Napisala Biserka Fabac
Haulikova - Gambonova - Obitelj Anzić
Haulikova ulica: u svom sjevernom dijelu - nekadašnja „Kasserngasse“, potom „Pivarska“, u južnom dijelu „Magazinska“, okomita na Samostansku i Ulicu Josipa Kraša, paralelna s Mažuranićevom, već stotinjak godina, s prekidom u doba SFRJ, nosi ime kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika.
Kardinalovo ime dobila je kratko nakon njegove smrti 1869., u spomen dobrotvoru karlovačke sirotinje.
Iz zapisnika gradske skupštine od 2. travnja 1862. (broj 1095) saznala sam da je Carska kraljevska državna blagajna za Hrvatsku i Slavoniju poslala dopis o svoti od 12. 000 for u obveznicama i kamate u iznosu od 197 for i 30 novč što je gradu Karlovcu kao zakladu za uboge građane ostavio nadbiskup Juraj Haulik. Cjelokupan iznos Haulikove zaklade iznosio je 80. 000 for, ali se odnosio i na druge gradove. Gradsko zastupstvo Karlovca poslalo je zahvalnicu darežljivom zakladatelju.
Već 9. travnja 1862. g. udova Marija J. i Ana V. mole „podieljenje milostinje iz nadbiskupove zaklade.“
U kardinalovu ulicu ulazi se iz Križanićeve, pored klasicističke dvokatne palače „Grad Zagreb“, izgrađene 1840. u stilu talijanskog romantizma.
Na njezinoj desnoj strani, prema popisu kuća iz 1770. g. nalazila se barokna prizemnica broj 159 čiji je vlasnik bio karlovački kapetan Lovak Hauptmann. Lovak je stariju drvenu kuću, kako piše na zaglavnom kamenu dovratnika, obnovio 1784. g. Povjesničarka umjetnosti gđa Đurđica Cvitanović piše da je Lovak izveo adaptaciju na čvrste zidane stupove s izuzetnim osobinama unutarnjeg stambenog prostora.
Kuća na adresi Haulikova 2, bila je stara barokna gradska pivovara, tada jedina u tvrđavi. „U njoj je prvi vario pivu neki Baummüller“, piše Rudolf Strohal u svojoj knjizi „Grad Karlovac opisan i orisan.“
Popularnost te pivovare donijela je ulici novo ime: „Pivarska“.
Druge dvije pivovare bile su: „jedna u Dubovcu, u kući mesara Bastijančića, piše Strohal, a druga na Brindlu ispod Švarče. Prema Strohalu pivu je vario neki Schläpperger.
U spisima Gradskog poglavarstva iz 1860. g. našla sam „prepokornu molbu Jose Vencina“ upućenu Sl. Magistratu u kojoj „zdola podpisani prepokorno moli odpust iz ovogradskog područja“ i želi za izdanje odpusta platiti „potrebitu zacienu od 30 kr.“, jer on „već tri godine u najmu imade pivanu Franje Sohera u Brindlu na području Kr. Švaračke satnije“. Radi se vjerojatno o starijoj kući, jer je jednokatnica koju i danas možemo vidjeti na Brindlu izgrađena 1810. godine. Kuću je izgradio Franjo Novotny, čiji je sin također Franjo, izučio varenje piva pa je kuća bila namijenjena tom poslu. (1)
Ali vratimo se staroj pivovari u Haulikovoj 2. Godine 1891., u „jednokatnoj kući u nutarnjem gradu“ bila je Podnerova gostiona „Stara pivana“. Supružnici Podner ovdje su uredili restauraciju, ledenicu, podrum, kuglanu, sušu za 5000 m sijena i osmerosobni stan sa nuzgrednim prostorijama.
Unatoč silnom ulaganju u uređenje, Podnerovi su 1895. godine odlučili prodati „bivšu gradsku pivovaru“ . (2)
Do promjene posjeda došlo je tek za četiri godine. Staru karlovačku „gradsku pivovaru“ od supružnika Podner kupio je bogati trgovac i „Zorin“ pjevač Dragutin Korais na javnoj dražbi. (3)
U kući pravoslavne općine na Jelačićevom trgu imao je podružnicu „najraznovrstnijih cipela za gospodu, gospoje i djecu.“ Glavna prodaja bila je „u Pureblovoj kući u predgradju“. (4)
Gospodin Korais i njegova supruga Sofija r. Žugčić prvi su Karlovčani koji su posjetili glasovito hodočasno mjesto Lourd. (5)
Osam godina kasnije u Haulikovu 2 preselio je svoju stolarsku i i rezbarsku radionicu rezbar i stolar Dragutin Kubiček. Prije njega ovdje je bila radionica D. Salata. (6)
U kući je 1908. godine stanovala udovica i teško bolesna majka četvero djece Magdalena R.
Godinu dana kasnije u „kući braće Korais“ buknuo je požar. „Plamen na tavanu obuhvatio je i susjedne kuće, ipak izgorio je samo tavan, mnogo je pomoglo vojništvo pukovnika Krautwalda, ukućani sumnjaju da je vatra bila podmetnuta“. (7)
Očito je iz novinskih vijesti da je kuća Haulikova 2 od 1891. godine bila u vlasništvu bračnog para Podner, a od 1899. bračnog para Korais. Zašto to pišem? Zato što u Karlovačkom Leksikonu piše da 1880. godine iz Ljubljane u Karlovac stiže Ivan Anzić, a 1895. u Haulikovoj 2 otvara mesarski obrt. Taj podatak nisam našla u štampi tog vremena. Ostaje nejasno gdje su u to vrijeme živjeli Anzići?!
Dalje saznajem iz Karlovačkog Leksikona da Ivan Anzić ženi Kristinu Gajhofer i u braku s njom ima djecu: Josipa (1898. – 1954.), Ivana (1904. – 1968.) Vjekoslava (1907. – 1994.), Dragutina (1910. – 1997.) i Anu (1912. – 2000.).
Josip i Vjekoslav završili su mesarski zanat i radili s ocem do njegove smrti 1929. g. Sin Ivan nakon srednje škole radi kao službenik, a Dragutin završava mehaničarski zanat i radi u struci.
Nakon smrti oca mesarski i kobasičarski obrt vode braća Josip i Vjekoslav., a od 1932. g. kad im se pridružuje brat Dragutin, obrt se vodi pod nazivom „Josip Anzić i braća“. Uz mesnicu u Banjavčićevoj ulici broj 6, braća iste godine otvaraju mesnice na Rakovcu i Zrinskom trgu. Godine 1938. kupuju poljoprivredno imanje u Drežniku, a 1940. imanje na Borlinu – tzv. Anzićevu vilu.
Josip u braku s Bosiljkom Stanić ima sinove Berislava (1926. – 1998.) i Radovana (1926. – 1984.)
Dragutin u braku s Jelkom Šimunac ima kćeri Andreju i Miru, a Vjekoslav u braku s Micikom Hariš ima sina Ivana.
Prvi dokument koji sam našla Državnom arhivu grada Karlovca, a spominje Anziće, je Zapisnik izvanredne skupštine gradskog zastupstva od 18. siječnja 1908. g. u kojem Gradsko zastupstvo izvještava da je obavljena usmena jeftimba (natječaj) za nabavu govedine za potrebe gradske bolnice. Za godinu 1908. najbolju ponudu dala je gđa Kristina Anzić uz cijenu od 96 for po kg.
Najraniji dokaz da su Anzići postali vlasnici Koraisove kuće je podatak iz 1924. godine kad Poglavarstvo sl. i kr. grada Karlovca donosi odluku o izdavanju gradjevne i uporabne dozvole za radionu i hladionu Ivanu Anziću, mesarskom i kobasičarskom obrtniku u Haulikovoj 2. Suvlasnica kuće bila je Kristina Anzić. Radiona i hladiona nalazile su se u dvorištu zgrade. (8)
Kuća je 1931. g. dobila priključak na gradsku kanalizaciju prema nacrtu ing. Branka Petrovića. (9)
Osamnaestog kolovoza 1933. godine „Josip Anzić i braća“ dobivaju gradjevnu dozvolu za novogradnju jednokatne zidane uglovnice sa otvorenim balkonom na uglu kuće, na zemljištu ustupljenom od gradske općine, tzv. Bastion V. (10)
Povjerenstvenom očevidu nazočili su: gradski vijećnik Ivan Laufer, susjed molitelja Gabriel Offner Bastion V., član Gradjevnog odbora ing. Antun Draganić (izradio nacrt + položajni) i molitelj Josip Anzić i braća iz Haulikove 2. Za novosagrađenu zidanu kuću na k. č. 268 / 5 izdana je uporabna dozvola 26. rujna 1934. godine - danas Ulica Martina Gambona broj 5. U podignutoj kući pročeljem prema šancu bila je smještena mesarska radionica.
Mesarsko poduzeće „Anzić Josip i dr.“ u kolovozu 1934. dobiva gradjevnu dozvolu za izgradnju provizorne gospodarske zgrade na mjestu porušene štale na k. č. 268 / 5. Njihovi susjedi bili su Ofner Gabrijel i Kolman Franjo iz Zagreba.
Prije Anzićevih, u fronti nove ulice, prizemnu zidarsko - bravarsku radionu izgradio je Stjepan Brezarić u studenom 1931.
Anzićevi susjedi Gabrijel i Zlata Ofner dobili su ožujku 1932. godine uporabnu dozvolu za novosagrađenu zidanu jednokatnicu prema nacrtu ing. Dvornika i Hekscha, danas Gambonova 4.
Bračni par Ofner u rujnu 1932. godine upućuje molbu Gradjevnom uredu kojom moli ugledni naslov da hitno odredi da se izgradi vodovod, nogostup i cesta ispred novosagrađenih kuća. „Nije mi potrebno napomenuti da bez izgradnje ceste i nogostupa u jesensko i zimsko kišovito vrijeme svaka komunikacija na ovom dijelu grada posvema je nemoguća, kao što je nemoguće i stanovanje bez vodovoda.“
Novonastala ulica nazvana je „Nova“, potom između dva rata Vinkovićeva, u vrijeme NDH Šuflajeva, nakon Drugog svjetskog rata Drakulićeva, od 1990. - te Ulica Martina Gambona.
Poslije bračnog para Ofner, u veljači 1933. g. uporabnu dozvolu za novosagrađenu jednokatnicu u Vinkovićevoj ulici broj 3 dobio je ing. Petar Valentić, tada šef šumske uprave u Lipovljannima.
U rujnu 1935. uporabnu dozvolu za novosagrađenu jednokatnicu sa mansardom u Vinkovićevoj ulici, prema nacrtu ing. Filipa Hekscha, dobili su Cecilija i Franjo Uršić iz Gajeve ulice broj 14.
Za uglovnicu Bencetićeva 1 – Gambonova uporabnu dozvolu dobili su 1938. g. Fabinger Ana i Reisner Dragutin. Susjedi su bili Franjo Uršić iz Gambonove broj 2 i ing. Manojlović Mile iz Bencetićeve 2.
Stambena zgrada broj 6 uvučena od ulice, na kraju lijeve strane Gambonove izgrađena je 1960. – ih.
Na suprotnoj strani Gambonove nalazi se zgrada Tehničke škole sa adresom Jonkeova 2, čija je gradnja započela uoči Drugog svjetskog rata (ujesen 1940.), i bila namijenjena za Trgovačku akademiju. Zbog ratnih događanja gradnja nije tekla prema planu, pa je nedovršena škola 1945. poslužila kao logor za zarobljene njemačke vojnike. Dovršena je kratko nakon 1945. i svojim je smještajem odlučila izgled ulice Martina Gambona.
Josip Anzić je oduvijek bio aktivan u društvenom životu grada:
Bio je član Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“. U listopadu 1932. godine održana je osnivačka skupština Udruženja zanatlija, na njihovoj prvoj skupštini 20. studenog 1932. postao je član časnog suda uz fotografa Stjepana Šantića, mehaničara Vatroslava Prahića, kovača Tomu Kolaka i brijača Ivana Morsana.
U Povijesnom arhivu grada Zagreba rukom je ispisan spisak svih obrtnika u Karlovcu 1944. godine. Među njima nabrojat ću samo nekoliko: Vjekoslav Anzić mesar, Josip Anzić mesar, Dragutin ml. Fogina – kopanje i vađenje pijeska, Blaž Starešinić pjeskar, Ivan Frkić pjeskar, Mato Kišić pjeskar………..Bilo je tih pjeskara više, ali spisak nije napravljen prema vrsti obrta.
Navedeni pjeskari nisu slučajno ovdje. Htjela sam usput spomenuti da je Izvršni odbor GNO – a Karlovac godine 1948. zabranio vađenje pijeska na dijelu rijeke Korane od gradskog kupališta do slapa jer su u tlu rijeke nastajale jame pa se desilo nekoliko slučajeva utapljanja.
Nakon Drugog svjetskog rata privatno vlasništvo u novoj državi postupno postaje općenarodnom imovinom i to na različite načine: konfiskacijom, sekvestracijom, i nacionalizacijom. Već 1946. podržavljena su veća industrijska i trgovačka poduzeća. Zakonom što je donesen 28. travnja 1948. nacionalizirana su sva preostala industrijska poduzeća, polu - industrije, trgovačke i ugostiteljske radnje, likvidiran je sav privatni sektor u području trgovine, a 1950. i zadružni sektor u trgovini, pa je ta privredna grana u potpunosti postala državna.
Od 1945. godine svi privatni obrtnici administrativno su uključeni u državni sektor.
Osmog srpnja 1945. sastao se obrtni zbor u kojem je bilo 140 obrtnika, vodio ih je Miloš Dozet, u upravnom odboru bio je i Josip Anzić. Skupština Obrtničkog zbora održana je 30. studenog 1945. u Velikoj dvorani gradske vijećnice (GNOO) na kojoj je sudjelovalo 175 obrtnika. Zaključeno da je potrebno osnovati Obrtničku komoru i Obrtnički zbor, kako bi obrtnici imali svoje strukovne organizacije, tražilo se socijalno Osiguranje za obrtnike, predložena je i ponovna organizacija posmrtnog fonda.
Nakon pet godina (1950.), pokrenuta je likvidacija Obrtnog zbora i osnivanje Zanatske komore.
Na sjednici Zanatske komore 27. studenog 1950. Radoslav Šojat bivši predsjednik potpornog društva Nada, upoznao je prisutne s problemom toga društva osnovanog 1878., koje je djelovalo do 1948. kad je imovina društva bila proglašena općenarodnom imovinom. Nekretnine („Nadin“ dom) u Križanićevoj ulici predane su poduzeću za upravljanje državnim stambenim zgradama, a gotovina GNO - u . Krajem prosinca obrtnici su zatražili da se za potrebe Zanatske komore dodijeli, a ne vrati, zgrada bivšeg Nadina doma u Križanićevoj ulici. Tražili su da se također obnovi rad društva sa socijalnom svrhom. To se nije dogodilo.
Porezi obrtnicima povećani su 100 % , a Ministarstvo na žalbu obrtnika odgovara - neka plate u ratama.
Obrtnici su konačno uspjeli 27. siječnja 1951. useliti Zanatsku komoru u Nadin dom u Križanićevoj broj 30. (11)
Poslije 1946. godine nigdje nisam našla ime Josipa i Vjekoslava Anzića, možda slučajno. Karlovački Leksikon piše da su braća Anzić mesičarsko – kobasičarski obrt vodila do nacionalizacije 1946. g. Njihova „Vila Anzić“ na brdu iznad Borlina također je postala vlasništvo grada. Danas je ondje „Muzej planinarstva i ekspedicionizma grada Karlovca“, što ga je 1997. godine osnovao predsjednik CEIK – a „Braća Seljan“ i predsjednik Planinarskog saveza grada Karlovca - Mladen Kuka.
I na kraju priče svakako moram spomenuti gospodina Antu Srđana Anzića, liječnika rođenog u Karlovcu 27. ožujka 1962. Zapravo ne znam u kakvoj je rodbinskoj vezi gospodin Srđan Anzić sa gore navedenim Anzićima. Maturirao je na karlovačkoj Gimnaziji, diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1988., specijalizirao otorinolaringologiju 1997., magistrirao 2003. Isprva je radio u Hitnoj, 1991. u Domovinskom ratu liječnik u ZNG – u, 1992. u HV – u, 1993. – 95. u Specijalnim jedinicama MUP – a RH. Tijekom specijalizacije završio je poslijediplomski stručni studij iz otorinolaringologije i maksilofacijalne kirurgije. Godine 2004. pomoćnik ravnatelja Opće bolnice Karlovac za osiguranje kvalitete zdravstvene zaštite. Autor je pet znanstvenih radova, član HLZ – a , te evropske i američke akademije za maksilofacijalnu kirurgiju. (12)
Legenda:
(1) („Svjetlo“ broj 4, travanj 1966.)
(2) („Svjetlo“ 12. travnja 1895.)
(3) („Svjetlo“, 5. studenog 1899.).
(4) („Svjetlo“ 30. travnja 1899.)
(5) („Svjetlo“ 23. srpnja 1899.)
(6) („Narodni glas“, 14. veljače 1907.)
(7) („Narodni glas“, 15. srpnja 1909.)
(8) (Broj dok. 13567 / 24, arhiv Gradjevnog odjela, 13 prosinca 1924.)
(9) (Gradjevni odjel, broj dok 13516 / 31., 2. listopada 1931.)
(10) (Broj dokumenta 11307 / 1933, g.o. 1430.)
(11) („Obrtništvo u Karlovcu“, Nikola Perić i Željko Laurić, Karlovac 1997.)
(12) (Karlovački Leksikon).