teret koji smo ponijeli, utovarili smo u taksi vozila i zbrisali van grada, gdje smo razapeli šatore u dvorištu našeg čovjeka Jure. Živi u omalenoj kućici u radničkoj četvrti.Tu smo pohvatali neke adrese i krenuli kombijem na put dug 2700 km kroz opaku pustinju Atacamu koja se pruža uzduž cijelog Čilea. Lijevo nam je Pacifički ocean, desno beskrajno ništavilo, a iznad užarena kugla, koja ovaj kraj pretvara u pakao, gdje je danju znatno iznad 40 stupnjeva Celzijusa u hladu, kojega inače gotovo da i nema.
Tvrdi se za Atacamu da je gora i od Sahare, jer se u potonjoj može naći sjene, grmlja i oaza, a ova naša je sazdana samo od pijeska i kamena.
Nakon tri dana i dvije noći zahvatio nas je strašni El Ninjo u svojoj poludjeloj mahnitosti. Prolazeći kroz grad Ica, vidjeli smo svu strahotu sinoćnjeg haranja bujica s okolnih brda i snagu lokalne rijeke koja se uvećala nevjerojatnih osam puta. Strahovit metež i nered vladali su posvuda. Kuće su bile potopljene vodom i blatom, neke porušene, ljudi su izvlačili dijelove beskorisnog namještaja i bezglavo lutali. Trebalo nam je pola dana kako bismo se izvukli iz grada na višlje, nepoplavljene dijelove. Grad od stodvadeset tisuća stanovnika ostao je ovih dana umanjen za više desetaka ljudi koje nakon ovog nisu ni našli…
Zaobilaznicama i odronima zadržavani, napokon smo stigli u Limu. Ako Santiago ima 6 milijuna stanovnika i poprilično izgleda europski, peruanska Lima sa svojih 9 milijuna ljudi, bukom i vrevom izgleda kao pravi južnoamerički grad. Težak je za Europljanina…Tu smo se konačno otresli pustinje i uputili u peruansku džunglu koja je sastavni dio Amazonske prašume.
Česti prolomi i odroni zemlje, klizišta, provalije i smrknuta lica vojnika i policajaca svih odora , kontrole prtljage i putovnica prilično su nam otežale putovanje. Vlaga i vrućina postajale su nesnosne, razna leteća i gmižuća bića zadavala su nam problema. Napokon smo se našli u gradu okruženom prašumom koji je na vlas isti kao preslikani Manaus, samo što nema više od 30 tisuća stanovnika. Okolo njega sve je kao u raju, svega što priroda može dati ima u izobilju. To je ujedno i prokletstvo grada, jer baš tu je i centar kokaina. Okolna džungla prepuna je polja koke a grad kokainskih kartela i mafije koja je neprestano u ratu s vladom. Nas su podozrivo gledali, jer nisu mogli vjerovati da bismo ovdje stigli iz „športa“. Zadnji turist viđen je davne 1981. godine. Opasni ljudi kružili su ulicama, sličili su na najmračnije face iz filmova,ljude kojima se leđa ne okreću, ali i ne staje na put. Prenoćili smo u nekom odurnom svratištu gdje su nas izujedali, ispikali i izgrizli svi rodovi gmižućih kukaca i letećih muha. Kako je ovdje priroda izdašna u svemu, i te su zvijeri tri puta veće i bolnije od naših. Van nismo niti izlazili od umora a događa se da stranac i ne dočeka jutro. Nismo bili voljni provjeravati. Rano ujutro odmakli smo 30 km od našeg grada Tingo Maria duboko u prašumu tragom mjesta pogibije Mirka Seljana. Put je bio očajan, vozač očajan, kombi očajan…
Nenadano u selvi / lok. naziv za džunglu /,okruže nas policajci i vojnici sa svih strana, naoružani teškim strojnicama i detaljno nas pretresu. Nije nam bilo svejedno. Čulo se da i oni ponekad kumuju nestanku ljudi…
Vođa mrgodno reče da dalje ne možemo, jer provode rat šireg razmjera protiv kokainske mafije. Vozač spremno okrene kombi, ali mi odlučimo dalje. Nekako udobrovoljimo kapetana sitnim poklončićima i nas osmorica nastavimo dalje pješice. Vozač je obećao čekati na ovom mjestu. Vrlo upitno, ali moguće, jer nije bio isplaćen. Uskoro smo čuli grmljavinu teškog oružja, a valjda i topova i minobacača. Vodio se pravi rat s kokainskom mafijom i gerilom iz pokreta Tupac Amaru.
Uporno smo satima kročili stoljetnom divljinom i izbili pred malo prašumsko naselje Los Milagros. Sastojalo se iz desetak slamnatih koliba i omalene kapelice zidane od sušene zemlje i slame koja se u ovim krajevima koristi kao cigla. Pomno smo pretražili okolinu, polako su nam se približili domoroci i uspostavili smo kontakt. Nisu to divljaci, već obični ljudi koji su u doticaju s ostalima i čak govore španjolski. I mi smo u međuvremenu poprilično ovladali tim jezikom kojim govori čitava Južna Amerika, osim Brazila. Otvorili su nam crkvicu u koju rijetko navrati po koji svećenik i održi misu i shvatili smo da boljeg mjesta za spomen ploču na Mirka od ove crkvice ne može biti. Ljubazno su nam pomogli pričvrstiti uz oltar spomen na tragičnu Mirkovu smrt u ovom kraju. Samo za podsjetnik; zna se kako je Mirko Seljan netragom ovdje nestao 1913. godine zajedno s petnaestak pratitelja. Sumnja se na pratitelje, sumnja se na ljudoždere. Nije nikada razriješen misterij njegove zadnje ekspedicije. S domaćim smo Indijancima ostali neko vrijeme, pozdravili se sa svakim osobno pa se uputili nazad. Ne treba spominjati probleme pri povratku kojih je bilo podosta. Na jednoj kontrolnoj točki nama su i nekolicini domorodaca dugačkim šipkama probijali prtljagu, ne bi li otkrili koku. Ipak smo se konačno spojili s vozačem koji nas je vratio u Tingo Mariu. Njegova pohlepa za novcem bila je ipak jača od straha pred gerilom, policijom i vojskom.
Pri povratku vidjeli smo rađanje rijeke Haullaga, svu njezinu silinu i zloćudnost, odnešeni most, veličinu rijeke osmerostruku od normalne… Kasnije se ona ulijeva u Maranjon koja je pritok Amazone. Kad ste na nekoj od bezbrojnih rijeka u prašumi, postajete dio tog organizma. Veličanstveno !
Sve te opake vode dolaze iz planina i valjaju zemlju, kamenje i pijesak i stoga ne postoji takva koja bi bila čista poput KORANE, DOBRE, MREŽNICE ili KUPE. Strahovito su brze, kamenitih rubova bez i najmanje šanse ploviti po njima osim na mjestima gdje se kilometarski razliju. A i tada su strašne poput najgorih noćnih mora.
Kasnije smo obišli Nazcu u Peruu, stari indijanski grad pokraj kojeg su dugačke linije na zemlji, vidljive iz zrakoplova. Na okolnim stijenama su i crteži životinja ogromne veličine za koje se tvrdi kako su plod izvanzemaljske civilizacije.
Slijedilo je putovanje iz Cusca, glavnog grada Inka, u nadnaravni mrtvi grad Macchu Picchu. Vozi se uskotračnom željeznicom, ponegdje naprijed - nazad. Dio puta je skliznuo i odnio prugu. Vratili smo se, pa drugi dan gazili pješice blatom na tom mjestu.
Staro carstvo Inka podignuto visoko u planinama nikad nije ugledao španjolski konkvistador pred kojim su Indijanci izbjegli iz zemlje i podigli zlatni grad sunca, veličanstven u svojoj ruševnosti i tišini koja tu sada caruje.
To mjesto ispod mlade planine zaslužuje čitavu storiju pa dalje ne bih o njemu. Nevjerojatno majstorstvo i smislena rješenja građevinara zapanjuju i najneosjetljivije.
U povratku, satima smo pomicali ogromnu stijenu koja se odvalila s brda i legla na tračnice. Svi putnici dobili su lopate, batove i macole za razbijanje stijene i dali se na posao. Iznad nas na brdašcu sjedilo je pedesetak domorodaca i znatiželjno nas promatralo. Ne bih se kladio da baš oni nisu odvalili tu stijenu na prugu. Često smo na putovanju bili polijevani vodom, jer bio je mjesec pročišćenja i tako cijelim putem. Nije to bio problem, velika je vrućina pa i odgovara, ali ljudi tu vodu miješaju s lukom, češnjakom, bojom pa čak i fekalijama i to je onda očaj ako te time poliju. Ljutiti se nemaš pravo, običaj je običaj - vrati ako možeš…
U Boliviju smo ušli jedva prohodnim blatnim putem, izlizanim od kiše. El Ninjo je uistinu opustošio sve i mnogo zla donio. Najviše plovno jezero na svijetu Titicaca danima nas je pratilo pa ma kako brzo išli i kuda se kretali. Malo ću pretjerati pa reći kako je Titicaca veličine skoro pola Jadrana. Krasno je ploviti njime u posebnim čamcima od trstike. Primaju do osam ljudi. Njima se za ribolov i prijevoz koriste Indijanci koji žive na otocima. Otoci su također od trstike. Te su umjetne oaze nastale tako da su, bježeći pred neprijateljima, Indijanci pobacali snopove trstike koja raste uz rub jezera, daleko od obale, povezali ih i tu se nastanili. Nastambe su, naravno, od trstike.Čim stara trstika izgnjili nadomjeste je novom, tako da je otok napravljen od trstike totore sloja debljine 8 metara i više. Zovu ih plovećim otocima. Na njima uzgajaju ovce, koze, perad, svinje..
Indijanci se bave ribolovom, a Indijanke izradom drvenih suvenira za posjetitelje. Fino se osjeća ljuljanje pri hodanju po tim otocima i stičete osjećaj da ste na spužvi. Zanimljivo…
Nakon Titicace dugo smo prolazili predivnim visinskim krajevima Bolivije. Kordiljeri su prepuni ljama i gorštaka. Svako malo pogled nam lovi glečerska jezera i čarobne planine koje se nižu u beskraj na Altiplanu. Sve je iznad 4000 metara nadmorske visine. Rijeke su čiste i studene, nebo je azurno, oblaci i zvijezde neviđene očima Europljanina – druga je nebeska polutka - vidimo ono na nebu što se kod nas ne vidi. Vrijedilo je puta. Svladali smo najviši prijevoj u Andama Cerro de Pasco ( preko 4800 m n.v.) i posjetili najviši grad istog imena na 4 330 m n.v. Njegovih 30 000 stanovnika nije mučila visinska bolest kao nas. Vrlo je mučno, diše se na ''škrge'', kratko i bolno, a glava zuji i požalite što pripada vama.
Još gore od morske bolesti. Posljedica mučnine zbog razrijeđenog zraka. Spas je kretati se polako ili se uopće ne kretati, alkohol ne konzumirati ni slučajno i obavezno se spuštati niže. Višednevnom aklimatizacijom stanje se popravlja pa tada možete opet u normalu.
La Paz smo našli smještena u golemoj dolini i obrubljenog planinama. Preko dva milijuna stanovnika vrlo se dobro snalaze u lijepo raspoređenim labirintima. Prilično je čisto i ugodno. Klima je izvrsna, iako smo na oko 4 000 m nad morem. Vidjeli smo ostatke grada Tiwanacu u prilično lošem stanju, tek nekoliko prepoznatljivih skulptura, uščuvana Vrata sunca i mjeseca i hram sa 176 ugrađenih različitih kamenih glava. Ostaci građevina su izuzetno stari , tvrdi se da su stariji i od egipatskih piramida, što znači da su najstariji ostaci civilizacije na kugli zemaljskoj. To nalazište stvara, zbog neodgonetnute svrhe i različitih tumačenja, česte rasprave kod arheologa.
Za svoju smo dušu gledali predivne vrhunce Anda, lovili obrise snježnih oblaka u grimiznim jezerima i žmirili pri odbljesku zlatnog Sunca koje se odbijalo od ledenjaka i snježnih vrhunaca oko nas. Te čarobne trenutke dopustila nam je sa svojega vrha 5408 m visoka planina Chacaltaya. Bolivija - zemlja ogromnih različitosti.
Poslije je slijedilo mjesto pogibije legendarnog Che Guevare koji nakon 30 godina opet postaje mit, a zatim Argentina. Na argentinskim pampasima sretali smo milijune konja i grbavih goveda, probali sočni biftek i pratili nepregledne ravnice i beskrajno zelenilo. Isto se nastavljalo i u Paragvaju koji pak ima neobično mnogo močvara. Nagledali smo se polja biljke koke kao i u Peruu i Boliviji. Ovdje su nas salijetali mutni tipovi nudeći koku, suvenire lažne i skupe, Indijanaca nije bilo ni na prste jedne ruke izbrojiti.
Prošli smo kroz grad Siudad de Este, koji je kupovni centar za cijelu Južnu Ameriku. Ima sve što se može zamisliti pa i više od toga. Nekadašnji Trst bio bi blijeda slika ove trgovine čak i u svojim najsjajnijim danima. Sve je u 30 posto cijena ( sedamdeset posto jeftinije).
U Brazil smo ušli naprosto i ne znajući. Izuzetno '' mekana granica''. Posjetili smo do 160 m visoku i 8 km dugu najveću branu na svijetu Itaipu. Veća i od Asuanske. Izgrađena je 1982. na rijeci Parana i daje el. energiju Argentini i Brazilu. Iznad brane se rijeka digla za stotinu metara i potopila veličanstvene slapove Salto de Guayra preko kojih sada '' ide'' most dug 3 600 metara. Ti su slapovi bili veličanstveni i čak smatrani većim od onih na rijeci Iguazu.Detaljno su ih opisala braća Seljan. Jedni to smatraju oskrvnućem prirode, a drugi se pravdaju kako nije bilo drugog puta kako bi se smogla energija za države Argentinu i Brazil – prosudite sami.
Ljudi! Kad smo se našli na slapovima rijeke Iguazu koji se nalaze na tromeđi Brazila, Argentine i Paragvaja, nastao je muk. Takvog čudesnog vodenog svijeta nigdje nema. Kilometrima prije huči predivna melodija koju stvaraju stotine malih i četiri ogromna slapa visine od 50 do 70 metara. Prizor je praznik za oko i tako u dubinu i širinu puna 4 kilometra kaskada, izmaglica, pjene, bistrih kapi i veličanstvenih odskoka srebrne mase nemjerljive kolilčine i sveprisutnog čara. Svatko tko je bio na vodi i tko je voli, ostaje pred ovim remek djelom prirode zadivljen i utihnut. Nestvarno!!!
Na kraju je uslijedio UNESCO-ov lijepi grad Ouro Preto gdje smo na posljednje počivalište postavili spomen ploču Stjepanu Seljanu, a onda nekoliko dana u čarobnom, ružnom i opasnom Riu. Posjetili smo Glavu šećera i Corcovado ( brdo raspetog Krista), stadion Maracanu i plaže Ipanemu i Copacabanu. Za namjernike upozorenje! Rio de Janeiro je lijep samo iz zrakoplova i na filmskom platnu. Surova svakodnevica je u njegovim favelama.
Poletjeli smo iz Ria i nakon dvomjesečne ekspedicije radosno stupili u Europu. Nezaboravne ostaju pustinje, Ande, prašume, jezera, divlje rijeke, carstvo Inka, gradovi , Indijanci, vrućine, životinje, nizine, provalije, orkani, poplave, odroni, pritvorice i sjecikese, mitovi i legende, laži i istine…
Biti u Južnoj Americi u ovakvoj ekspediciji i proći kroz sve to i kroz šest golemih država, neprocjenjivo je bogatstvo koje se samo jednom u životu stječe. A stječu ga rijetki i zato mi je drago da svoju radost mogu podijeliti s Vama.