"Karlovačke sličice"
"Trenutak, posljednja utakmica"
Piše Darko Lisac
Postoje trenuci koji su iz nekog razloga zauvijek ostali urezani u tebe. I uvijek kad ih se sjetiš, zaboli te trbuh od nostalgije. Nije to samo sjećanje, prebaciš se tamo, kao da putuješ kroz vrijeme.
Vrijeme je novije nego na ovoj fotografiji. Izgrađene su još dvije zgrade i između četiri zgrade je livada.
Ljeto je, miris trave, sunce više nije onako jako, jer bliži se sumrak, ali je još uvijek dan. Lijevo od mene je Zoka, vidim kako je obučen, u trku je, dovikuje mi "ajde".
A ja udaram loptu. Osjećam je na tenisici. Osjećam travu ispod svojih nogu, vidim loptu, svaku ogrebotinu na njoj. Osjećam sasvim lagano loptu u trenutku u kojem je udaram. Vidim noge dečka ispred mene kako pokušavaju blokirati udarac. Goc je na golu, udaram loptu i ona šušti kroz travu i ulazi u gol.
*
A, 28. rujna 1991. godine bila je subota.
Igrali smo protiv dalekog Luščića, oni su se zvali Concordia, a mi, sasvim maštovito, Novi centar. Na pletenim stolicama u "Keču" sjedili su starci i pogledavali prema našoj utakmici, kod frizerskog bili su klinci i cure iz ulice, navijali su za nas, kao da je riječ o nekoj važnoj utakmici.
Nakon prvog poluvremena, u utakmici punoj golova, vodili smo 6:4. Pet golova zabio je Zakula, a jednog sam dodao ja, iz velike daljine. Pored mene je bio Aco, potapšao me po ramenu, stisnuo šake i viknuo nešto poput “ajde, idemo ih sad do kraja razbit”.
Mrak je ipak došao prerano i dogovorili smo se kako ćemo utakmicu nastaviti sljedećeg vikenda.
Nismo.
Iako to nitko nije mogao znati, bila je to posljednja subota mira.
Granate su razrovale grad, Aco je otišao u Srbiju, na mjestu pletenih stolica bilo je razlomljeno staklo i komadi popucale fasade, s par razmrljanih kapi krvi na podu od sitnih kamenčića.
Svijet je postao siv, nasmijana lica susjeda iz uličnog kafića zamrznut će se zauvijek u stanju namrgođenosti, a nikada dovršena utakmica bit će samo nevažan detalj, kao kada si ušao u bakinu sobu, jutro nakon što je umrla, i pronašao nedovršenu knjigu koja je čitala.
I dok su nevjerojatnom brzinom nicali grobovi na novom gradskom groblju, na brdu iznad grada, mislio si na to kako nije fer da ljudi umiru dok ne završe s čitanjem knjige, ili da ratovi počinju dok dječaci ne odigraju utakmicu do kraja.