Na slici vidimo dio naselja Rakovac nastalog osamdesetih godina 19. stoljeća pa sve do I. svj. rata, uz poštansku cestu koja je iz karlovačke tvrđave vodila u Vojnu krajinu i Banovinu. S obje strane ceste, do 1863. godine, sagrađene su isključivo samostojeće kuće s dvorišnim gospodarskim zgradama iza kojih su bili veliki vrtovi, jednom stranom do Korane, a drugom do željezničke pruge. Na tom zelenom pojasu bilo je svinjaca i kokošinjaca, septičkih jama ali i voćnjaka, povrtnjaka i cvijetnjaka. Svoje ime Rakovac zahvaljuje potoku dugom 2667 m koji je izvirao pod Kozjačom u neposrednoj blizini Vojničkog groblja, tekao kroz polje između Doma „Zrinski“ i crkve Presvetog Srca Isusovog, uz Palaču pravde, zeleni neboder, između benzinske pumpe i stanice za tehnički pregled vozila na Rakovcu i uz sportsku dvoranu, te se ulijevao u Koranu. Njegov izvor nije bio velik, ali je sadržavao i oborinske vode iz Kozjače i bio prepun rakova. Potok je zadavao brige gradskoj vlasti podlokavanjem željezničkog nasipa, u njemu se napajala stoka što je narušavalo njegove rubove. Prva regulacija počela je 1897. g. o čemu je detaljno pisao „Karlovački glasnik“ 7 / 1899. Na samom početku ulice Rakovac izgrađen je još 1770. godine kameni most koji je srušen 1948. – 49., potok je zatrpan a ulica uređena. Prilikom izgradnje Školske sportske dvorane 1967. potpuno je ukroćen kao podzemni kanal. Na ulici dugoj tristotinjak metara od nekadašnjeg rakovačkog potoka do Udbinje živjelo se u nekoliko boljih „građanskih“ kuća, ali i u prizemnicama i neprikladnim stambenim prostorima – mansardama, tavanima i dvorišnim stanovima. Prva kuća lijevo, danas nepostojeća prizemnica, Rakovac broj 5 bila je tzv. „šumarska kuća“ sa dva prizemna stana za šumarske službenike. U stanu lijevo od ulaza živio je nadlugar Stjepan Sabljarić sa suprugom Ankicom i troje djece: Ankica udana Murgić, Stjepan – Braco i Ivica zvani „Gumeni“, jer je teško hodao zbog trajnog iščašenja kukova. Ivica je teško hodao, ali je zato odlično ronio – uzeo bi ovelik kamen u ruke i prehodao Koranu sve do Mekušanske obale. U stanu desno živjela je obitelj Milić, zatim lugar Bošnjak. Južno od kuće, gdje je danas asfaltirano parkiralište, bio je „šumarski vrt“, jedan od mnogih rakovačkih vrtova s obiljem voća: šljiva, jabuka i ribizla. Dalje na slici lijevo, također „šumarska kuća“, danas još uvijek dobro uščuvana katnica podignuta 1890. godine. Najstariji poznati vlasnik bio je Santo Robustelli kojeg su 1893. naslijedile njegove malodobne kćerke Nina i Irena. Godine 1895. kuću kupuje Slunjska imovna općina u čijem je posjedu sve do 1941., kada prelazi u vlasništvo Ministarstva šumarstva i rudarstva. U prizemlju kuće bili su šumarski uredi, gdje su građani dolazili po doznake za sječu šume. Na katu su živjeli šumarski stručnjaci sa svojim obiteljima, a za vrijeme djelovanja Šumarske škole koja se nalazila preko puta, i profesori. Od stanara ostao je zapamćen direktor Šumarije, inženjer Polak, čiji se sin Bato, inače izvrsni plivač i vaterpolist, utopio na Korani. Zatim profesor Cuvaj, svojevremeni direktor Šumarske škole, te obitelj Buković. Krajem 1990. – tih u kući je živjela obitelj ing. Lipovšćaka, koji je također bio direktor Šumarske škole. Nije mi poznato da li ta obitelj i danas živi u kući. Negdje u ovom dijelu ulice Rakovac rodila se 1898. godine Marija Lukinić, (udata Forenbacher), kćerka odvjetnika i političara Edmunda Lukinića i Katice r. Jeličić, "u niskoj, dugoj, odvojenoj prizemnici, pročeljem okrenutoj prema cesti, s velikim vrtom i voćnjakom koji se iza kuće pružao prema Korani; kuća se nalazila na pola puta od početka Rakovca do odvojka za Foginovo.“ (Aleksandar Forenbacher, sin Marijin) - Biserka Fabac