Knjižara Jakova i Lisandera Reicha u Radićevoj ulici
Knjižara koju je 1885. godine otvorio Jakov Reich trajala je uz neke promjene sve do okupacije tadašnje države 1941. S tom radnjom su uoči I. svjetskog rata postojale u Karlovcu četiri knjižare (Reich, Grabrovac, Fogina, Jelača). Jakov Reich objavljuje u „Svjetlu“ 2. rujna 1885. svoju knjižaru riječima: „ P. N. Častim se obavijestiti sl. obćinstvo, da sam ovdje na glavnom trgu (Jelačićevom) u kući pravoslavne obćine (danas „Đački dom“) pod tvrdkom „Knjižara J. Reich“ otvorio trgovinu knjiga, umjetnina, glazbenina, pisaćih i risaćih sprava spojenu sa posudbenom knjižnicom.“ Posudbene knjižnice postale su sastavni dio knjižarskog djelovanja. Jakov Reich se preporuča građanstvu informacijama da je „radio osam godina u akademskoj knjižari Lavoslava Hartmana u Zagrebu i da surađuje s prvim knjižarskim tvrtkama u zemlji i u svijetu. To potvrđuje oglasom u „Svjetlu“ broj 3 / 1887. u kome navodi dvadesetak berlinskih, bečkih, leipziških žurnala za koje prima pretplate. Jakov Reich je 1888. otišao u Vinkovce, tamo nastavio svoju djelatnost, a 1907. je bio jedan od inicijatora da se osnuje Knjižarska udruga „kako bi složnim silama mogli bolje odolijevati sve većim zahtjevima koji stoje pred knjižarima.“ Njegovu knjižaru u Karlovcu preuzima stariji brat Lisander Reich, rođen 11. prosinca 1860. u Karlovcu. I on je izučio knjižarsko poslovanje kod L. Hartmana u Zagrebu, tako su braća Reich bili prvi stručni knjižari Karlovčani. Lisander Reich je knjižaru preselio iz zgrade pravoslavne općine u Zimmermannovu, kasnije Lachovu kuću, u Rakovačku ulicu br. 11, danas Tijesna 1, a odavde u kuću Sofije Ritonia, u prostor najstarije gradske „Kavane Europa“ vlasnika Stjepana Juga (R. R. „Stari Karlovac…“). Lisander Reich je u karlovačkim listovima reklamirao svoju posudbenu knjižnicu koja je djelovala sve do 1941. Knjižara je tada imala „najveći izbor razglednica i umjetničkih karata“, koje je izrađivao trgovac Stevo Jugović, a i sama knjižara je bila nakladnik. Uz knjižaru je bila i knjigovežnica, pa su se ovdje mogli nabaviti albumi, spomenari i poslovne knjige presvučene kožom, svilom i baršunom. Njih su izrađivali majstori izučeni u Beču i Grazu. Brojni su Karlovčani ovdje izučili knjigovezačko umijeće i knjižarsko – trgovački zanat. Izlozi Reichove knjižare služili su i kao izložbeni prostor karlovačkim likovnim stvarateljima ( Stjepan Kovačević, Hugo Lukšić, Ljudevit Reicherzer, Bela Grünstein). Osim Sagana i Fogine i L. Reich je bio dobrotvor: pomagao je škole i učenike raznim knjižarskim materijalom. Nakon 30 godina rada L. Reich je 1928. knjižaru predao svom nećaku inženjeru agronomije Ivi Goldsteinu. Firma je i dalje nosila ime L. Reicha sve do 1941. U Goldsteinovoj knjižari našla su se mnoga djela lijevo orijentiranih izdavača, napredna bečka, praška, pariška i londonska izdanja i marksistički domaći i strani časopisi. (izvor „Karlovačke knjižare“, M. Vrbetić). Evo kako se knjižare sjeća Stanko Lasić u svojim „Autobiografskim zapisima“: „Slavkov otac imao je knjižaru i papirnicu u najužem dijelu grada, sto metara od Svetog Trojstva. Poslovao je sjajno, sposoban čovjek koji je osim normalne knjižare imao i „posudbenu biblioteku“ što se nalazila u produžetku glavne prostorije. Kmična ali udobna. Tiha. U toj „biblioteci“ knjige su se mogle posuđivati, ali i čitati. Gospodin Goldstein dopuštao mi je da čitam što hoću, povremeno je samnom razgovarao o knjizi koju sam držao u ruci. Uvijek blag, uvijek smiren. Pun znanja (… ) Tu sam u kmici uživao, sretan što sam okružen knjigama posebna mirisa i raznolikih hrptova (..). U „posudbenoj“ čitam i 10. travnja., rat je omeo školu (..) Vani proljetno sunce. Ovdje ugodan polumrak. Već se naslućivao lagani suton, kad u knjjižaru bane Goldsteinov poslovođa, gospodin Rubčić i, s ulaza već, uzbuđeno ispali: „Nijemci su ušli u Zagreb, proglašena je Nezavisna država Hrvatska, proglasio ju je Slavko Kvaternik u ime, toga se dobro sjećam, u ime poglavnika Ante Pavelića. Prodavačica zanijemi, a Rubčić i dalje stoji bez kapi krvi u licu (…) Ja sam pobjego uplašen. Zaboravio sam galoše u knjižari, došao doma, majka me pita, gdje su ti galoše? Jer to je bilo važno, Karlovac je pun blata, di su ti galoše? Zaboravil sam ih kod Goldsteina. Jurim natrag – nije to bilo daleko, otprilike tristo metara - trčim prečke preko šanca, dođem, sve je zatvoreno. Nikada više nisam vidio Goldsteina. Slavkov je otac ubrzo nakon toga uhapšen i među prvima likvidiran po svoj prilici u jednoj od prvih jama. Naravno ja nisam mogao 10. travnja znati da će Goldstein biti jedna od prvih endehaških žrtava, ali ja sam to ipak znao. Vidio sam to u načinu na koji mi je savjetovao da „odem doma“. Vidio sam to u spuštenom rolou iza kojeg su nestale moje galoše (..). Pričalo se da je ljevičar, to sam čuo više puta, ali da ne pripada nijednoj partiji. Govorilo se o njemu kao humanistu. Smrt ga je dotakla u času našeg „uskrsnuća“. Zašto? Zato što je Židov? Zato što je humanist!“ U krilu kuće koje se protezalo u Vijećničku ulicu (danas Banjavčićevu) imao je trgovac Mirko Malović „najveću domaću trgovačku kuću pomodne i manufakturne robe, preko puta gradske vijećnice.“( oglas u „Hrvatskoj slobodi“ 9. prosinca 1921.). U drugom krilu koje se protezalo lijevom stranom Rakovačke ulice (Radićeve) bila je trgovina cipela braće Walder koju je kupio trgovac cipela Kmetić („Hrvatska sloboda“ 9. prosinca 1921. D. Kmetić preuzeo je trgovinu cipela M. Walder Rakovačka 7) i uveo gumenu obuću tvrtke Wimpasing“. Dalje su bile radnje brijača Zvonka Hrabrića, pa modistice Anke Divjak, električara Uršića i trgovina manufakture G. Šomeka. Na mjestu prizemne uglovnice podignuta je šezdesetih godina robna kuća „Varteks“ (arh. Želimir Žagar), a 18. 01. 2006. uređena je i otvorena zgrada Zagrebačke banke. (Biserka Fabac)