MALA POMOĆ IZLETNICIMA I PLANINARIMA PRILIKOM ŠETNJE PREMUŽIĆEVOM STAZOM NA SJEVERNOM VELEBITU OD ZAVIŽANA DO ALANA (i napako) - NAPISAO JOSIP ŠUT
U rujnu 2016. godine ponovno sam imao priliku s još nekolicinom prijatelja šetati našom najljepšom planinom. Nekoliko predivnih sunčanih dana pružilo nam je sve ono što planine mogu dati. Nagledali smo se dolina i ravnica, ispenjali više nezahtjevnih vrhunaca, bacili pogled na more i otoke, hodali sklopom crnogoričnih i bjelogoričnih šuma, gazili tepihom gorskoga bilja, zavirili u utrobu krša i njegove jame, noćili u skloništima i planinarskim domovima, susretali gorštake, jastrebove, sokolove, poskoke, gasili žeđ u rijetkim izvorima…
Šetati Premužićevom stazom može skoro svatko, cijelim putem idemo lijevo, desno i nema napornih uspona niti spustova. Staza je savršeno planirana i građena tako da se smatra jednom od tri najljepše u Europi! Kako znam mnogo prijatelja koji nikada nisu ovuda kročili, odlučio sam njima i svim namjernicima opisati dio te staze od Zavižana do Alana. Možda netko odluči krenuti sam ili s obitelji i doživjeti fantaziju kamena, šume i mora. Mi smo proveli više dana, ali sav taj put uz kraća zadržavanja za fotografiranje, jelo ili poglede, ne traje duže od 6-7 sati laganini. Krećemo:
VELEBIT
Nedostatne su sve riječi kojima bi se opisala ta čudesnost. Velebit se dijeli na Sjeverni, Srednji i Južni.Najduža je to hrvatska planina (oko 145 km). Ima preko 30 vrhunaca viših od 1300 m, nekoliko zasebnih cjelina: Paklenicu, Botanički vrt, Rožanske i Hajdučke kukove, dragocjenu Štirovaču. Velebit se nalazi u mreži rezervata biosfere i skup je svih geomorfoloških pojava krškoga područja gdje se ogleda sva raznolikost biljnih zajednica i životinjskih vrsta.
Biljni svijet jedna je od najznačajnijih odlika života na tom brdskom masivu. U izvanrednoj prirodnoj sredini što je tvore čudesni oblici krša, prostrane šume i pretplaninske rudine, u oštrom podneblju s burom i sušom, ljepotom i nježnošću u toj surovoj okolini svakog namjernika osvaja raslinstvo. Ono je tu svojom žilavošću u borbi za opstanak izborilo život što zapanjuje! Mora se upoznati taj osebujni svijet koji još diše praiskonskom snagom i divljinom i odudara ljepotom i nježnošću od gole okoline.
Brdski masiv Velebita proteže se u dužini od 145 km od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Širina mu varira (u Lici je u prosjeku 14 km). Na površini od 2270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i vrtača, kukova i hrptova, dolina i vrhova. Vrhovi u Sj. Velebitu dosežu visinu od 1699 m (Mali Rajinac), a u Južnom Velebitu Vaganski vrh ima 1756 m. Najviši vrh Srednjeg Velebita je Šatorina (1624 m).
Za vedra vremena Velebit se iz zraka doima kao glomazan, malo razveden i naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme a hrbat širok. Primorska padina puno je viša od kopnene, krševita je i gola, mjestimično poput Mjesečevog krajolika. Kopnena je pitomija i gotovo sva obrasla tamnozelenom šumom.
Južni Velebit proteže se od Zrmanje do Oštarijskog prijevoja. Srednji od Baških Oštarija do Alana, a Sjeverni od Alana do Oltara.
Mi ćemo pratiti Premužićevu stazu kroz Sjeverni Velebit u dužini 17 km u smjeru sjever-jug.
Razbacani su vrhovi Sjevernog Velebita Plješivica (1653), Mali Rajinac (1699), Veliki Rajinac (1667), Vučjak (1645), Balinovac (1601) i Zavižan (1677).
Oltari - naselje na 950 m n/v i cestovni prijevoj (1027 m) između Krasanske dulibe i Jurjeva na obali mora.
Vratnik – cestovni prijevoj (698) između Žute Lokve u Lici i Senja. Prirodna je granica između Kapele u Gorskom kotaru i Senjskog bila.
Senjsko bilo – gorski hrbat dug 20 km od Vratnika do sela Kutereva. Pripada predbrežju Velebita.
Jezera – prostrana travnata visoravan na 1500 n/v. To je nekoliko planinskih lokava. Voda se zadrži do rane jeseni. Nikad ne presuši najveća od njih Crikvina. Dno kotline puno je dolaca i grebena.
Mali Rajinac – 1699 m. Najviši je vrh Sjevernog Velebita. Vrh je stjenovita kupola obrasla kržljavom smrekom i grmolikom vrbom.
Kad ste lijepo stigli pješice ili vozilom do samog planinarskog doma na Zavižanu, pred vama je brdo u obliku stošca. Obavezno gore.
Zavižanska kosa (Velika kosa) – stožasti vrh 1620 m obrastao travom i rudinama. Od planinarskog doma za petnaestak minuta ste na vrhu, a onda čudo! Vrh je stjenovit sa pokojom smrekom. S njega se krasno vidi more i nekoliko otoka koje ćete lako raspoznati.
Modrić dolac – između Zavižanske kose, Balinovca i Zavižana. Na 1480 m n/v. Do njega će vam trebati desetak minuta od doma. U ponikvi je izvor vode i ispitna stanica. Tu je i duboka ponikva obrasla smrekom na samom dnu. U dolcu i ljeti temperatura pada ispod ledišta.
Malčice dalje počinje kružna staza kojom krenite i divite se biljnoj raznolikosti u gorskom vrtu.
Velebitski botanički vrt – osnovan je 1966/67. godine na površini od 50 ha. Služi za temeljno upoznavanje osebujnog biljnog svijeta Velebita, a time i njegovoj zaštiti. Vrt je smješten na dnu Modrić dolca, a više od 700 biljaka označeno je hrvatskim i latinskim nazivima. Sat laganog kružnog hoda uz upoznavanje biljaka potrebno je za njegov obilazak. Ubrzano se obiđe i za 25 minuta ! Želite li jedan lijep uspon, usred botaničkog vrta odvaja se staza za Balinovac. Čitavo ste vrijeme u gustoj šumi klekovine.
Balinovac - stjenovit hrbat i gola kamena glavica (1601 m) između Zavižanske Kose i Velikog Zavižana. Iz botaničkog vrta do vrha se stiže za 45 minuta.
Veliki Zavižan – krševit, a prema moru stjenovit vrh (1677m) stožasta oblika. Obiluje pretplaninskim grmljem i klekovinom bora krivulja.
Vučjak – na 10 minuta od doma. Kamenitog je vrha (1644 m) s kojeg se vide otoci i more, a i ostali vrhovi: Snježnik, M. Rajinac, Hajdučki kukovi, Gromovača.
Planinarski dom na Zavižanu – nalazi se na južnom obronku Vučjaka (1594 m). To je velika jednokatna zgrada podignuta na temeljima Krajačeve kuće. Prvu je kuću na ovom mjestu dao sagraditi 1927.g. predsjednik HPD-a i ministar dr. Ivan Krajač (1877 – 1945). Dom je u vlasništvu Hrvatskog planinarskog saveza. Najviši je u Hrvatskoj, a to je i glavna visinska meteorološka stanica Državnog hidrometeorološkog zavoda. Motrenje se obavlja neprekidno od 1953.godine. Dom je stalno otvoren i opskrbljen. U prizemlju je kuhinja, blagovaonica i skupna spavaonica, a na katu sobe i skupni ležajevi. Već treću generaciju (možda i četvrtu) domom upravlja obitelj Vukušić. Antu Vukušića ako niste vidjeli, isto je kao i biti u Rimu a ne vidjeti Papu. Probajte pojačani čaj, pojedite grah, okusite velebitsku travaricu, rashladite se pivom. A sad pravac Premužićevom stazom. Stisnut će vas kamene gromade, ne bojte se. Svrnite oko na travnate doline.
Lomska duliba – šumovita dolina dužine 8 km između Vratarskog i Golubić kuka (1658m), prvog i najvišeg iz skupine Hajdučkih kukova na istoku. Preko tih vrata od davnina vodi put utrt, danas zarastao, od Krasna preko Jezera na Veliki Lubenovac i dalje na Alan.
Veliki Lubenovac – oko jedan km dugo krško polje koje se podno vrata prostire do šumovitih obronaka Velikog Kozjaka na jugu. Nekad bujne livade i pašnjaci danas su potpuno podivljali. U sjevernom dijelu naziru se nekadašnji pastirski stanovi. Uz obronak V. Kozjaka je nepresušna ruja. Cijelo to krško polje okruženo je smrekovom šumom. Tu je i planinarsko skloniše (1265 m) pored bivše lugarnice koja je izgorjela.Do skloništa na Velikom Alanu ima 90 minuta hoda. Lijepo smo se podružili s planinarima iz Makedonije. Ponudilisu nas pregrijanom mastikom. Krepki čičica oduševio nas je poznavanjem svih Dinamovih nogometaša iz slavne generacije koja je 1967. osvojila Kup sajamskih gradova, danas Kup UEFA.
Veliki Kozjak – izdvojeni sklop okomitih stijena, grebena i kukova u jugoistočnom dijelu Sj. Velebita. Uzdiže se nad V. Lubenovcem te Fanjkovom dragom i dulibom na jugu. S vrha (1629 m) se vide šume, Šatorina i Dabarski kukovi, a spada u najljepše velebitske vrhove. Dva puta smo ugledali poskoka kako strpljivo čeka malog glodavca.Idemo dalje.
Alančić - stožast, blago zaobljen vrh (1612 m) na jugu Rožanskog vrha (1638 m)
Izrazito krško područje i vapnenačka građa ne dozvoljava bogatstvo vode osim nekoliko jačih izvora.
Vode se može naći u rujama, lokvama, škrapama i kamenicama pa je i takva stanovit izvor vlage za živi svijet. Biljnu zajednicu čine primorske listopadne šume hrasta medunca i listopadnog graba u zajednici sa šikarom, zatim crni bor i primorska bukva, pa gorska zajednica crne bukve, jele, livada i pašnjaka. Slijedi pretplaninska zajednica bukve i smreke, a podrčje iznad visokih šuma čine klekovina bora krivulja i pretplaninska šikara. Velebit je pun endemskih vrsta čiji je broj veći od pedeset. Velebitska degenija, hrvatska gušarka, prozorski zvončić, hrvatsko zvonce, hrvatska sibireja, velecvjetni rožac, rascjepani kukurijek, kitaibelov jaglac, sirištara, nježna kockavica. Ponijeli smo dovoljno vode, važnija je od hrane.
Hajdučki kukovi – izdvojena skupina stjenovitih vrhova međusobno odvojenih dubokim ponikvama i
provalijama. Sastavljene od vapnenca kao i Rožanski kukovi. Divlje i neprohodno područje omeđeno sa sjevera i istoka Lomskom dulibom, sa zapada Lubenovačkim vratima i poljem Veliki Lubenovac, a s juga skupinom Veliki Kozjak. Najsitaknutiji su kukovi Golubić (1658 m), Begovački (1407m), Jerkovački (1328m), Pavića kuk (1302) i Duića kuk (1460 m). Gotovo do samih vrhova obrasli su pretplaninskom smrekom i djelomično borom krivuljom. Strogi prirodni rezervat.
Rožanski kukovi – gomile stijena i kukova s ponikvama, dolinama i provalijama. Skupno strše orijaške gromade bijelih vapnenačkih vrhova. Prvi kuk je Gromovača (1676), a posljednji na jugoistoku je Krajačev kuk (1690 m). Istaknuti su i Pasarićev kuk (1630m) nad Jerković docem, zatim Vratarski kuk (1678m) nad Lubenovačkim vratima pa Varnjača (1630m) i Crikvena (1641m). Od 1933.godine tim kukovima prolazi Premužićeva staza. Pohod tim kukovima najljepše je što mogu pružiti hrvatske planine. Strogi prirodni rezervat.
Gromovača – markantna kamenita gromada divovskih dimenzija (1676 m) koja omogućava lijep vidik na more i velik dio Velebita. Sa staze treba najviše 20 minuta do najvišeg kuka Premužićeve staze. Kako smo bili gospodari vremena, nismo propustili uspeti se gore.
Crikvena – Bili bismo stvarno neozbiljni da se ne uzveremo na ovu gromadnu ljepoticu. Vještom penjaču dovoljne su samo tri minute do vrha! Dajte si truda i sa staze je samo 5 minuta penjanja (1641 m). Lijep vidik na sve Rožanske kukove. Nije potrebno penjačko umijeće. Na vrhu se nalazi kamenica gdje se iza kiše može naći pitke vode. Nagradite se fotografiranjem, pohvalite se radnim kolegicama i kolegama. I lijenim susjedima naročito.
Štirovača – travnati dolac na 1310 m. Dužine 400 m. Nije na pravcu naše staze, ali o njoj svakako morate nešto znati. Poznata van granica Hrvatske zbog eksploatacije velčanstvenih šuma. Tu je još 1870.g. bila pilana i gostionica. To je gorska livada okružena pretplaninskom bukovom šumom, a na njezinom dnu nalazi se jedna od najljepših crnogoričnih šuma i po rasprostranjenosti i razvijenosti stabala jele i smreke. Udolina se sastoji od Štirovače, Sunđera, Klepine dulibe, Jovanović padeža i Crnog padeža (Padežom se naziva dolac obrastao travom, a okružen šumom).
Boravak u šumi je ugodan zbog tišine, svježine i mirisa. Tu je i najjače hladno i obilno vrelo pitke vode. Voda ne prelazi 5°C ni za najtoplijeg vremena. Za sve te blagodati znali su još početkom XIX. stoljeća zaslužni austrougarski botaničari grof Waldstein i dr. Kitaibel, koji su ovdje u više navrata logorovali istražujući floru. Medvjed, vuk, ris i divlja mačka – dokaz su očuvanog ekosustava. Tu su i divokoze, puhovi i šišmiši. Od ptica evo velikog tetrijeba (pivac), surog orla, sove. Od gmazova ovdje živi najljepša vrsta zmije - pjegava crvenkrpica. Na stijenama se vidi velebitska gušterica. Vodozemaca je malo, ima kukaca vretenaca, tulara, rakova i planinskih leptira.
Duboke jame – obilježja su Velebita. Najpoznatija je Lukina jama. Još su tu i Slovačka jama, Meduza, Xantija, Varnjača. U jamama je endem pijavice (croatobrancus mestrovi) .
Rossijevo sklonište - 1580 m. Svi, baš svi ovdje zastanu, podruže se, izvade hranu iz ruksaka i uživaju. Svaki puta ovdje sretnem ponekog znanca s nekog kraja naše domaje. Tako je bilo i ovog puta. Sreo sam Bambusa iz Šibenika. Stalno otvorena koliba, kamena prizemnica sa skupnim ležajevima, štednjakom i cisternom iza kuće. Na rubu je Jerković dolca podno Pasarić kuka. Sagrađena je 1929. i nazvana po istraživaču velebitskog bilja Ljudevitu Rossiju (1850. – 1932.) Odlično mjesto za uporište na labirint Rožanskih kukova. Nalazi se otprilike na pola puta Zavižan – Alan. Do nje ste stigli za dva sata, ili malo više ako uživate zastajkivati.
Dundović kosa - 3 km duga krševita kosa (700 – 840 m) povrh Jablanca. Proteže se usporedo s obalom. Strma i posuta skupinama golih raskidanih stijena i kukova.
Čas se provlačimo niskim raslinjem, čas smo među ogromnim gromadama stijena, čas nam oko istražuje vrlo široke gorske livade a čas smo u gustoj bukovoj planinskoj šumi.
Alan (Veliki Alan) – prijevoj 1379 m na prostranoj poprečnoj udolini koja razdvaja Sjeverni od Srednjeg Velebita. Sjevernom stranom od mora uspinje se asfaltiranom cestom koja povezuje Jablanac u primorju sa šumom Štirovačom i Gornjim Kosinjem u Lici. Podno prijevoja je zapuštena žičara koja je služila za odvoz drva iz Štirovače. Izgradili su je politički zatvorenici. Kao nerentabilna, u uporabi je bila svega nekoliko godina.
Planinarski dom Alan – preuređena je lugarnica podno Alančića (1305 m). Ima nekoliko soba i tridesetak ležišta. Od kuće je lijep vidik na more i otoke Pag i Rab. Od Zavižana ste za 5-6 sati stigli do svog odredišta. Uska cesta vodi do Jablanca, a planinskom stazom za 3 – 4 sata spušta se do planinarskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu. Taj dom u Jablancu je na samo 20 m nad morem, što ga svrstava u najniže svjetske planinarske domove. Na Alanu smo se razbaškarili, rashladili, osvježili i zaspali zdravim planinarskim snom
… Dalje od Alana bi za jedan dan bilo prezahtjevno i ubilo bi vam čari koje ste proživjeli putem. Uvažite staro planinarsko pravilo: Nikad se ne vraćaj istim putem. Ako ste išli s dva osobna automobila, neka jedan iz Jablanca stigne do Alana, a drugi iz Krasna do Zavižana. Svejedno koji, jer već smo rekli da je staza s minimalnim nagibom, pa je skoro svejedno s koje ćete strane početi šetnju. Fino se sretnete negdje na pola puta Premužićeve staze ,ne možete se mimoići, staza je tako krojena da se morate sresti. Razmijenite ključeve od automobila i kod Alana ili Zavižana imate prijevoz za povratak. Dogovorite mjesto nalaženja; na pr. Krasno I obiđete svetište, nastavite do medvjedića u Kuterevu i poslije sedam kilometara van na glavnu cestu lijevo u pravcu Zagreba ili desno prema Splitu. ……..
Krasno – raštrkano planinsko mjesto na 800 m n/v. Manje od tisuću stanovnika, okruženo visokim šumama. Ovdje je osnovana najstarija šumarija davne 1766. godine. Okolo su bogata lovna područja. Odlično je visinsko oporavilište. Smatra se da postoji još od antičkog doba, a u spisima se spominje 1219. godine. Tu je muzej šumarstva, sirana i uprava nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Govori se kako nitko nije nezaposlen. Ili radi u jednoj od pilana ili je zaposlen u šumariji ili u NP i PP. Gospodin Tomajić, kustos šumarskog muzeja, sproveo nas je šumarskom poviješću cijelog Velebita. Ozbiljnim glasom nam je dao do znanja kako na ovim planinama postoje samo dva posla kojima se mještani bave: pola godine se bave sječom šume, a drugu polovicu loženjem kamina.
Gospa od Krasna – Povrh sela je svetište na 990 m n/v. Izuzetno je značajno za ovaj kraj. Crkva je sagrađena 1641. godine na još starijim temeljima. Proštenje je na Veliku i Malu Gospu. Izgrađen je i hotel s restoranom za hodočasnike. Legenda kaže kako su pastiri više dana uzastopno ubirali cvijet s jednog panja, a on se uvijek ponovno pojavljivao drugi dan. Na tom su mjestu podigli crkvicu u slavu Gospe. Postoje zapisi čudotvornih ozdravljenja i uslišanih molitvi...
...Pošao bih Majci Božjoj na proštenje, a na Krasno...
Pr'e neg umrem da se skrušim, da ne bude poslije kasno ...
Silvije Strahimir Kranjčević
Kuterevo – malo selo znano po majstorima izrade predmeta od drva, suvenira (tambura dangubica). Unatrag desetak godina tu je utočište za medvjediće koji su napušteni i nađeni bez svojih roditelja. Veseli me što sam upoznao i družio se s prvim medvjedićem u utočištu. Zvali su ga Mrnjo Brundo i stradao je ljudskom glupošću.Projekt vraćanja prirodi svjetski je prepoznat i već se drže simpoziji, stižu studenti iz cijelog svijeta. Projekat se osmišljava i proširuje uz pomoć svih znanstvenika raznih strukovnih zanimanja. Jedinstvene je namjene u Europi a rijedak i u svjetskim razmjerima, čemu svjedoči i duša projekta, gospodin Pavenka. A taj je čovjek takav osobenjak i poznavatelj ovih brundala, da su ga prozvali „tatom od medvjeda“. Nemojte propustiti čuti poneku riječ od njega. I ovaj me je puta obasuo pregrštom mudrosti i novosti. Vrlo povoljno sam kupio sklopivu drvenu stolicu i time pripomogao održavanju utočišta. Vi nabavite tamburicu ili drvenu zdjelu.
Tako je završilo naše krstarenje Velebitom. Dva sata normalne vožnje i već smo u Karlovcu. Taako, a sad vi prvom prilikom put pod noge i pustite nek vas začara Premužićeva staza.
Premužićeva staza – Ante Premužić (1889. – 1979.), šumarski inženjer, jedan od najznamenitijih graditelja putova i staza po Velebitu, nadgledao je gradnju pješačke staze u dužini od 57 km. Staza je rađena od 1930. do 1933. godine smjerom od Zavižana preko Alana do Baških Oštarija. Tom stazom se neprimjetno uspinje i spušta, a vidici se smjenjuju iza svakog zavoja, čas u more, čas u stijenu, čas u dubinu. Staza je i danas u odličnom stanju i njome se prolazi kao u šetnji. Njome je olakšan pristup znanstvenicima, turistima i stanovništvu. Radove su izvodili brojni stanovnici podvelebitskih sela. Sa staze Rožanskim kukovima od Alana do Zavižana (17 km) penje se do najljepših vrhova – Gromovače i Crikvene.
Podneblje Velebita – vrlo je oštro, hladno razdoblje traje od listopada do svibnja , a toplo od lipnja do rujna. Još je samo jedan ljetni stan obitelji Vukušić u Gornjim Kladama (kamena nastamba za ljude, a stoka se drži u ogradama jatarama - torovima). Najviše je oborina u studenom i prosincu, a najmanje u kolovozu i rujnu. Vjetrovitih je dana mnogo (na Zavižanu više od 150). Bura puše s kopna prema moru velikom snagom, a katkad i orkanskom jačinom. Visinski dijelovi izloženi su vjetrovima sa zapada i juga pa je onaj što puše s mora topao i vlažan. Zbog brdskog masiva koji se uzdiže iznad kopnenih padina i obale mora, Zavižan je čak do šest mjeseci u godini obavijen maglom, a temperature su izmjerene do minus 28* C! Snijeg zapadne sredinom rujna a najviši je u ožujku. Snijeg nestaje u svibnju a u snježnicama ostaje cijele godine. Pad tlaka nad Jadranom najavljuje ljetnu ciklonalnu buru uz grmljavinu. Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit je proglašen 9. lipnja 1999. godine.
Josip Šut, u Karlovcu- rujan 2016.g.