Napisala Biserka Fabac
Gradsko poglavarstvo sl. i kr. grada Karlovca obratilo se molbom (broj spisa 2394, 18. ožujka 1907.) na kraljevsku županijsku oblast u Zagrebu radi izgradnje električne centrale na Kupi kod Ozlja, „i izdavanja dozvole za korištenje cijele vodene snage rijeke Kupe kod normalnog vodostaja.“
Kraljevska županijska oblast je dopisom od 25. travnja 1907. (broj 13231) prema naredbi kr. zemaljske vlade odredila vodopravnu raspravu za dan 27. svibnja 1907., ali je ujedno dozvolila gradskoj općini Karlovac „da smije pod vlastitu odgovornost glede svake štete započeti s predradnjama oko uspostave električne centrale na rijeci Kupi u Ozlju.“
Nadzor nad gradnjom centrale povjeren je Valerijanu Rieszneru koji je u rujnu 1899. izvrsnim uspjehom završio nauke na tehnici u Beču, bio imenovan asistentom na istom zavodu, a na sjednici pravno političkog odbora 18. prosinca 1906. u Karlovcu novoizabrani Kraljevski veliki župan zagrebački Petar Dragan Turković proglasio ga je „gradskim inžinirom“ uz plaću od 2400 i dodatkom za stanarinu od 600 kruna.
Na sjednici kombinovanog odbora pod predsjedanjem Dr. Vilima Reinera 10. travnja 1907. Gradsko poglavarstvo je izvijestilo da je za gradnju brane i el. centrale potrebna veća zaliha hrastove gradnje. Od tri pristigle ponude, na prijedlog gradskog inžinira V. Riesznera prihvaćena je ponuda Nikole Petrovića uz cijenu od 100 kruna po kubičnom metru, uz uvjet, da je dužan sam porušiti stabla, a gradsko poglavarstvo je imalo pravo izbora materijala.
Planirano je da se nova električna centrala u Ozlju gradi na mjestu mlina i nuz zgrada uz mlin na Kupi, pa je odlučeno da se u što skorije vrijeme u vlastitoj režiji pristupi rušenju tih objekata.
Projekt za izgradnju centrale izradila je tvrtka SIEMENS i GCHUCKERT WERKE iz Budimpešte.
Slijedeći korak bili su nacrti i troškovnik za izgradnju zgrade za dva strojara i dva pomoćnika, a uveden je i jedan tehnički pomoćnik koji će za vrijeme izvođenja svih radnji voditi stalan nadzor. Na prijedlog gradskog poglavarstva gradska općina će sama nabaviti potrebnu količinu cementa, oko 120 vagona, s tim da će poglavarstvo odmah stupiti u dogovor sa cementarama.
Odlučeno je da se nastavi vađenje šljunka iz rijeke Kupe kod Ozlja. Za dovoz i odvoz raznog materijala, građe i cementa iz Karlovca nabavljena su troja kola i tri konja.
Za lakši prijevoz kod gradnje iznajmljen je „željeznički materijal“ od tvrtke E. GIELDZINSKI iz Beča, (misli se na tračnice i vagonete) čija je otkupna cijena bila 5057,50 forinti, s namjerom kasnijeg korištenja za nasipavanje ceste u Domobranskoj ulici, izgradnje gradske kanalizacije, nasipavanja šanaca i gradnje vodovoda. (podatak iz izvješća gradskog Građevnog ureda 13. siječnja 1908.)
Iz Zapisnika sjednice odbora za gradsku rasvjetu i gospodarskog odbora 16. svibnja 1907. saznajemo da su za izgradnju vodograđevnih objekata pročitane ponude raznih društava iz Budimpešte i Beča ali i tvrtke A. Colussi iz Siska. Gradski inženjer Valerijan Rieszner zagovarao je da se ne prihvati nijedna ponuda, nego da se te radnje izvedu u vlastitoj režiji. Pritom se obvezao na valjano izvođenje tih radnji, kao i poštivanje termina izgradnje. Smatrao je da će proračunska svota od 230.000 kruna biti dovoljna. Nakon provedene rasprave nijedna ponuda nije prihvaćena , „a za izvedenje radnjah el. centrale u Ozlju kao i strukovni nadzor nad izvedenjem odaslan je u Ozalj gradski tehnički pomoćnik Julio Jamnicky kojem je određena posebna dnevnica.“
Na redovnoj skupštini zastupstva sl. i kr. grada Karlovca 15. srpnja 1907. Gradski načelnik Dr. Ivan Banjavčić pročitao je „odluku Kr. županijske oblasti u Zagrebu (od 13 / 6 1907. broj 16842) kojom se obćini sl. i kr. grada Karlovca podjeljuje dozvola porabe vode rieke Kupe kod Ozlja u svrhu podignuća električne centrale.“
Odbor za gradnju električne centrale na svojim sjednicama u srpnju i kolovozu 1907. godine raspravio je prispjele ponude za dobavu turbina i električnih dijelova. Nakon opširnog izlaganja gradskog inženjera Valerijana Riesznera i nakon rasprave jednoglasno je zaključeno da se:
Izvedba turbina povjeri tvrtki JEH VOITH iz Gt. Poltena i to prema njenom predlošku od 104.000 kruna (mjesec dana kasnije gradsko zastupstvo je odobrilo da se tvrtki VOITH isplati jeftimbom (natječajem) osigurana svota za dobavu turbina, samo zato što ova tvrtka uživa svjetski glas, i to:
Prva četvrtina jeftimbom osigurane svote nakon potpisa ugovora, druga nakon potpune dobave turbina, treća nakon što je centrala stavljena u promet i četvrta 3 mjeseca nakon puštanja centrale u promet, a 5% ostaje kao garancija i polog za potpisani rok.
Nabava električnih dijelova povjerena je tvrtki FRANJO PICHLER i drug iz Weiza u Štajerskoj za svotu od 302 238 kr i 60 filira
Gradski inžinir V. Rieszner obavijestio je gradsko zastupstvo da je nacrt za ljepši vanjski izgled električne centrale u Ozlju izradio arhitekt Bolle iz Zagreba.
U rujnu 1907. g. (Čl. 4 broj 11024) : Gradsko poglavarstvo je izvjestilo da je na sjednici Odbora za gradsku rasvjetu (održanoj 24 / 8 1907.) predloženo da se posao: za detaljnu izvedbu voda od centrale do grada, izvedbu el. mreže gradske javne rasvjete, sastavljanje propisa i cjenika struje, prijavnice i uvjete za dobavu povjeri inž. Alfredu Peyer, i da bude namješten „dok je tim radnjama okupiran.“ Gradonačelnik Dr. Banjavčić „preslušao je rečenog inžinira koji je za svoj trud tražio nagradu od 300 kruna mjesečno.“
Prigodom čestih rasprava po pitanju električne rasvjete isticao se g. inžinir LjUDEVIT BOGDAN i svojim znanjem bio Odboru od velike koristi, zato je gradonačelnik Dr. Banjavčić predložio da se „ovom odličnom i marnom prijatelju grada za sve što je učinio izrazi zapisnički hvala i da mu se to pismeno saobći.“ Gradsko zastupstvo jednoglasnim je zaključkom prihvatilo prijedlog gradonačelnika sa poklikom „Živio gospodin pl. Bogdan!“
Četrnaest dana nakon povjerenog mu zadatka inžinir A. Peyer predlaže kako provesti vod el. struje iz centrale u Ozlju u grad Karlovac: „Vod bi se izveo poprečnim putem, nipošto uz cestu, jer će se time prištediti 9000 kruna. Išao bi od centrale u Ozlju preko pašnjaka ravnom prugom na posjed Türka u Pokupje, gdje bi presjekao državnu cestu, zatim uz rijeku Dobru sve do njezina utoka u Kupu, tu bi presjekao Dobru, zatim uz rijeku Kupu preko Brodaraca gdje presjeca rijeku Kupu, pa preko Hrnetića i Drežnika ulazi u pobočnu postaju u Ladjarskoj ulici.
Za vod el. struje od Ozlja do Karlovca trebalo je 350 stupova od armiranog betona. Ugovor je postignut s tvornicom A. BOURGEAT iz Pariza (komad 50 kruna).
Što se tiče izgradnje pobočne postaje u Karlovcu, donesen je zaključak da se u tu svrhu uzme jedan dio gradskog posjeda u Ladjarskoj ulici gdje je gradska vrtljarija ili da se kupi posjed u Ladjarskoj vlasništvo Jelisave Dejak koja je za kat. čest. broj 280, površine 290 čhv tražila svotu od 3800 kruna. Gradsko zastupstvo je na prijedlog Odbora prihvatilo ponudu Jelisave Dejak.
Izgradnja sekundarne električne centrale u Ladjarskoj sa proračunanim troškom od 18.000 kruna započela je u prosincu 1907. Istovremeno je oko zgrade izvedena željezna ograda.
Inž. Alfred Peyer je sačinio općenite i posebne propise gradske munjare koji su štampani u 200 primjeraka.
Na prijedlog F. Pichlera izrađeno je 200 komada opomena sa mrtvačkom glavom koje su stavljene na stupove električnih vodova.
Početkom listopada 1907. g. gradski inžiniri V. Rieszner i A. Peyer predložili su nacrt za gradsku uličnu rasvjetu. Odbor u sastavu: g. g. Josip Kovačić, Dr. V. Remer i V. pl. Reiner sa inž. Peyerom i Riesznerom izvršio je ophodnju gradskim ulicama, s ciljem da na licu mjesta izvide i ustanove kako porazmjestiti električne svjetiljke po ulicama i koje jakosti.
Na sjednicama Odbora za gradsku rasvjetu u listopadu i prosincu 1907. godine, prijedlog Odbora i inžinira Peyera, Riesznera i Remera bio je da se plamenkama providi:
Cesta od kolodvora do Zagrebačke ulice (Gajeve), nastavi do Riječke ulice, ulica kraj Jonkeove kuće (misli se na Florijansku), zatim cesta prema kadetskoj školi (bezimena do 1936. g. – danas Miškinina), Generalska ulica (danas J. Kraša), glavni trg pred crkvom (Jelačićev), pročelja ispred Zorin - doma, pročelje djevojačke škole (Braća Seljan), ulica od Velike kavane do Lachove kuće, a ostale ulice da se „provide žaruljama prema nacrtu.“ Žarulje će biti smještene i na starim kandelabrima koji se mogu upotrijebiti.
Podzemna provodna mreža (kabel) za dovod struje visoke napetosti (5000 volta) izvest će se i za rasvjetu šetališta, a ostali dio mreže provest će se nadzemno.
Na glavnom dijelu šetališta i Domobranske ulice bit će udešeni novi dvozglobni kandelabri.
Za polaganje el. voda po Karlovcu postavljeno je 8 komada transformatornih kućica prema nacrtu arhitekta Bolle – a., a izvođenje javne rasvjetne mreže po gradu povjereno je tvrtki Franz Pichler i drug iz Weiza. Gradonačelnik Dr. Banjavčić i i inžinir Peyer preuzeli su na sebe usmeno pregovaranje sa Franzom Pichlerom u slučaju eventualnih propusta. Kako se u prosincu 1907. planiralo da će se u najkraće vrijeme početi sa uvođenjem el. rasvjete po gradu trebalo je u gradu urediti instalacioni ured koji će se baviti nabavom i raspačavanjem žarulja (isključivo tvrtke Kremenstkog) i ostalog što spada u instalaciju el. rasvjete. Najpovoljnija jeftimbom dobivena ponuda prihvaćena na rok od tri godine bila je tvrtke A. Peyer i drug.
Odlučeno je da telefonska pruga koju treba izvesti iz centrale u Ozlju do grada Karlovca vodi uz cestu na otprilike 400 hrastovih ili kestenovih stupova, za što je raspisana jeftimba.
Gradsko poglavarstvo dobilo je krajem 1907. godine molbu od Trgovišnog poglavarstva u Jaski za prodaju potrebne el. struje u rasvjetne svrhe. Zaključeno je da se pismeno obrazloži koliko bi otprilike stajala takva rasvjeta, odnosno vod struje u Jasku.
U „Glasonoši “ 16. veljače 1908. izdan je proglas za građanstvo i kućevlasnike, da će se prilikom uvođenja i montaže električne mreže za javnu rasvjetu grada, kao i za privatne potrebe postavljati željezni krovni i zidni nosioci za pričvršćivanje električnih vodova (slično kao za telefonsku mrežu), da će se u zidovima, odnosno u temeljima zgrada probijati i izdubljivati kanali za kabele i ine el. vodove, kao i pričvršćivanje javnih električnih svjetiljaka. „Organi koji to rade moraju se unaprijed prijaviti kućevlasnicima, a oštećeni dijelovi zgrada popravit će se nakon završenog posla bez troška i štete za kućevlasnike. (Gradsko poglavarstvo 14.veljače 1908., gradski načelnik Dr. Ivan Banjavčić v. r.)
Grad Karlovac rasvijetljen je 18. kolovoza 1908. g.
Na sjednici kombinovanog pravno – političkog i gospodarskog odbora Gradsko poglavarstvo je izvijestilo da je 1909. g. neki Nike H. B. načinio na gradskoj munjari štetu od 90 kruna. „Isti je presudjen na zatvor od 8 dana, ali se tražbina gradske obćine od 90 K nije mogla ućerati pošto su roditelji istoga na skrajnjem siromaštvu, pa gradska obćina predlaže da se ta svota kao neutjeriva odpiše.“
U svibnju 1910. godine Gradsko poglavarstvo je predložilo osiguravanje svote od 50.000 kruna iz koje bi se manjim obrtnicima i privatnicima izdavali predujmovi u svrhu uvođenja električne snage, „te bi isti tada bili dužni obročno otplaćivati pružene im predujmove.“
Smatralo se da ugovor koji je sklopljen sa tvornicom Duga Resa treba održati, jedino što općina Karlovac još nije bila „spremna osigurati 600 konjskih sila, već samo preko obaveznih 250 konjskih sila i to „koliko će imati raspoložive snage“ za daljnjih pet godina.
I vrlo važno: svibnju 1910. – te odlučeno je da se obavi kolaudacija naprava i ispitivanje računa el. centrale. Gradsko poglavarstvo je ovlašteno „da za vještaka pozove dvorskog savjetnika HOHENEKA da po mogućnosti odmah dođe u Karlovac i sa kolaudacijom gradske munjare započme uz dnevnicu od 600 kruna. Za računarsko ispitivanje imade se zamoliti kr. zemaljska vlada da pošalje svog vještaka.“ Predsjednik gradskog zastupstva i gradonačelnik Dr. Božidar Vinković priopćio je gradskom poglavarstvu da je profesor Hohenek „voljan taj posao obaviti uz paušalnu nagradu od 2000 kruna.“
(Izvor podataka: sjednice gradskog zastupstva od 1907. do 1910. g. i list „Glasonoša“)