Napisao Josip Šut
Cetingrad – slavno mjesto održavanja 1. Hrvatskog Sabora
Krećemo iz Karlovca u pravcu Plitvičkih jezera. Neposredno prije Slunja skrećemo lijevo za Cetingrad. Trebat će nam još desetak kilometara lijepom zavojitom cestom do susreta s hrvatskom poviješću. Današnja općina Cetingrad ima jedva tri tisuće žitelja a u samom Cetingradu ne živi ni četiristo ljudi. Stajemo podno starog grada Cetina i uspinjemo se strminom. Na visokom bilu ostaci su tvrđave od koje do granice s BiH nema ni pola sata pješice. Hodamo ostacima temelja. Nije nam moguće predočiti koliko je moćna nekada bila ta utvrda. U pomoć nam priskaču davni zapisi vrlih hrvatskih muževa Radoslava Lopašića, Emilija Laszowskog, Tadije Smičiklasa i Ferde Šišića: Glavni ulaz u tvrđavu bio je s južne strane. Bila su i dvoja vrata, prva vode ispod kule a druga kroz staru veoma čvrsto građenu kasarnu. Postojao je i treći „ciganski“ ulaz, kojim se najbrže stizalo do kloštra. Na tjemenu brda stajao je stari grad kojem Turci nadjenuše ime Drengjul, duboki biser. Dužine je trideset metara a zidovi mu se dizali do osamnaest metara visoko. Uz jaku kulu naslanjala se katolička crkva, a poslije i turski minaret sa satom. Iskopan je i duboki zdenac s pitkom vodom. Nad vratima prema Drenđuli stajala je kamena ploča, koja pripovijeda kako je Mehmed paša ovu tvrđavu zidao u slavu svoju i Alahovu. To ipak neće biti točno, jer je najstariji dio grada postojao ranije već za vrijeme Frankopana. Bit će da ga je paša samo obnovio , dozidao i utvrdio. Na krajevima utvrde stajala su četiri bedema: Lenkovićev, Begov, Ergarski i Nebojšin. Cetin je u svojoj osnovi građen u trokutu i kao takav mogao se sačuvati od bilo koje vojske. Najčešće je bio napadan od bosanskih i krajiških Turaka. Utvrda je svoju važnost u ozbiljnom vojevanju izgubila tek kad je topništvo silno uznapredovalo a zidine za to nisu bile građene. Cetin je starohrvatska riječ za tamne i guste šume koje su nekada bile svuda naokolo. Na obroncima su brojne livade, dolje niže plodne njive a pri dnu potoci. Nigdje krša ni kamena ni pustara, već samo dobra zemlja crnica.
Nije tako daleko do 500. obljetnice 1. Hrvatskog Sabora u Cetingradu. Pola milenija turbulentne hrvatske povijesti nitko nam bolje ne može pojasniti od povjesničara dr.sc. Milana Kruheka. Mnogobrojne utvrde, građa i gradovi hrvatski, u potpunosti su osvijetljeni zahvaljujući njegovom neumornom istraživačkom radu i studijama. Na kraju razgovora s današnjim najvećim autoritetom toga područja, ostao nam je osjećaj kao da smo pročitali tristo debelih knjižurina i sami bili sudionici nastanka Cetina, od njegovog napretka pa sve do ljudskog nemara i zaborava.
Milan Kruhek, dr.sc.: -„Ono što ste vidjeli danas na Cetinu, samo je ostatak ostataka velebne utvrde i grada. Utvrda Cetin nastala je na srednjovjekovnoj jezgri i sačuvana je u svojoj drugoj, otomanskoj fazi izgradnje. Nigdje u Hrvatskoj nisu tako dobro sačuvane turske obrambene zidine i kule tabije. Prema arheološkim istraživanjima, tu bi moglo biti najstarije mjesto naseljavanja Hrvata srednjovjekovne hrvatske države. Pretpostavlja se da je utvrda podignuta u godinama nakon tatarske provale 1242. godine. Najstariju cetinsku vlastelu ne znamo, ali znamo da je kralj Sigismund godine 1387. darovao Cetin s kotarom Klokočkim knezu Ivanu Krčkom, ocu bana Nikole. Ivan Krčki iz sužanjstva uspijeva izbaviti kraljicu Mariju, ženu kralja Sigismunda. Za nagradu dobiva Cetin. Porodičnim razmiricama i nasilnim otimanjem grad je prelazio iz ruku u ruke. Izmijenili su se vlasnici što silom, što vjenčanjima, što darovnicama vladara. Ljepota predjela i plodnost zemlje pogodovala je da podno utvrđenog grada izraste veliko naselje, od kojeg su u ovom dijelu Hrvatske mogli biti veći samo Modruš i Bihać. U vrijeme razvijenog feudalizma u 14. stoljeću, kad je već bila podignuta nova utvrda na temeljima starije, Cetin je darovnicom kralja Sigismunda postao nasljedni frankopanski grad. Bio je to za to vrijeme veliki feudalni posjed. Vlasnici su imali prihode od naselja i sela, trgova i trgovišta, mlinova, mostarina, maltarina i cestarina. Knezovi Krčki Frankopani drže ga do turskih ratova, dograđuju ga prema svojim potrebama i mogućnostima. Lanac kružnih kula povezuje se zidinama, a preko prokopane grabe vodio je viseći most. Još od rimskih vremena sjeverne hrvatske krajeve s južnim povezivala je „vojna cesta“. Modruškom ispravom Nikola Frankopan 1449. godine razdjeljuje posjede svojim sinovima. Cetin pripadne knezu Jurju.
Srednjovjekovni gospodarski i demografski razvoj kraja traje sve do turskih napada vođenih Mehmedom II. Osvajačem, kad 1463. godine „Bosna šaptom pade“. Obnova i nova povijest Cetina počinje nakon istjerivanja Turaka, koji su njime vladali 120 godina. Krajem 18. stoljeća Cetin postaje granična utvrda s krajiškom vojnom posadom. Na ovoj je povijesnoj crti razgraničenja između Austrijske i Osmanske Carevine, i danas granična linija Hrvatske i BiH; između Cetingrada i Velike Kladuše „–.
Poslije katastrofalnog poraza od Turaka na Mohačkom polju 1526. godine, ogromna se nevolja sručila na Ugarsku i Hrvatsku. U tom je boju poginuo kralj Ljudevit II., pa su Ugri i Hrvati a s njima i Česi, ostali bez zakonita kralja. Kao zaštitnici ponudili su se Osmanlije i Mlečani, ali pravi kandidati za prijestolje bili su austrijski nadvojvoda Ferdinand i Ivan Zapolja, erdeljski vojvoda (Erdelj je ondašnji naziv za današnju rumunjsku Transilvaniju). Slavonski Hrvati i Ugri željeli su Zapolju za kralja, a ostali prigrliše Ferdinanda. Pristalice Ivana Zapoljskog nisu se odazvali na 1.Hrvatski Sabor, koji se trebao održati do Badnjaka. Kao za inat osam je dana strahovito lijevala kiša, putevi su bili teško prohodni tako da su se sabornici uspjeli okupiti tek pred Novu godinu. Za mjesto Sabora odabran je Cetin jer leži u središtu stare hrvatske kraljevine, napučen je, u njem je znameniti franjevački samostan od kojeg značajnijeg i uglednijeg u državi bilo nije, a tu sjedi i moćni knez Juraj Frankopan. U utvrđenoj frankopanskoj palači i samostanu skupilo se sa svih strana velmoža, plemstva i svećenstva. Nazočni su knez Krbavski Ivan Karlović, Nikola Zrinski, otac sigetskog junaka Nikole Šubića, kninski biskup Andrija Tuškanić, vlastelin Stjepan Blagajski, Juraj Frankopan Slunjski, Vuk i Krsto Frankopan, vlastelini od Perne, Zečeva, Une, Like, Steničnjaka, Primorja… Po tim imenima zaključujemo do kuda su sezali ostaci Kraljevine Hrvatske, tj. ono što nije bilo u rukama Mlečana ili Turaka. Pročitana je povelja koju je izdao i potpisao Ferdinand. Potvrđene su sve povlastice hrvatskom plemstvu kao i prava i sloboda Kraljevine Hrvatske. U ime svih velikaša, plemića, županija i gradova, nadvojvoda Ferdinand je izabran za zakonitog kralja Kraljevine Hrvatske, a ženu mu Anku izabraše za hrvatsku kraljicu. Odluka je donijeta i proslavljena 1. siječnja 1527. godine u franjevačkoj crkvi Pohođenja Svete Marije. Cetingradska izborna isprava pisana je na pergamentu i potvrđena sa sedam visećih pečata u crvenom vosku. Pečate su utisnuli kninski biskup Andrija Tuškanić, knez Krbavski Ivan Karlović, Nikola Zrinski stariji, gospodar Cetina Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Sedmi pečat Kraljevine Hrvatske prvi je puta službeno upotrijebljen kao potvrda jedne diplomatske isprave. Tim je činom Hrvatsko Kraljevstvo ušlo u politički savez srednjoeuropskih država u velikoj Habsburškoj Monarhiji, i tu ostaje sve do 1918. godine. Topovi zagrmješe, zvona zazvoniše, a po čitavoj zemlji budu razaslani glasnici da narodu obznane izbor novoga kralja. Podigavši Hrvati u Cetinu Ferdinanda na hrvatsko prijestolje, nadali su se velikoj pomoći u obrani od Turaka. Bi im obećana novčana pomoć, kao i tisuću pješaka i dvjesta konjanika. Ali, da su odviše računali na Ferdinandovu pomoć, pokazali su skorašnji događaji. Ferdinand je previše bio zaokupljen drugim pokrajinama kao i nadmetanjem s Ivanom Zapoljskim, tako da njegovim izborom Hrvatska nije dobila bogznašto.
Devet godina poslije Sabora, Cetin su osvojili Turci. Uz mnogo muke grad povrati u hrvatske ruke knez Juraj Slunjski. Slijedilo je popravljanje zidina i učvršćivanje obrane. Po smrti Franjinoj, sina Jurja Slunjskog, stanu se oko grada prepirati knezovi Zrinski i knezovi Frankopani. Sredinom 17. stoljeća zbog trošnosti svi ga napustiše. Povremeno bi nakratko poslužio hrvatskoj pa turskoj vojsci. Konačno ga zauzeše opet Turci iskoristivši hrvatsko rasulo u vrijeme progona „urotnika“ Zrinskih i Frankopana. Držali su ga sve do 1790. godine, kad se zbila velika bitka u kojoj izgibe na tisuće Turaka. Četiri dana gorio je Cetin. Dok su se hrvatske čete borile izvan domovine protiv Francuza 1809. godine, Turci opet osvojiše Cetingrad i Drežnik Grad. U svibnju 1810. godine francuski maršal Marmont skupi blizu deset tisuća hrvatskih graničara i oslobodi Cetin i sva okolna mjesta do Bihaća. Tri godine kasnije opet Turci, sada podzemnim putem, upadnu u Cetin i zauzmu ga. Pod prijetnjom pet tisuća krajišnika, Turci se predadoše i zauvijek napuste Cetin.
Stari grad Cetin od 1963. godine ima status spomenika kulture. Prva arheološka istraživanja započela su zadnje godine 20. stoljeća. Vrlo složenom konzervacijom i djelomičnom restauracijom masivnih zidova i iskošenih kula, moguće je predočiti vrijednost i atraktivnost Cetina, kao jedinstvenog spomenika povijesnog graditeljstva u Hrvatskoj. Današnjem propadajućem stanju pridonio je čovjek razgradnjom zidova i zapuštanjem, a priroda, atmosferilije i urastanje korijenja učinili su ostalo. Porušeni su zidovi, otpadaju veliki komadi, razdvajaju se spojevi i oslabilo je vezivo pa se zid osipa. Nekoć slavni Cetin samo je jedna velika gromada kamenja, tako da se teško raspoznaje i sama osnova grada. Najviše gradina stradalo je u nekadašnjoj Vojnoj krajini. Paradoksalno, utvrde nisu stradale od Turaka, već od nemara kasnijih vlasnika i države. Do prije stoljeća i pol Cetin je, i pored svih nevoljnih vremena ostao cjelovit. Tek tada nastaje njegovo ubrzano propadanje. Udruga „Cetin 1527.“ okuplja sve zainteresirane za očuvanje baštine i vodi brigu o najzapadnijem osmanlijskom fortifikacijskom objektu u Europi. Veliki su napori pri pokušaju obnove dijela utvrde, ali mali su i jedva oku vidljivi rezultati obnavljanja nakon višestoljetnog zapuštanja zidina. Hrvatske spomenike i starine progoni ista nemila kob kao i hrvatski narod.
U Karlovcu, travanj 2019. g.
tekst: Josip Šut
foto: Mirjana Aust, Ivan Grginčić i Zdravko Aust