Napisala Morana Rožman
Ako te dovoljno dugo gledam, otopit ćeš se od miline? Što znači dovoljno dugo? Dva treptaja oka, dva sata, dva mjeseca? Ma, tebi bi i jedan zagrljaj bio smrt. Ili dvije zrake Sunca. A nestat ćeš i iz zaborava kad dođu prvi kupači na Foginovo. Nitko od njih se neće sjećati jednog usamljenog snješka što je sjedio ovdje u tišini zaleđenog kupališta čekajući ljeto.
Vrijeme nije na našoj strani, dragi moj usamljeni prijatelju. Ni tebi ni meni. Vrijeme nam teče kao voda Korane pod tvojim nogama. Nestaje nizvodno i ne osvrće se. Njoj je svejedno. A ti i ja, ledeni frende, razmišljamo o jučer i o sutra. Glupi smo.
Hajde da igramo jednu igru. Ti i ja, ovdje i sada, kao da ne postoji jučer i sutra. Samo ti i ja, oči u oči. Vidim, shvatio si pravila. Tvoj ledeni pogled je pun topline. Namignuo si? Hmm... Podsjećaš me na šampitu. Sladak si. Ovo je ipak naše vrijeme, trenutak između dva treptaja oka. Ako se dovoljno skoncetriramo, zaustavit ćemo vrijeme. Dan je siv, magla je progutala stvarnost i vizure ne postoje. Tišina je opipljiva. Znaš, postoje ljudi tamo negdje daleko u izmaglici tišine, ljudi koji vrište u psihodeliji boja ovog našeg crno-bijelog svijeta, skakutava stvorenja u borbi s ravnotežom na vremenskoj crti i vječnim strahom da će pasti s te tanke linije vremena. Misliš da su oni na pravom putu? Pravolinijaši? Daj, kaj ti je? Oni se drže te jedne dimenzije kao da samo ona postoji. A gle nas dvoje...sjedimo ovdje sa strane van vremenske zone i gledamo Užurbane kako nestaju na horizontu kao vozači kamiona sudbine na autoputu života. Ha? Misliš da pretjerujem u metaforama? Neka. To su samo slike iz nekih tuđih foto-albuma. Moja je fotka sadašnjosti uokvirena njima, ali kompozicija fotografije ovog trenutka je savršeno fokusirana na tebe i mene. Kao iz loših holivudskih filmova potjere kad se netko izdere „Freeze!“. I sve stane. I policija i lopovi i kamera. I onda krene odjavna špica i piše na kraju „the end“. E vidiš, to me i zabrinjava, ta odjavna špica. Da, imaš pravo, opet si me uhvatio u razmišljanju o sutra.
A što ako nema sutra? Uvijek će ga biti. Ali možda ne za tebe i mene. Možda da je neko drugo vrijeme, neko drugo mjesto... Ovaj trenutak bi za tebe bio vječan da se možeš preseliti u polarne krajeve, tamo gdje se nećeš bojati dolaska kupača na Foginovo. A opet, nitko ti ne može garantirati tu vječnost. Uvijek postoji realna opasnost prijevare, kad poduzmeš sve što možeš, pobjegneš na sigurno mjesto, mirno se smjestiš na ledenoj santi...i onda shvatiš da si i ti, kao i svi Užurbani, postao žrtva putovanja po vremenskoj crti. Tko bi mogao prekinuti tvoj snježni život tamo gore na sjeveru? Pa, polarni medvjed, snješko moj dragi, ako te zapiša! Uvijek postoji neki medvjed u našim životima... Podsjetilo me to na mog starog, njegova je filozofija bila vanvremenska. Nije priznavao ravne crte i linije što nas ograničavaju i živio je za svaki trenutak. A opet, čim priznaješ da postoji trenutak, uhvaćen si u zamku sistema vremena i ograničenja. I on je imao svog medvjeda u životu, medvjeda za volanom na cesti koja ga je stajala života. A mislila sam da će nadživjeti i samog sebe i umrijeti na kraju od boemskog života, ali sistem vremena je katkad neumoljiv. A ti i ja, sada, pravit ćemo se da smo zaustavili vrijeme i pobijedili sistem.
Znaš, ledeni moj, dobila sam ime po božici zime, leda i smrti. Ovo bi trebalo biti moje vrijeme. Ali nije. Ne volim zimu i tragove u snijegu. Od ledenih pogleda ledi mi se krv u žilama. Led je dobar samo u viskiju. Snijeg je dobar samo za snješka. A smrt...smrt je dobra samo kao podsjetnik da sutra možda ne postoji, barem ne za tebe i mene. Ovaj trenutak što smo ti i ja ukrali s linije vremena i napravili veselu mašnicu od nje...vrijedilo je, znaš... Nestat ćemo sutra i ti i ja. Možda će zbog ovog trenutka ostati sjećanje na nas dulje nego na obične pripadnike Užurbanih. Dovoljno dugo...koliko je to dovoljno? I da li je uopće bitno? Zbog mene, ti možda nećeš pasti dublje od zaborava. Zbog tebe, ja možda neću pasti dublje od zaborava.
Jedino što možemo napraviti, obećajmo jedno drugom da ćemo se sjećati. Neke trenutke što smo uspjeli izdvojiti iz sistema vremena...možda će vrijeme blagosloviti i vratiti. Ako ništa, barem kao sivu sjenu u danima kad magla proguta stvarnost.
Kad dođe ljeto i kupači na Foginovo, sjest ću na ovu klupu i praviti se da opet pričam s tobom. Ako bude postojalo to sutra za mene. U slučaju da me nema sljedeće zime, obećaj mi da ćeš napraviti isto. Sjesti na ovu klupu i praviti se da pričaš samnom.