Karlovačke sličice
"Snijeg i pouke istog"
Piše Darko Lisac
U ona pradavna vremena u kojima je snijeg bio normalna stvar, nismo ga očekivali kao apokalipsu, niti uznemireno gunđali jer zimska služba do jutra nije izbrisala svaki trag njegovog postojanja, stari me stavio na sanjke i krenuli smo put grada. Sjećam se da je bilo sunčano, da je snijeg bio velik kao ja i sjećam se kako ulazimo u Radićevu ulicu, baš nekako ovim putem i uz ovaj pogled. Ne sjećam se izlaska iz kuće na Rakovcu, ne sjećam se prolaska pored koranskog nasipa, dvorane, Gimnazije i "Miloša", sjećam se tek kako ulazimo u Radićevu. I opet vrijeme briše jedan dio puta, odjednom smo u maloj uličici koja ide pored stare apoteke i spaja dva trga, a tamo u velikom snijegu leži čovjek. Vidjeli smo zapravo i kako pada, baš pred nama i sad tamo leži, krvavog nosa s kojeg crvene kaplje padaju u još uvijek blještavo bijeli snijeg. Opet prođe par zaboravljenih trenutaka i onda hodam u svom crvenom skafanderu, s plavim čizmama, kroz dubok snijeg, stari me drži za ruku, a na sanjkama je taj čovjek. Živi u kući pored Vojne bašte i kroz haustor koji miriši onako kako mirišu svi haustori svijeta, dolazimo pred vrata koja otvara žena, malo zabrinuta, malo ljuta, kaže "Hvala", a onda se okreće njemu "Trebali su te ostavit u snijegu, pijana budalo". Kasnije sam opet ja na sanjkama, sve je to samo jedan običan trenutak, običan dan, vraćamo se kroz velik snijeg, a mali stančić na Rakovcu miriše na zapršku, dok me mama skida a ja bacam poglede prema kolijevci u kojoj spava Damir, star tek sedam ili osam mjeseci.
Sve što su ikada rekli, živciralo me i ljutilo. Uvijek sam bio pametniji od njih, jednako kako je Lea danas pametnija od mene i svoje mame. Nikada nisu razumjeli svijet onako kako ga ja razumijem, tako to biva valjda. Učili su me, zato, običnim stvarima koje su napravili bez objašnjenja, koje su napravili tako kao da je jedino to prirodno. Volio bih vjerovati da sam naučio ponešto i volio bih znati da sam ponekad, i ne znajući, na taj način nešto i ja naučio nju.
Kasno noću, kad šetaš kroz velik snijeg koji srećom nije čudesno nestao još dok je bio u zraku, kad ostaviš mobitel kod kuće i pobjegneš od interneta i svog tog kaosa, zima je mirna i lijepa kao što je bila nekad. I noge ti same krenu prema Rakovcu, pored "Miloša", dvorane i Gimnazije, kroz ulicu Aleksandra Majdera, do Koranskog šetališta. I dođe ti da skreneš i u tu uličicu, odeš do kraja, do posljednje kuće, zakucaš na mali stančić u prizemlju, samo da vidiš je li zaista prošlo svo to vrijeme, ili su možda tamo, beba u kolijevci, ti u skafanderu, miris zaprške iz kuhinje, i oni koji te najbolje uče životu samo tada kada se i ne trude, nego ga jednostavno žive onako kako znaju i onakvi kakvi jesu.